Objavljeno u Nacionalu br. 772, 2010-08-31

Kako bi sanirala posljedice katastrofalne demografske i ekonomske politike, Hrvatska u sljedećih deset godina mora primiti najmanje 100.000 radno sposobnih stranih državljana

Želi li ostvariti stabilan gospodarski rast tijekom sljedeća dva desetljeća, hrvatska vlada morat će u bliskoj budućnosti stvoriti uvjete za useljavanje najmanje 100 tisuća radno sposobnih stranih državljana. Radi se o jedinom načinu na koji se u relativno kratkom vremenu mogu donekle ublažiti negativne posljedice desetljeća vođenja loše demografske i ekonomske politike, zbog kojih je Hrvatska danas država s najmanjom stopom radno aktivnog stanovništva u Europi, od samo 37 posto. Rezultat toga je i iznimno negativan omjer zaposlenih i umirovljenih od 1:1,23, a ako se tome pribroji i oko 300 tisuća nezaposlenih, može se zaključiti kako Hrvatska ima sve manje ljudskih potencijala nužno potrebnih za pokretanje novog razvojnog gospodarskog ciklusa i izlazak iz recesije.

Dapače, nedostatak adekvatne radne snage jedan je od glavnih razloga zašto tijekom proteklih godina nije uspjela privući značajnije strane investicije u proizvodnim djelatnostima. Zato je nepobitno kako Hrvatska, uz jaku dugoročnu pronatalitetnu politiku, mora pronaći način kako da u kratkom roku poveća broj radno aktivnih osoba, a najlakši način da to učini je vođenje aktivne imigracijske politike, jer će situacija tijekom sljedećih pet godina vjerojatno postati puno lošija. Prema studiji Projekcije stanovništa Republike Hrvatske u razdoblju od 2004. do 2051. godine Državnog zavoda za statistiku, Hrvatska bi već 2015. godine mogla imati gotovo 13 posto manje stanovnika nego danas. Populacija u dobi od 25 do 30 godina bila bi za 30 posto manja nego 2004. godine, a značajno bi porastao broj starijih od 59 godina, koji se smatraju nisko aktivnim ili potpuno radno neaktivnim dijelom stanovništva. U takvoj situaciji može se očekivati kako će domaće kompanije potrebnu radnu snagu tražiti izvan granica zemlje naročito nakon što Hrvatska liberalizira svoje tržište rada ulaskom u Europsku uniju.

Ipak, takav scenarij, iako izvjestan, zasad je svojevrsna tabu tema na domaćoj političkoj sceni, a rijetki političari koji su u prošlosti upozoravali na nužnost budućeg uvoza radne snage, poput Radimira Čačića i Nadana Vidoševića, bili su izloženi teškim kritikama. Vjerojatno zbog toga danas ni hrvatska vlada ni glavna oporbena stranka SDP nemaju jasan i formiran stav o budućem porastu imigracije, iako se radi o procesu koji je u nekim djelatnostima i dijelovima Hrvatske već počeo. Takav useljenički val, iako prvenstveno povezan s ekonomijom, tijekom idućih desetak godina mogao bi izazvati goleme kulturološke i socijalne promjene u zemlji za koje je hrvatsko društvo u ovom trenutku uvelike nespremno. Naime, prema podacima istraživanja javnog mnijenja tijekom proteklih godina, Hrvati spadaju među najnetolerantnije europske narode po pitanju odnosa prema pripadnicima drugih naroda. Prema istraživanju agencije Puls od prije nekoliko godina četvrtina hrvatskih građana ne bi u svojoj obitelji prihvatila osobu druge rase ili vjeroispovijesti, a petina ispitanih ni osobu druge nacionalnosti. Taj sentiment je pogotovo jak u Dalmaciji gdje je 50 posto ispitanih izjavilo kako ne voli strance, što je posebno zabrinjavajuće s obzirom na to da se radi o regiji koja golemi dio svog BDP-a ostvaruje upravo na temelju turizma. S druge strane, prema Nacionalovom istraživanju iz 2004. gotovo 35 posto Hrvata ima izrazito negativan stav prema Srbima, 31 posto prema Romima, 23 posto prema Bošnjacima, 22 posto prema Crnogorcima, a 16 posto prema Židovima, dok bi tek 7 posto ispitanih sklopilo brak s pripadnicima tih nacija.

