Sestra s intenzivne KB Dubrava: “Otići ću i ja, jer nas nitko ne podržava”

RTL je objavio pismo medicinske sestre s Odjela intenzivne njege Kliničke bolnice Dubrava, koja je željela ostati anonimna. Prenosimo pismo.

‘Sestra sam u intenzivnoj preko 30 godina. Točnije 31 i od samih svojih početaka radim u ovoj zelenoj grdosiji. Ima ona svoju dušu bez obzira sto opako djeluje izvana. I volimo je svi zaposleni u njoj. I posao u njoj. Provela sam i godine rata tu, spavala sam tu, bila mi je drugi dom. Moji su mi donosili dovoljno donjeg veša da se imam u što presvući, danima nisam vidjela svoje, no svi smo radili kao jedno. Kada je to prošlo, znali smo da smo izašli jači i bogatiji za još jedno iskustvo, iako je bilo gorko i bolno i užasno teško.

Nastavili smo raditi. I godine su prolazile. Do 24. ožujka ove godine kada je ovdje došao još gori rat – biološki rat. Nespremni svime; znanjem, smjernicama, aparatima, prostorom, opremom, lijekovima i kadrom koji nas “rukovodi” bar u nekom smjeru. Bačeni smo u to kao lav u arenu, bez teksta, bez uputa.

Tko se snađe – blagoslovljen je. Tko ne – nadrapao je. Intenzivna sam sestra i oduvijek je to bilo mjesto gdje su dolazili oni najteži slučajevi, naučiš se s godinama nositi s tim, ali s ovim se nisam naučila nositi. I to ne poslom – to te tempo tjera da jednostavno moraš “znati”, raditi i dati sve od sebe da čim više i im bolje to odradiš. Ali nisam se naučila nositi da se od prvog do zadnjeg vođe ponašaju prema nama svima kao da smo komad mesa. Broj mog telefona je prije par mjeseci od strane moje glavne sestre predan glavnoj sestri klinike za anesteziju, ona je postala moja nova “šefica”.

Obratila nam se nikad nije, uputila nam riječ podrške ili da nas usmjeri i olakša već i ovako groznu situaciju. Raspored je od početka bio loše pisan, a sad je sve gori i od danas do sutra saznajemo kad radimo. Na planove s obitelji više nemamo nikakvo pravo jer nikad ne znaš kakvu ćeš poruku dobiti kako sutra radiš. Kao niti u kojoj intenzivnoj radiš, niti s kojim kolegama radiš.

Nema nikakvih objašnjenja, nemaš se kome obratiti, pitati, provjeriti. Kolege i kolegice, svi dišemo i radimo kao da smo jedno, a iza nas ne stoji nitko. Kao i u svakoj takvoj katastrofi postoje oni koji ginu i oni koji se odmaraju. Mi smo lanac gdje karike ne smiju pucati jer ako samo jedna izostane-nastaje kaos. Lanac se sastoji od jako velikog broja kadrova – od liječnika, sestra, tehničara, bolničara, kuhara, transportnih, spremačica, inženjera rtg-a, kirurga, internista i još popriličnog broja kadra. No svi rukovodeći gledaju samo svoju poziciju, a mi smo i dalje komad mesa. Komad koji daje i zadnje atome da tim pacijentima u intenzivnoj bude bar malo lakše.

Ulažemo nadljudske napore da stignemo sve odraditi što ti ljudi tamo zaslužuju i trebaju, posao se nastavlja iz dana u noć, iz noći u dan i tako u beskonačnost. Kao na traci. Smrti gledamo u oči i koliko god se boriš da to moraš profesionalno odraditi, sve to ostavlja traga na nama. Uvjeti rada su jako teški i nisi imao izbor raditi ili ne raditi. Nosio nas je poziv i potreba za pomoći, kako tim pacijentima, tako i jedna drugoj.

Odjelne sestre su dobile dodatak na plaću za rad u tim uvjetima, a nama intenzivnim sestrama je i to izgubljeno u svemiru. Kažu da nemamo prava na to. A radimo u najtežim uvjetima s najtežim pacijentima i nerijetko na dva radilišta. Navodno je v.d prof. Lukšić odbio taj naš prijedlog da nam se da taj dodatak na plaći, što normalan čovjek ne može shvatiti.

Odjeli imaju pravo, a mi kao intenzivna ne. Izostalo je vodstvo i podrška za naš kadar, u svakom pogledu. Zaštitna odijela/skafanderi/mantili stvaraju svojevrsnu “blokadu” jer te usporavaju u poslu, psihički su teška, a o fizičkom da ni ne spominjem. Osnovne ljudske potrebe su zabranjene u tih 5 sati koliko smo pod zaštitnom opremom. Ako ne i više od 5 h. Tekućinu ne smiješ bar dva sata prije piti da ti se ne mokri, jesti da nemaš drugih problema, ulaziš dehidriran, a još iduća 4 sata dodatno dehidriraš, vruće ti je, znojiš se abnormalno, žedan si, ali ne daješ vlastitom tijelu za pravo da bude na prvom mjestu. Punkt za skidanje je tek horor priča za sebe. 2 kvadrata u zatvorenom prostoru za nas 20 sestara koje izlazimo nakon 4 sata iz intenzivne. Mi iz infekta jedna kraj druge bez luftanja na zraku i dodirujemo se ramenima jer nema prostora, a ni ventilacije, prozora, prozračnosti.

Dok mi tako skidamo infektivne mantile kraj nas prolaze skroz nezaštićene sestre sa običnom kirurškom maskom, koje se tek idu obuci u zaštitnu opremu jer je to takav smjer kretanja. Više nemamo odjeće nakon svlačenja gdje trebamo obući čisto na sebe, nego polugole u gaćama hodamo na drugi kraj bolnice, usred dana i noći do soba u kojima smo smještene do idućeg ulaska u intenzivnu. Malo malo osvane informacija da nema ffp3 maski za nas – bez obzira sto se time krši protokol.

Mogućnost zaraze je velika, cijela bolnica je postala kontaminirana, jer ne postoje smjerovi “čistog i nečistog”. Sve je više zaraženog osoblja, ali to se ne spominje nigdje. Doktora je došlo zaista puno, možda ne baš kadra koji nama u intenzivnoj treba – tipa infektologa i intenzivista, ali brojkom su popunjeni. Sestrinski kadar u intenzivnima nije popunjen, prije bih rekla da je manjkav. Kao ni za sve ostalo, ni za to nikoga nije briga. Puno sestara je dalo otkaz zbog takvih uvjeta, kao da nam nije već sama po sebi ova situacija dovoljno teška.

Ali mislim da ću i sama tim smjerom jer svi mi imamo obitelj, bar neko samopoštovanje, život izvan zelene grdosije; a rukovodeće nije briga. Njihov život nije stao. Naš je. Oni spavaju u vlastitom krevetu, ne brinu o dehidraciji i gubitku svijesti, unutar bolnica drže se svojih soba -podalje od toga svega, i primaju dodatak za te rukovodeće funkcije gdje rukovode jedino svojim komforom. Oni ne sanjaju sva ona lica na samrti kojima si poželio da im bar na drugom svijetu bude udah lak.

Mi sanjamo.”

Komentiraj