RBA ZADRUGE prevarile 706 Rabljana i putem ovrha na hipoteke umalo otvorile Austriji izlaz na more

NACIONALOVI REPORTERI posjetili su otok Rab koji je postao otok-slučaj zbog velikog broja ljudi stradalih zbog nezakonitih kredita austrijskih zadruga pod kišobranom Raiffeisenbanka (RBA) koji su bili pokriveni vrijednim hipotekama na atraktivnim rapskim lokacijama

Bila je predizborna kampanja 2014. godine. Došla su gospoda na Rab, Zoran Milanović i ostali. Bili smo prisutni i mi iz Živog zida s Raba. Stajala sam naslonjena na zid naše pošte na Rabu. Hoda Milanović s ljudima, a prate ga kamere. Prilazi mi i predstavlja se: ‘Dobar dan. Zoran Milanović.’ Odgovaram mu: ‘Dobar dan. Zlata Rašić, Živi zid.’ On povuče ruku i kaže: ‘Drago mi je, ali nisam njihov poklonik.’ Sve sam mu tada ispričala što nam se događalo s Raiffeisen zadrugom. Nama koji smo podigli kredite kod Raiffeisena. Milanović je na to rekao: ‘Zašto ih sve niste pobacali u more? To su lopine, lopovska kuća, trebali ste ih pobacati u more. To treba riješiti na mišiće.’ U tom trenutku brzo su se pogasile televizijske kamere. Kasnije smo bili i na sastanku s Tomislavom Karamarkom. I njemu sam očitala bukvicu. Rekao je da su to kriminalni poslovi. Snebivao se tako kao da će on to s lakoćom riješiti. Poslije se opet sve ugasilo, sve je zaboravljeno, a mi i danas ne spavamo, u strahu od deložacija.”

Ovo je bila jedna od priča vezanih uz poslovanje RBA zadruga u Hrvatskoj. Prošloga tjedna na Rabu ispričala nam ju je Zlata Rašić, jedna od žrtava toksičnog bankarskog poslovanja austrijske zadruge. Zlata Rašić danas više nije u Živom zidu, ali i dalje strahuje od deložacije.

Potkraj siječnja zbog nezakonitog poslovanja Raiffeisen zadruga, kaznenu prijavu protiv HNB-a kao regulatora podnijeli su Državnom odvjetništvu nezavisni saborski zastupnici Marin Škibola i Ivan Lovrinović, aktualizirajući ponovo taj problem. Te austrijske štedno-kreditne zadruge u Hrvatskoj su djelovale pod kišobranom Raiffeisenbanka (RBA), noseći njegov prefiks, ali i uredno poslujući i potpisujući dokumente logom Raiffeisenbanka.

Tim povodom Nacionalova novinarska ekipa posjetila je otok Rab, koji je, prema riječima Nenada Koljaje iz Građanske inicijative oštećenika RBA zadruga, postao primjer otoka-slučaja. Samo na Rabu, kako tvrdi Koljaja kao jedan od stradalnika tog sumnjiva posla, sklopljeno je ukupno 706 kredita, a svi su bili pokriveni vrijednim hipotekama na atraktivnim rapskim lokacijama. Kada su krenule ovrhe, iako su kasnije ipak bile zaustavljene, prijetila je opasnost da te austrijske zadruge preko hipoteka “osvoje” Rab i tako preko tog turistički poznatog jadranskog otoka Austriji osiguraju izlaz na more. U svakom slučaju, zastupnici Škibola i Lovrinović ponovo su aktualizirali slučaj nezakonitog poslovanja kreditno-štednih zadruga iz Austrije koje su sve te kreditne aranžmane sklapale pod logom Raiffeisenbanka, o čemu svjedoče i brojni dokumenti u posjedu Nacionala. Sve te dokumente s korisnicima kredita ovjeravali su i u odabranim javnobilježničkim uredima u Hrvatskoj.