PRIORITET SU DOMAĆI RADNICI Ozren Matijašević, čelnik HUS-a, smatra da je apsurdno dovoditi strane radnike u zemlju sa 300. 000 nezaposlenih

Te brojke mogu se smatrati posljedicom vrlo slabog kontakta hrvatskih građana s osobama druge nacionalnosti pa je tako u istom istraživanju 54,7 posto ispitanika ustvrdilo da nema iskustva života s takvim osobama na poslu, čak 71,4 posto njih takvo iskustvo nema u užoj obitelji, a 45,7 posto ni u susjedstvu. Može se zaključiti kako je hrvatsko društvo iznimno zatvoreno prema ljudima drugih nacija, rase i vjeroispovijesti, te da Vlada dosad nije imala niti provodila ozbiljnu strategiju useljavanja, pa zato nije jasno ni koji je profil željenih useljenika u Hrvatsku, ni kako se takve osobe mogu u što kraćem vremenu asimilirati u hrvatsko društvo. Posljedica takvog pristupa je to da danas među 30-ak tisuća stranih državljana koji rade i žive u Hrvatskoj ima tek oko 1 posto visokoobrazovanih. Iako Vlada svake godine izdaje oko 6 tisuća novih radnih dozvola i dalje, u cijelom nizu strateški važnih sektora gospodarstva, postoji manjak radne snage.

Hrvatska vlada u što kraćem periodu mora osmisliti jasnu useljeničku politiku temeljem koje će privući što veći broj doseljenika visokog stupnja obrazovanja i stručnih kvalifikacija, te istovremeno osigurati mehanizme za njihovu što uspješniju integraciju u hrvatsko društvo. Takav razvoj događaja mogao bi se pokazati kao odlučujući uvjet za pokretanje novog ciklus gospodarskog i društvenog razvoja u Hrvatskoj. O nužnosti uvoza radne snage je još prije dvije godine govorio predsjednik Hrvatske gospodarske komore Nadan Vidošević koji je tada procijenio kako je Hrvatskoj potrebno najmanje milijun useljenika kako bi se popravio loš omjer umirovljenika i zaposlenih i smanjio deficit u državnom proračunu koji zbog njega nastaje. Vidošević danas kaže kako i dalje vjeruje kako je bez jasne useljeničke politike nemoguće stvoriti održivu državnu razvojnu strategiju: „Kao bitna pretpostavka gospodarskog razvoja bilo koje zemlje je i demografska politika. Nažalost, u nedostatku opće strategije razvoja nije se mogla definirati ni ozbiljna demografska politika Hrvatske koja bi uključivala i useljeničku politiku. Posljedica toga su dugoročni problemi financiranja socijalnih fondova, relativno loša kvalifikacijska struktura radnoaktivnog stanovništva itd. Želeći potaknuti razmišljanje o ovom problemu HGK je prije 4 godine organizirao ‘Konferenciju o useljeničkoj politici’ na koju je doveo stručnjake iz zemalja koje su imale najveći uspjeh na polju useljeničke politike.

Nadan Vidošević; Predsjednik Hrvatske gospodarske komore smatra da je potrebno najmanje milijun useljenika kako bi se u Hrvatskoj popravio loš omjer umirovljenika i zaposlenih

Na žalost, kao što sam rekao u nedostatku razvojne strategije ni ovaj segment useljeničke politike nije se mogao definirati, a samim time ni ostvarivati.“ Zbog svojih tvrdnji Vidošević je bio kritiziran u hrvatskim medijima, a posebno su oštri bili predstavnici sindikata koji su tvrdili kako promoviranjem imigracije Vidošević želi srušiti cijenu domaćih radnika i na taj način promovirati interese poslodavaca. Ipak, Ozren Matijašević, čelnik Hrvatske udruge sindikata, danas kaže kako je ekonomska imigracija odgovor na realne potrebe Hrvatske koju se ne može zanemariti: “Mi smo zemlja apsurda, a jedan od takvih je i to da govorimo o imigraciji dok konstantno imamo oko 300 tisuća nezaposlenih. To je posljedica višegodišnjeg sustavnog uništavanja kulta rada i promoviranja ideje kako se prosperitet može ostvariti spekulativnim djelovanjem. Rezultat toga je današnja situacija u kojoj nam kronično nedostaje ljudi određenih zanimanja. Problem je što, osim visokoobrazovanih, nama kronično nedostaju specijalizirani radnici. Primjer toga je brodogradnja, gdje iz inozemstva dovodimo niže kvalificirane radnike. Nerazumljivo je da te ljude ne možemo sami školovati, ako se već radi o strateškoj grani hrvatskog gospodarstva. Ipak, ako ih već ne možemo sami obrazovati, onda je bolje da ih dovedemo iz inozemstva, nego da razvoj staje zbog manjka radne snage.” Podaci Ministarstva unutarnjih poslova potvrda su loše obrazovne strukture useljenika u Hrvatskoj.

