Sjetno prisjećanje na odrastanje s Ivom Štivičićem i slavonski zavičaj

Ivan Slišurić, profesor hrvatskog jezika u novogradiškoj gimnaziji, napisao je priču u spomen na svog školskog prijatelja Ivu Štivičića u kojoj je opisao njihove posljednje razgovore i prisjetio se zajedničkog odrastanja u Rešetarima. U povodu smrti Ive Štivičića poslao je tu priču glavnom uredniku Nacionala Berislavu Jeliniću, svom učeniku

Bili smo suučenici u osnovnoj školi u rodnim nam Rešetarima. Potom u novogradiškoj gimnaziji. Na kraju školovanja on je otišao u Zagreb noseći sjećanja na ljude i događaje u zavičaju, poglavito iz sela u kojemu je odrastao i Sičica u Posavini odakle mu je majka. To je kraj odakle je ponio prve spoznaje o ljudskim sudbinama. Odatle je, osim adaptacija književnih djela, potekla većina njegovih drama i TV serija o kokošarima, tamburašima, domobranima… Vrijeme ratno i poratno.

Viđali smo se tek za slučajnih susreta u Zagrebu. A nedavno su učestali njegovi telefonski pozivi. Stigla i prva neugodna vijest, teško se razbolio. Najviše ga muči nizak tlak. Uzeh ga tješiti, te nije to opasno, čuo sam da se umire od visokog, a ne niskog tlaka… Nasmijao se kao da ga odjednom obuze smirenost i pouzdanje u bolje dane.

Ivan Slišurić ispred osnovne škole u Rešetarima koju je pohađao u istom razredu sa Ivom Štivičićemm. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

„Eh, da to čuje moja žena i ona bi se obradovala!“ Znao je da uza nj trpi i supruga, najbliži liječnik i tješiteljica. Za dva-tri dana, telefon. Glas mu drhtav, rečenice kratke, isprekidane.

„Kako si“, pitam.

„Dobro“, kaže i odmah dodaje „ma, doktor veli sve je u redu, krvna slika, svi nalazi, a meni slabo. Tlak ne pada. Ne pišem. Tek prelistam novine“.

„Probaj pojesti nešto slano. Popij čašu crnog vina“, rekoh.

Izmijenili smo nekoliko rečenica o Teninim književnim uspjesima. Potom – pozdrav.

Za trećeg poziva govorio je tiše, zastajkivao. Pitao me za čuveni mlin na potoku Rešetarici, uz državnu cestu. Niču uspomene, pomislim, kao da se boji da ne zgasnu. Vidim, bolest raste. Ukratko mu opišem nekoć golemu zgradu s nadaleko znanim natpisom MLIN NA VALJKE BRAĆE HRVOJEVIĆ, sad praznu, punu paučine i prašne tišine. Umro gazda, nema nasljednika. Nagrižen nemarom, mlin se polako osipa.

Slišurić i Štivičić 1954/55. kao učenici VIII. a razreda. FOTO: Privatna arhiva I. Slišurića

Opet kratki pozdravi, dvojici još živih naših vršnjaka (1936.)!

Pitao me i za sudbinu domobranskog bunkera podignutog uz prijelaz preko pruge Zagreb – Vinkovci.

Rekoh da je još uvijek tu, jedva se otima vremenu: kroz puškarnice mu proviruju natrula stabla vrba i trnje povijuša. Progovorio je vedrije, kao da ga je taknula radost. Ide li nabolje, k zdravlju?

Uskoro opet poziv.

„Kako se zove ulica u Rešetarima, ona do naše škole? Izlazili smo za odmora van kroz potrganu žičanu ogradu?“

U mislima mi bljesnu školsko dvorište, đački nestašluci, a kad se u školu uselila njemačka vojska, ono se orilo od časničkih zapovijedi na neznanu jeziku. Nijemci su vježbali puškama, strojnicama. Trčkaraju s nekim sandučićima sa žicama što strše u visinu kao ticala golemih kukaca. Nije bilo nastave, odmor će trajati mjesecima pa se oko vojnika jati radoznala dječurlija iz prvog razreda. Da, tu je, pomislim, dok mi je sugovornik očekivao riječ, najdublje vrelo njegova nadahnuća koje će znalci, pogotovu zavičajnici, još godinama otčitavati u njegovu dramskom pismu.

„‘Ajde, reci!“

„Što će ti to, je l’ pišeš nešto?“

„Tako. Sjetio sam se“, kaže.

„Pužev šor!“

Opet se nasmijao, kao da mu se vraćaju snaga i zdravlje.

Te se večeri rastasmo, radosno. Više se nismo čuli. Supruga mi reče da ne ide nabolje. Teško govori. Svaki mu je pokret muka. Zamišljam kako bi, da može, popričao s Tenom o njenim dramama. I s unučicom. Teško je i njegovim prijateljima i kolegama. Hrvatska umjetnost i kultura izgubile su vrsna pisca. I čovjeka. Neka mu Tvorac života daruje Mir. I Svjetlost.