‘Bilo je to međunarodno pranje novca praćeno utajom poreza. Zbog toga su austrijski porezni organi podigli i tužbu protiv jednog od direktora zadruge Augusta Waltera’, kaže Nenad Koljaja

Kako tvrdi Nenad Koljaja, u Hrvatskoj su u početku djelovale 42 zadruge s logom Raiffeisena da bi se kasnije njihov broj počeo smanjivati raznim manevrima i spajanjima, a sve u cilju prikrivanja tragova “prljavog posla”. Kako je pokazala i jedna od istraga financijske policije u Austriji, u Hrvatsku je tako bilo plasirano barem 300 milijuna eura, a novac se, kako je potvrdilo više Nacionalovih sugovornika, donosio i odnosio preko hrvatske granice i u torbama. Svi ti ugovori o kreditima plasirani su prije više od desetljeća, a do danas ta operacija nije dobila svoj epilog. Korisnici kredita i dalje ne spavaju strahujući od ovrha, mnogi od njih morali su potražili i liječničku pomoć, a prema riječima Koljaje, zabilježeno je i desetak slučajeva samoubojstava zbog toksičnih kredita Raiffeisena. Hrvatski građani koji nisu mogli dobiti kredite u drugim bankama jer nisu imali uvjete ili nisu imali dovoljno strpljenja čekati standardne bankarske procedure, dobivali su primamljive ponude ne sluteći u kakvu se avanturu upuštaju. Mislili su – ipak iza svega stoje Austrijanci, pa tu ne može biti problema. Prevarili su se.

Koljaja je sažeo o kakvom je “prljavom poslu” bila riječ:

“Bilo je to međunarodno pranje novca praćeno utajom poreza. Zbog toga su austrijski porezni organi podigli i tužbu protiv jednog od direktora zadruge Augusta Waltera. Ukratko, bio je to kriminal. Radili su nešto što ne mogu raditi ni u jednoj drugoj europskoj državi. U Mađarskoj su uspjeli sklopiti samo 28 takvih ugovora pa su ih Mađari potjerali. U Sloveniji su, doduše, te zadruge nešto bolje prošle. Sklopile su nekih 480 kreditnih ugovora sa Slovencima. Tamo su uspjeli uzeti i sve do jedne nekretnine koje su bile pod hipotekama iako su u Sloveniji zbog toga bili organizirani prosvjedi. Na kraju su ih i Slovenci potjerali, ali su barem dobili i neku nadoknadu. Tako je država naknadno mogla obeštetiti stradale ljude koji su ostali bez krova nad glavom. Slovenska država najprije je uzela taj novac od Raiffeisena, a potom kroz nagodbe obeštetila stradale građane.”

A koliko je takvih kredita bilo u Hrvatskoj? Prema podacima Koljajine Građanske inicijative oštećenika RBA zadruga, u Hrvatskoj je bilo sklopljeno 15.200 takvih ugovora o kreditu. Međutim, u Austriji je utvrđeno, doduše još uvijek poluslužbeno, da ih je bilo samo oko 3000. Koljaja tvrdi:

“Mi imamo dokumente koji opovrgavaju tu brojku Austrijanaca. Utvrdili smo da su RBA zadruge u Hrvatskoj plasirale 15.200 takvih kredita. U RBA su priznali samo da je kroz njih bilo plasirano nekih 300 milijuna eura, a ja sam uvjeren da tu fali još jedna nula. Mislim da je bilo protuzakonito pušteno barem milijardu eura. To je bio paralelni financijski sustav u Hrvatskoj, a izvlačili su novac, uglavnom gotovinu, preko posrednika. Bio je to klasičan upad u hrvatski financijski sustav, a HNB nije ništa poduzeo da to spriječi, što je kao regulator na hrvatskom financijskom tržištu morao.”

