Rvacka diplomatska oluja

Autor:

Saša Zinaja/NFOTO, EPA/JUSTIN LANE

Činjenica da se Hrvatska našla među 14 zemalja koje su glasale protiv Rezolucije UN-a, i to bez konzultacija s predsjednikom Republike, očekivano je razbjesnila Šaku s Pantovčaka

Glasanje Republike Hrvatske protiv Rezolucije UN-a kojom se traži trenutačno i održivo humanitarno primirje u pojasu Gaze, pokrenulo je novu diplomatsku oluju, točnije, krš i lom između dvaju brda, Markova trga i Pantovčaka. 

Uzbunio se i dio opozicije jer smatraju da je zbog nespominjanja Hamasa kao terorističke organizacije koja je izazvala novi pokolj na Bliskom istoku, s jedne strane, ali i zbog empatije prema nevinim palestinskim civilima koji ginu kao živi štit usred urbanog rata s druge strane, najpametnije bilo ostati suzdržan.  Kao što je to učinila i većina zemalja članica EU-a. Osim Mađarske, Češke, Austrije i Hrvatske. I što bi nam se točno dogodilo da smo, naprimjer, glasali kao Kanada, čiji amandman na Rezoluciju nije usvojen? Naime, i Kanada je ostala suzdržana, ali je i dalje saveznik Izraela. 

Naravno da nitko normalan ne može ostati ravnodušan na ljudsku patnju i pogibiju tisuća žena i djece u uskom pojasu Gaze, ali se isto tako dobro zna kako je to sve započelo. Krvavim masakrom Hamasa nad 1400 izraelskih civila i otmicom preko 230 ljudi, koje drže kao taoce. I najneupućenijima u komplicirane odnose na Bliskom istoku jasno je da je Hamasu i mračnim silama koje stoje iza te terorističke organizacije bilo u interesu zaustaviti postizanje sporazuma između Izraela i Saudijske Arabije, kao i da su bili itekako svjesni kakvu će odmazdu Izraela izazvati. No gdje prestaje pravo na samoobranu, a započinje osveta u kojoj najviše stradaju civili? Osjetljivo je to humanitarno pitanje koje dijeli političku i javnu scenu i u ostalim demokratskim državama svijeta, gdje se organiziraju masovne protuizraelske i propalestinske demonstracije, ali njihov državni vrh ne ulazi u takve javne polemike kao što to čine dvojica bivših diplomata na čelu Rvacke. 

Činjenica da se Hrvatska našla među 14 zemalja koje su glasale protiv Rezolucije UN-a, i to bez konzultacija s predsjednikom Republike – koji je, po Ustavu, sukreator vanjske politike – očekivano je razbjesnila Šaku s Pantovčaka. On je u svom stilu, na koji sam već oguglala, sasuo paljbu po Plenkoviću, optužujući ga da je pretvorio hrvatsku diplomaciju u službu svojih poslušnika. Uključujući i Ivana Šimonovića, hrvatskog veleposlanika pri UN-u i bivšeg pomoćnika glavnog tajnika UN-a za ljudska prava, koji je morao slušati upute premijera i Ministarstva vanjskih poslova predsjedniku Republike iza leđa. U toj Zokinoj izjavi ima puno istine, ali se oko te teške teme nije bilo mudro tako javno obračunavati s Vladom, a osobito ne s Izraelom. 

Treba li posebno podsjećati da je prije toga krajnje nediplomatski, kako to već Zoki zna i umije, izjavio kako je Izrael izgubio njegove simpatije, kako Hrvatska, za razliku od Austrije i Njemačke, nema komplekse jer nije ganjala Židove tijekom Drugog svjetskog rata – što, dakako, nije točno s obzirom na fašističku tvorevinu NDH i njene rasne zakone – i kako izraelski ambasador kao militantni agitator lupeta i proziva hrvatskog predsjednika usred Zagreba dok naša bijeda od Vlade i Zrinjevca ne reagira. Hm? 

Jesu li to doista riječi jednog državnika, deklariranog antifašista, koji je, usput budi rečeno, prilično pomirljivo reagirao na provokaciju Ivana Penave, gradonačelnika Vukovara i predsjednika Domovinskog pokreta, s ustaškim U na plakatu kojim se promovira ovogodišnji Dan sjećanja na žrtvu Vukovara kada bi kolonu trebali predvoditi bivši HOS-ovci. Oni isti HOS-ovci zbog čijeg je grba na kojem se kočoperi ustaški poklič „za dom spremni“ predsjednik Milanović demonstrativno napuštao neke komemoracije. Pa što se od tada promijenilo? 

Da je politika kurva, to je notorna činjenica. Kao i da se politikom može baviti svatko kome to padne na pamet, jer osim drčnosti, lukavosti, pokvarenosti ili prirodnog talenta, za nju ne treba nikakve posebne škole, zanata ni diploma. Kako biste postali zastupnik ne samo u Rvackom Saboru, već i u Europskom parlamentu, ne morate ispunjavati nikakve posebne uvjete, imati magisterije ili doktorate niti prolaziti neke zahtjevne testove, pa čak ni provjeru uračunljivosti, to jest stanja mentalnog zdravlja. Dakle, slobodno možete biti ludi ko kupus, obiteljski nasilnik ili kronični alkoholičar i nitko vam ništa ne može ako vas je narod izabrao, a neka politička stranka stavila na listu. 