Slišurić i Štivičić kao maturanti u novogradiškoj gimnaziji snimljeni na zadnji dan škole. FOTO: Privatna arhiva I. Slišurića

Šetnja po Rešetarima koji su posljednjih dana života okupirali Štivičićeve misli

TEKST: Berislav Jelinić

U prošlu nedjelju hodao sam po Rešetarima, mjestu nadomak moje rodne Nove Gradiške i ishodištu ključne književne inspiracije prošloga tjedna preminuloga velikog hrvatskog književnika i dramaturga Ive Štivičića. Bio sam u društvu čovjeka koji me poveo u šetnju točno po onim mjestima koja su tijekom posljednjih dana Štivičićeva života okupirala njegove misli. Bio je to za obojicu važan, samo naoko ležeran, a zapravo teško skrivanim osjećajima ispunjen izlet. Moj suputnik bio je Štivičićev prijatelj koji je zadnjih dana njegova života s njime vodio emocijama nabijene razgovore, književnik kao i Štivičić, ali i profesor koji je na jednoj sasvim osobnoj razini već poodavno na mene izuzetno snažno utjecao.

Gazili smo tog sunčanog poslijepodneva rešetarskim sokacima, ušli u dvorište u kojem je prije sedamdesetak godina bio mlin na valjke braće Hrvojević, zavirili u rešetarsku osnovnu školu koju su dvojica prijatelja pohađali i fotografirali se ispred pročelja dojmljive zgrade novogradiške gimnazije, točno u kadru u kojem su se Ivo Štivičić i Ivan Slišurić 25. svibnja 1955. fotografirali kao maturanti na posljednji dan školske godine 1954/55., kao učenici VIII. a razreda.

Slišurić će potom u toj zgradi desetljeća provesti predajući hrvatski jezik brojnim generacijama novogradiških gimnazijalaca. Pa je tako bio i moj profesor.

„Imam člančić o Ivi Štivičiću (u povodu njegove smrti). Umjesto nekrologa. Bi li to htio objaviti u svom listu? Pozdrav.“

Taj sam SMS u jutarnjim satima prošloga petka primio od Ivana Slišurića, netom nakon što me telefonski kontaktirao, a ja mu se isprva nisam mogao javiti. Tako sam i doznao da je prošle noći preminuo Ivo Štivičić, jer poruka mi je pristigla čak i nešto ranije no što se ta vijest pojavila u dnevnom sadržaju internetskih portala. Ubrzo sam doznao i kako je Slišurić, umirovljeni profesor hrvatskog jezika iz Nove Gradiške, mogao to znati prije poslovično brzih elektroničkih medija.

Nazvao sam ga kasnije tijekom dana. U posljednje vrijeme čuli smo se nekoliko puta. Donio sam mu u Novu Gradišku neke knjige koje me zamolio da mu nabavim. A posebno mi je zahvalio kada sam mu iz drugog pokušaja uspio dostaviti i čitljivu fotokopiju knjige „Cijepljenje i rezidba voćaka“, koja ga je jako razveselila jer se u devetom desetljeću života ozbiljno zainteresirao za voćke, pa mi je 9. rujna u SMS-u napisao:

„Dobro veče! Primio, u krevetu sam i iščitavam, kao najslađi roman.“

Ivan Slišurić predavao mi je u drugoj polovici 80-ih hrvatski jezik u novogradiškoj gimnaziji i vjerojatno je najzaslužniji za moj novinarski poziv. Surađivali smo u izradi srednjoškolskih novina Zvono, koje sam tijekom jedne školske godine uređivao i vozio ga autom, kao maturant, iz Nove u Bosansku Gradišku u tamošnju tiskaru, gdje smo na tiskarski stroj slagali olovne slogove novina na kojima smo zajedno radili.

Slišurić mi je rasplamsao znatiželju za hrvatski jezik i književnost, ali me i posredno usmjerio prema novinarstvu. Družili smo se četiri godine u prostorima novogradiške gimnazije, duhovnog izvorišta toga kraja. Počela je s radom 12. listopada 1892. kada je Nova Gradiška uvrštena u plan i program predstojnika Odjela za bogoštovlje i nastavu Izidora Kršnjavoga „Stotinu škola i crkava u cilju kulturnog uzdizanja Hrvatske“, uz naglasak na čuvanje nacionalnog i kulturnog identiteta. Državna realna gimnazija ondje je osnovana 31. siječnja 1919., naredbom Povjerenstva za bogoštovlje i nastavu u Zagrebu, kada je određeno da se koncem veljače ukinu peti i šesti razredi Više pučke škole i istodobno otvore prvi i drugi razredi realne gimnazije zagrebačkoga tipa. U protekle 102 godine, koliko postoji, gimnazija je odškolovala desetke uspješnih znanstvenika, umjetnika, kulturnih i političkih djelatnika koji su na razne načine zadužili Hrvatsku, a mnogi su poznati i izvan granica.