Nacional posjeduje i službene “zabilješke” s informativnog sastanaka policijskog izaslanika austrijskog veleposlanstva u Zagrebu s Michaelom Spitzerom, glavnim koordinatorom pokrajinske Raiffeisen bankarske grupacije Štajerske. Sastanak je održan 15. srpnja 2014. godine u veleposlanstvu. Prema tom dokumentu, Spitzer, koji je bio angažiran kao krizni menadžer za kontrolu štete u Raiffeisenbanku zbog tih toksičnih kredita, podastro je sljedeće podatke: nenaplaćeni iznos kredita u tom trenutku bio je 280 milijuna eura, 75 posto zajmoprimaca bilo je u zaostatku s otplatama kredita u prosječnom iznosu od 100.000 eura. Bilo je, stoji u tom dokumentu, “2995 otvorenih kredita štajerskih Raiffeisen banaka s hrvatskim zajmoprimcima, koji žive u Hrvatskoj”. Prema tom Spitzerovom izvješću, na prisilnim dražbama Raiffeisenbanka do tada su uspjeli kupiti 226 nekretnina po minimalnim cijenama, odnosno, kako se konkretno navodi u tom dokumentu, kupili su ih “djelomično za minimalnu cijenu na dražbi”. U tom trenutku već je bilo i preprodano 66 ovršenih nekretnina i provodilo se 60 prisilnih iseljenja. Svi ti krediti, kako se izrijekom navodi, “najčešće su bili odobravani u gospodarski i turistički dobrostojećim regijama”. Iz tog kompleksa Spitzer je izdvojio samo otok Rab i naveo da su takvi krediti tamo sklopljeni sa 150 osoba. Sve je to bilo navedeno u službenoj “zabilješci s informativnog sastanka u uredu policijskog izaslanika pri Veleposlanstvu Republike Austrije u Zagrebu”.

A kako su se ti krediti dodjeljivali, opisala nam je Zlata Rašić:

“Falilo mi je novca da završim treći kat na kući. Otišla sam kod svog bankara Darka Žica, direktora Privredne banke na Rabu. Bila sam kreditno sposobna i rekla sam mu da mi treba oko 20.000 eura. Odgovorio mi je da mi se ne isplati petljati s papirima koje trebam kod njega prikupiti. Rekao mi je: ‘Idi tamo kod Suzane Perčinić. Tamo su ti Austrijanci. Ako ti treba, možeš dobiti i više kredita, a jeftinije su kamate nego u Hrvatskoj.’ Uputili smo se suprug i ja kod gospođe Perčinić. Tamo je bilo dvjestotinjak automobila. U sebi sam se upitala: ‘Što je ovo? Dijele li se novci iz torbe?’ Čekali smo cijelo popodne. Kad smo došli na red i ušli, tamo je bio stol za kojim je sa strane sjedila jedna gospođa, a do nje je bio direktor August Walter. Pitao me u čemu je problem. Rekla sam mu da nemam problema, ali da su me poslali da dobijem 20 – 30.000 eura kredita kako bih završila kuću.”

‘Na Rabu sam 2014. Zoranu Milanoviću rekla za prevare RBA zadruga, a on je na to rekao: ‘Zašto ih sve niste pobacali u more? To su lopine, lopovska kuća, trebali ste ih pobacati u more’, kaže Zlata Rašić

Ponijela je bila i projekt s procjenom vrijednosti kuće. Kad je August Walter to vidio, rekao joj je: ‘O, pa mi vama možemo dati i 200.000, 300.000 eura kredita.’ Odgovorila sam da mi toliko ne treba jer taj novac treba vratiti. Meni je trebalo samo 20 do 30.000 eura. Tada me je pitao gdje sam do tada već imala kredit. Odgovorila sam u Privrednoj banci, a tamo sam bila digla kredit od 50.000 eura koji sam uredno otplaćivala. Gospodin Walter mi je na to rekao: ‘Dat ću vam najprije 50.000 eura da zatvorite kredit pa ćemo vam dati još 50.000 eura, pa da lijepo sve uredite.’ Kako sam dobro govorila njemački, jer sam rođena na otoku na kojem se živjelo od turizma, razumjela sam što govori pa sam i pitala gospođu Perčinić što on to govori. On mi je odmah na stolu izbrojio 50.000 eura. Taj novac istresao je iz nekoliko kuverti jer su ljudi koji su već prije podigli slične kredite donosili gospođi Suzani Perčinić novac za otplatu. To smo poslije saznali, jer se krediti nisu otplaćivali u bankama”, opisala je Zlata Rašić kako je utanačila dogovor o kreditu s Austrijancem. Uzela je tih 50.000 eura, a kuću stavila pod hipoteku Raiffeisenu. Dokumente je odnijela lokalnoj javnoj bilježnici Ermini Radić na Rabu, ali ih je potvrdila samo uz ovjeru potpisa. Nije bilo solemnizacije, što bi podrazumijevalo provjeru valjanosti ugovora o kreditu, ali i objašnjenje sudionicima kredita o posljedicama tog pravnog posla.