To sve znamo i zato smo se u posljednjih nekoliko desetljeća naslušali gomila gluposti, prostakluka i laži na rvackoj političkoj sceni, za kojom ne zaostaje previše ni ona međunarodna. Sjetimo se samo čuvenih „trumpizama“ Donalda Trumpa, čiji povratak u Bijelu kuću postaje sve izgledniji. 

Ali postoji kategorija ljudi koja mora imati određene kvalifikacije, mora poznavati međunarodne odnose i protokole, mora natucati neke strane jezike, mora se znati pristojno ponašati i izražavati, plutati kroz komplicirane procedure i pravila i pritom štititi interese države koju predstavljaju. To su, naime, diplomati. 

U Dubrovačkoj Republici, kolijevci rvacke diplomacije, sve do danas koriste se krilaticom „sa svakim lijepo, ni s kim iskreno“ koja opisuje njihovo umijeće preživljavanja između istoka i zapada, između Osmanlijskog carstva, Venecije, Genove i Napulja i bogaćenja na račun obiju strana. Pri čemu su, dakako, znali pronaći pravu mjeru i voditi računa isključivo o dobrobiti Republike. 

Pa što se to, pobogu, dogodi ljudima kada se oslobode okova diplomacije i  počnu se baviti politikom? Kada napokon više ne moraju izvršavati naredbe „odozgo“, vaditi kestenje iz vatre i kusati govna zbog imbecilnih i netaktičnih izjava izabranih predstavnika vlastite države? 

Najslikovitiji odgovor na to pitanje daje sve ono što doživljavamo otkad su na čelu države dvojica bivših diplomata poteklih iz istog legla Mate Granića u Ministarstvu vanjskih poslova – Plenković i Milanović, koji se očima ne mogu vidjeti, kao i posljednji u nizu Plenkijevih kadrovskih gafova, rvacki ministar vanjskih poslova, Gordan Grlić Radman. Koji je navalio ljubiti njemačku kolegicu Annalenu Baerbock prigodom zajedničkog fotografiranja dok je ona brzinom munje okrenula glavu i ostavila ga na suhom. Kakav blam! O tome su se raspisali njemački i europski mediji, a nesretni ministar, nakon nesuvislih objašnjenja, skrušeno priznaje da ne zna što mu je bilo. Iako je u svojoj karijeri bio odličan diplomat i dobro je znao što je primjereno u određenim situacijama. 

Sudeći po rvackom primjeru, jednom kad diplomati sami napokon postanu vlast, tada ili ih obuzme nezajažljiva kleptomanija kao, naprimjer, Ćaću Sanadera, koji čami u bajboku zbog grijeha cijelog HDZ-ta, ili potpuno izgube kontrolu nad vlastitom logorejom pa mlate uličarskim rječnikom po svima – poput predsjednika Milanovića – ili nastave glumiti diplomate kao Veliki vođa Vlade Plen Ki-mun. Ili se odaju populizmu i izvaljuju razne gluposti, poput ministra vanjskih poslova Gordana Grlića Radmana. Ne znaš što je gore. 

Iako je Rvacka mala i krajnje nebitna država koja, srećom, nema bog zna kakav utjecaj na globalne međunarodne odnose, činjenica jest da suprotni stavovi premijera, vanjskopolitičkog ministra i predsjednika Republike poprilično zbunjuju zapadne saveznike uz koje smo se svrstali i kojima povijesno pripadamo.

I nije to prvi put. Sjetimo se, najblaže rečeno, bizarnih Zokijevih stavova oko rata u Ukrajini, uvreda na račun predstavnika međunarodne zajednice u BiH Christiana Schmidta, kojeg je nazvao „njemačkim svinjarom bez legitimiteta“, ili pak začuđujuće srdačnih odnosa s gazda Miletom Dodikom, voždom Republike Srpske, otvorenim putinofilom koji zaziva stvaranje Velike Srbije, negira genocid u Srebrenici i slavi ratne zločince poput Karadžića i Mladića. 

Ako to radi samo iz inata svom ljutom rivalu AP-u, nije mu baš pametno. A i ne koristi Rvackoj, čije interese navodno štiti. Jedno su unutarnjopolitička situacija, metastazirana korupcija i potkapacitirana Vlada u kojoj sjede razni nesuvisli tipovi poput Marija Banožića, što Zoki s pravom kritizira. No druga je priča predstavljanje države na međunarodnoj sceni, za što i premijer i predsjednik Republike snose podjednaku odgovornost. 

Pa tko nas može shvaćati ozbiljno dok jedan tutnji drumom, a drugi šumom, bez ikakvih međusobnih konzultacija i komunikacije? Dok je tako, rvacka diplomacija bit će na koljenima i svako malo uzburkat će oluju u čaši vode. Što izaziva podsmijeh, ali i ozbiljno šteti državi u opasnim vremenima.

Komentari

Morate biti ulogirani da biste dodali komentar.