Ivan Slišurić i Berislav Jelinić prisjetili su se poznanstva s Ivom Štivičićem s kojim ih veže rodni kraj. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Ivan Slišurić pohađao je tu gimnaziju u razredu s Ivom Štivičićem. I to nakon što su zajedno završili osnovnu školu u Rešetarima.

Slišurić je profesionalni život proveo upravo u podneblju koje je Štivičića trajno inspiriralo. Ta zavičajna linija dvojice književnika dovela je i do toga da su u monografiji o rešetarskoj osnovnoj školi njihove biografije napisane decentno, jedna do druge.

O Ivi Štivičiću navodi se da je bio književnik i novinar, rođen u Rešetarima kraj Nove Gradiške 13. svibnja 1936. A dalje u monografiji piše ovako:

„Nakon završene gimnazije u Novoj Gradiški studirao je na Pravnom i Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Surađuje kao novinar, filmski i likovni kritičar u Studentskom listu, potom je filmski kritičar Radio-Zagreba, dramaturg i scenarist zagrebačke televizije, urednik Dramskog programa Hrvatske televizije (1993. – 96.) te savjetnik za umjetnička i dramaturška pitanja glavnog urednika HTV-a. Napisao je stotinjak scenarija za televizijske drame, filmove i serije. Mnoge njegove drame i serije kritičari i teoretičari medija proglasili su kultnim ostvarenjima (‘Kokošari’, ‘Mokra koža’, ‘Tomo Bakran’, ‘Usnuli ratnik’, ‘Spašavanje časti’, ‘Tamburaši’ i serije ‘Kuda idu divlje svinje’, ‘Putovanje u Vučjak’). Adaptirajući za mali ekran brojne strane i domaće pisce, doveo je na televiziju i Miroslava Krležu…“

Kao i Štivičić, Slišurić je književnik. Rodio se 29. veljače 1936. Nakon završene gimnazije u Novoj Gradiški prvo je 1970. diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a potom 1988. magistrirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je kao nastavnik u lokalnim osnovnim školama, znao je od Rešetara do okolnih sela pješačiti po osam kilometara dnevno u jednom pravcu kako bi predavao, ali nikada ni minutu nije zakasnio.

U njegovoj biografiji, tik do biografije prijatelja s kojim je u mladosti trčao rešetarskim ulicama, stoji sljedeće:

„Poticao je učenike na književni rad i izdavanje đačkih listova: u osnovnoj školi Prvi koraci, srednjoj stručnoj školi Glas mladih, u Gimnaziji Zvono. U stručnim časopisima javlja se prikazima i metodičkim člancima iz nastavne prakse. Piše pjesme i prozu. Surađuje u književnim listovima i publikacijama s pjesmama i pričama, a objavio je i poduže studije o pjesničkom svijetu Slavka Mihalića i o motivima ljubavi u lirici Đure Sudete. Pjesme i priče za djecu objavljivao je u Smibu i Radosti, a kratke priče emitirane su mu na Trećem programu Radio Zagreba u obrazovnom dječjem programu. Nagrađivan je za kratke priče.“

Jednu kratku priču napisao je i za svog školskog prijatelja, umjesto nekrologa; opisao je u njoj posljednje razgovore s Ivom Štivičićem.

Ivu Štivičića i osobno sam poznavao. Upoznao sam ga kao novinar tjednika Studio u izdanju Europapress Holdinga, sredinom 90-ih. Pokrivao sam zbivanja na Hrvatskoj televiziji, a Štivičić je tamo bio urednik Dramskog programa. Pa smo u tom razdoblju više puta službeno i neslužbeno razgovarali, a tada sam ga i intervjuirao. Shvativši da potječemo iz istog kraja, komunikaciju smo proširili i na zavičajne teme. Što nas je dodatno povezalo.

Ivan Slišurić je priču o svojim nedavnim kontaktima s Ivom Štivičićem napisao na pisaćem stroju. S punom koncentracijom, nabijenu emocijama i s možda jednom pravopisnom greškom. Nije, naime, u jednom redu razdvojio dvije riječi. Ne mareći puno za tehnološke dosege, zamolio je sina da tu priču mobitelom fotografira i pošalje mi je putem WhatsAppa. Nakon što sam je pročitao, došao sam je osobno preuzeti te zaviriti u profesorovu fotografsku arhivu. U priči koja nas je odvela u šetnju stazama našeg slavonskog djetinjstva, profesor Slišurić opisao je svoje posljednje telefonske razgovore s Ivom Štivičićem; što mu je tih dana bilo na pameti, čemu se u mislima vraćao…

Komentiraj