Tako je samo u prvih šest mjeseci prošle godine zaposleno 2500 stranih građevinskih radnika, od čega 631 zidar, 453 tesara, 199 elektrozavarivača te 182 armirača. Nadalje, 160 radnih dozvola dodijeljeno je radnicima u turizmu, a Hrvatska je uvezla i 30 pomoćnih ratara, te 25 pastira. S druge strane, broj visokoobrazovanih useljenika vrlo je nizak. Cijele prošle godine izdano je tek deset radnih dozvola za liječnike, tri magistrima farmacije te jedna doktoru kiropraktike, a po jednu dozvolu MUP je odobrio i stranim profesorima baleta, violine te defektologije. Iako u Vladi tvrde kako se godišnje kvote za radne dozvole useljenicima baziraju na potrebama realnog gospodarstva, službeni podaci ne odražavaju taj odnos. Tako je primjerice, 2008. MUP odobrio tek 25 novih dozvola za informatičare, iako se radi o jednom od nejdeficitarnijih zanimanja u Hrvatskoj.

Dapače, prema istraživanju koje upravo provodi Sanja Crnković Pozaić, nekadašnja ravnateljica Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, upravo u elektrotehnici i računarstvu postoji demografski manjak radne snage, jer više osoba odlazi u mirovinu, nego što se novih obrazuje. Pridoda li se tome i porast potražnje, jer se kompjuterske tehnologije sve više primjenjuju i u gospodarskim sektorima gdje za njih nekoć nije bilo potrebe, kao što je poljoprivreda, manjak informatičara u Hrvatskoj iz dana u dan sve je veći. Ipak, država na te potrebe ne reagira ni izmjenom useljeničke politike, ni domaćeg obrazovnog sustava, što je golemi problem za gospodarstvo. Sanja Crnković Pozaić kaže kako bi Hrvatska morala voditi računa o svojoj useljeničkoj politici, ali i o vlastitim radnicima: “Bilo bi dobro kad bi problematika bila jednostavna, no nije. Prvenstveno država bi trebala voditi računa o svojim radnicima, a uz to vidjeti kako se u pojedinim segmentima može pomoći imigracijama. Orijenitrati se isključivo na imigrante, a zanemariti domaće potencijale se može smatrati ‘linijom manjeg otpora’ što nije najbolje rješenje. Primjer toga je Crna Gora koja je potuno liberalizirala svoje tržište rada, pa sad ima više radnika iz inozemstva nego nezaposlenih.

Ljubo Jurčić; Bivši premijerski kandidat kaže da treba pronaći model i u radni odnos vratiti stotine tisuća radno sposobnih, umirovljenih građana

No, s druge strane, nije lako privući visokobrazovane i stručne useljenike. Za njima postoji globalna konkurencija, a po mom mišljenju to se može postići isključivo kroz dobre projekte i centre izvrsnosti. Pitanje je u kojoj mjeri to Hrvatska može i koliko će na to utjecati pridruživanje Europskoj uniji. Naime, mi smo i dosad bili otvoreni za državljane Bugarske i Rumunjske, pa značajnijih efekata nije bilo.” Zaključak Nacionalove sugovornice o globalnoj konkurenciji za visokoobrazovane useljenike je točan. Naime, starenje stanovništva jedan je od najvećih društvenih problema država EU i SAD-a. Tako će prema prognozama u Europi 2030. godine biti dvostruko više osoba starijih od 65 godina, nego onih mlađih od 15, a odnos radno aktivnih i pasivnih iznost će 2,4:1. Sličan problem postoji i u Aziji, ove godine Japan ima 3 milijuna manje radnika nego 2005., a nepovoljni demografski trendovi postoje u Koreji i Kini koja će za dvadeset godina imati jednak broj starijih od 65 i mlađih od 15.

Mnoge će svjetske države u idućem periodu svoju demografsku bilancu nastojati popraviti putem useljenika, a pritom će se posebno oštra borba voditi za privlačenje onih koji su visokoobrazovani. Naime, danas u svijetu postoji 200 milijuna stanovnika u stalnoj migraciji, a gotovo 75 posto sve doseljeničke populacije primi 28 država svijeta. Najviše iseljenika putuje iz Kine, Indije i Filipina, a svaki treći imigrant završi u Europi, koja je najpoželjniji kontinent useljenika zbog posla, a svaki četvrti u SAD-u. U takvim okolnostima Hrvatska mora vrlo pažljivo izraditi svoju strategiju kako bi privukla strane radnike znanja i referenci koje su joj potrebne. Ipak, iako je želja većine razvijenih zapadnih država da privuku strane visokoobrazovane i mlade radnike, činjenica je da u Hrvatskoj danas postoji i značajan manjak i niže obrazovanih radnika u pojedinim radno intenzivnim djelatnostima.

Tako je prema podacima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje u prvih šest mjeseci ove godine gotovo trećina najviše slobodnih radnih mjesta bila u segmentu fizičkih poslova, a tek nešto manje u trgovini i raznim obrtničkim zanimanjima. Jasno je kako trenutačno postoji golemi nesrazmjer između znanja koja hrvatski građani dobivaju u nacionalnom obrazovnom sustavu i realnih potreba u gospodarstvu. Zbog toga pojedini ekonomski stručnjaci smatraju kako država ne bi trebala intenzivirati svoju imigracijsku politiku dok ne aktivira sve ljudske potencijale koje već posjeduje. Tako bivši SDP-ov premijerski kandidat Ljubo Jurčić tvrdi kako država treba pronaći model po kojem će u radni odnos vratiti stotine tisuća radno sposobnih građana koji su tijekom proteklih desetak godina umirovljeni: “Činjenica je da u Hrvatskoj već četrdesetak godina nedostaje 500-injak tisuća radnih mjesta. Problem je što veći broj nezaposlenih danas svojim sposobnostima i znanjima ne zadovoljava potrebe gospodarstva, no to nije razlog da ih se odreknemo i zamijenimo ih radnicima iz inozemstva. Dakle, treba pronaći projekte i investicije koji će iskoristiti taj potencijal, kao i one sve koji su u mirovini, a još bi mogli raditi.

Nekadašnja ravnateljica Hrvatskog zavoda za zapošljavanje Sanja Crnković Pozaić protivi se orijentiranju isključivo na imigrante

Treba nam sustav koji će svima učiniti rad isplativijim od preranog umirovljenja. To nije lako, no ako ćemo sve te naše građane prepustiti trajnoj nezaposlenosti, a s druge strane izvana dovoditi nove radnike, moramo se zapitati jesmo li mi uopće država.” Imigracija stoga ne bi trebala biti zamjena za napore da se radno angažira što veći dio hrvatskih građana koji su danas bez posla, no s druge strane nepobitno je kako bi precizno planiran i proveden imigracijski ciklus mogao Hrvatsku obogatiti ljudima s novim znanjima i sposobnostima koji stvaraju nove vrijednosti. Primjer takvog efekta je SAD, imigracijski najaktivnija država svijeta. generator napretka Smatra se kako je upravo jak imigracijski ciklus glavni uzrok zašto je SAD tijekom posljednjih dvadesetak godina imao bolju demografsku sliku i veći rast BDP-a od država Europske unije. Tako na strane studente i useljenike otpada polovica ukupne količine znanstvenih istraživača u SAD-u. Još 2006. godine 40 posto doktorata u prirodnim i tehničkim znanostima, te 65 posto u kompjuterskim znanostima bilo je dodijeljeno upravo osobama stranog podrijetla. Tada se procjenjivalo kako će ove godine oni premašiti 50 posto doktorskih titula u svim strukama u SAD-u, te 75 posto u onima vezanim za tehničke znanosti, a posebno se ističe da polovicu novih tvrtki u Silicijskoj dolini osnivaju imigranti ili njihovi potomci u prvoj generaciji.

Useljenici danas predstavljaju glavni generator američkog znanstvenog i inovacijskog tehnološkog razvoja, pa se sukladno tome može pretpostaviti kako bi i Hrvatska na taj način mogla profitirati. Ipak, da bi se to ostvarilo Vlada bi morala odrediti jasne kriterije oko toga kakvi su ljudi Hrvatskoj potrebni, a to je teško učiniti bez temeljne gospodarske strategije. Jakov Gelo, profesor na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu kaže kako Hrvatska mora istovremeno pokušati spriječiti odljev vlastitih kvalitetnih kadrova u strane države: “Hrvatska svoj demografski problem ne može riješiti imigracijama, no to će to biti jedan od načina kako će se u kratkom roku rješavati problem nedostatka radnika pojedinih specifičnih znanja u Hrvatskoj. To uostalom nije pitanje državne politike, otvaranjem tržišta rada kompanije će svoje potrebe za radnom snagom koje neće moći zadovoljiti u Hrvatskoj, pokušati riješiti u regiji i to je nešto na što država ne može direktno utjecati. Ipak, država mora pronaći način kako da sačuva svoju kvalitetnu radnu snagu, kako se ne bi događalo da, primjerice, hrvatski kvalitetni liječnici odlaze raditi u razvijenije države, a mi ih nadoknađujemo liječnicima iz inozemstva.

U 2008. u Hrvatskoj se zaposlilo više stranih pastira i pomoćnih ratara nego svih visokoobrazovanih radnika

Dakle, trebamo sačuvati sve svoje ljudske potencijale i onda ih još u deficitarnim sektorima pokušati nadomjestiti kvalitetnim kadrovima iz inozemstva. To mora biti cilj naše ukupne migracijske politike.” Značajan dio te politike morao bi biti i program društvene integracije useljenika, odnosno razvoja pozitivne svijesti o stranim doseljenicima među hrvatskim državljanima. Ta svijest trenutno je na vrlo niskoj razini, što se prije nekoliko godina pokazalo i na problemu smještaja azilanata u Hrvatskoj. Taj problem godinama je bio neriješen, a u razdoblju od 1997. do 2007. Hrvatskoj je bilo upućeno više od 550 raznih zahtjeva za azil od kojih nijedan nije odobren. Iako je sustavno rješavanje problema tražitelja azila u Hrvatskoj započelo u lipnju 2003. godine, kad je Hrvatski sabor izglasao Zakon o azilu, problem je bio u tome što nadležna tijela godinama nisu bila u stanju naći lokaciju na kojoj bi se otvorio prihvatni centar za tražitelje azila. Prvobitna lokacija bilo je mjesto Rugvica kod Ivanje Reke, no tamošnje je lokalno stanovništvo, saznavši za tu ideju, počelo izražavati veliko protivljenje, koje je graničilo sa ksenofobičnim ispadima pojedinih mještana koji su naglas govorili da u svom neposrednom susjedstvu ne žele “opasne strane kriminalce”, što je plod potpunog nerazumijevanja i neznanja o izbjeglicama koji u Hrvatskoj traže utočište. Kako je otpor lokalnog stanovništva bio prejak, Ministarstvo unutarnjih poslova, koje je resorno zaduženo za rješavanje tog problema, odlučilo je potražiti drugu lokaciju, u Stubičkoj Slatini. I tamošnje se lokalno stanovništvo također pobunilo, a situacija u Slatini kulminirala je u jesen 2004. godine, kad je bivši ministar unutarnjih poslova Marijan Mlinarić, na adrese dvjestotinjak stanovnika Stubičke Slatine poslao osobno pismo u kojem im je pokušao objasniti da prihvatni centar za tražitelje azila ne predstavlja apsolutno nikakvu opasnost za mještane.

Međutim, nakon nekoliko dana postalo je očito da je u cijeli slučaj, osim upitnog straha i ksenofobije mještana, umiješana i lokalna politika – neki lokalni političari dali su si truda obići sve mještane i nagovoriti ih na suprotstavljanje izgradnji prihvatnog centra, pa je ministar Mlinarić samo tjedan dana nakon slanja svojih pisama primio paket u kojem se nalazilo svih njegovih dvjestotinjak pisama odaslanih mještanima Slatine. To je bio simbolični pokazatelj otpora koji Slatinjani pružaju ideji izgradnje prihvatnog centra u njihovoj blizini. Pridodaju li se tome poražavajući rezultati istraživanja o toleranciji prema osobama drugih nacionalnosti, rase i vjeroispovijesti, može se zaključiti kako bi hrvatski građani u ovom trenutku vrlo teško mogli prihvatiti useljenje stotinajk tisuća stranaca u Hrvatsku. Ipak, takav ciklus moguć je tijekom idućeg desetljeća, a njegove posljedice ovisit će o ponašanju hrvatske vlade. Bude li on plod jasne i promišljene strategije mogao bi rezultirati novim ekonomskim i društvenim uzletom Hrvatske.

Komentiraj