Kad joj je RBA zadruga hipotekom sjela na kuću, zatraživši isplatu kompletnog kredita, Zlata Rašić podigla je tužbu protiv Zadruge zbog prevare i sada čeka rasplet. Osim sa Zlatom Rašić, na Rabu smo razgovarali s još dvjema žrtvama RBA zadruga: Ksenijom Miščević i Slavicom Ivanović. Obitelj Ksenije Miščević digla je tri kredita kod Raiffeisen St. Stefan, zadruge u jednom omanjem mjestu u Austriji. Prvi kredit 2004., drugi 2007., a treći kredit 2010. godine. Prvi kredit, kako je rekla Ksenija Miščević, digla je sa suprugom da bi se stambeno zbrinuli i renovirali staru obiteljsku kuću u Supetarskoj Dragi. Preuredili su jedan dio za stanovanje, a drugi za iznajmljivanje. Potom su 2007. godine preko PBZ-a vratili 186.000 eura prvog kredita, a tast i svekrva digli su novi kredit. Otplatne rate uplaćivale su se jednom godišnje nakon turističke sezone. “Plaćali smo rate po 17.800 eura godišnje tako da smo ukupno vratili 246.000 eura. Te 2007. godine moj tast i svekrva digli su ovaj drugi kredit kod Raiffeisen St. Stefan, a onda smo 2010. godine digli još jedan od 52.000 eura. Ukupno je bila riječ o 152.000 eura, a definitivno su to bili potrošački krediti jer su apartmani i restoran već postojali”, tvrdi Ksenija Miščević čija obitelj ima veliku kuću s apartmanima tik uz more u uvali u Supetarskoj Dragi:

“Plaćali smo sve te rate, ali 2013. godine svekrva, koja je bila nositelj kredita, preminula je, a svekar je bio založni dužnik. Mjesec dana nakon što je svekrva umrla poslala sam u Raiffeisen dokumentaciju sa zahtjevom da se očituju o polici njezina životnog osiguranja. Pet polica životnog osiguranja postojalo je u obitelji. Suprug je imao dvije police, brat od supruga jednu, kao i svekrva. Te su police bile kod Uniqa osiguranja jer je to bio jedini uvjet za dobivanje kredita. Nisu se očitovali. Nakon nekog vremena imali smo i sastanak s njihovim predstavnicima na kojem sam pitala što je s tom svekrvinom policom. Opet se nisu očitovali. Rekli su da će se javiti za mjesec dana. Nisu se javili. Mi smo onda prestali plaćati kredit, a već smo bili otplatili više od polovice. Otplatili smo 79.000 eura, a ukupno smo digli 152.000 eura. Svekrvina polica životnog osiguranja bila je za taj drugi kredit iz 2010. godine. Do danas nam nije došla ovrha, a ne znam zašto. Valjda nisu znali kako će sud na to reagirati. Funkcija tih polica životnog osiguranja bila je da se vjerovnik preko osiguravajućeg društva namiri za kredit. Oni nam nisu vratili nijednu od naših polica. Pričalo se da su preko mrtvozornice u Austriji Dragane Coline naplaćivali te police životnog osiguranja po izdanim kreditima. Zbog toga smo 2013. godine tužili Raiffeisen zadrugu, a oni su nam 2014. godine poslali otkaz ugovora i stavili cijeli iznos na naplatu. Od tada se nismo čuli.”

Opisala je i kako se taj posao Raiffeisen zadruga praktično odvijao:

“Dio novca donio je u torbi August Walter, direktor Raiffeisenbank St. Stefan. Drugi dio išao je preko računa u banci. Zbog svih tih okolnosti možemo osnovano sumnjati da se radi o kaznenom djelu pranja novca baš zato što je donesen u torbama iako je dio kredita otplaćivan i preko poslovnih banaka. Kasnije je to prestalo. Gospodin Walter je k nama dolazio s kašetama svojih famoznih jabuka. Kad bi dolazio po rate, klijentima bi uvijek nosio jabuke na dar. Mi smo zbog toga kasnije onu povijesnu krilaticu ‘Ne vjerujte Danajcima ni kada darove nose’ preformulirali u ‘Ne vjerujete Raiffeisen banci ni kada jabuke nosi’. Kasnije se ispostavilo da to i nije bila banka, nego nekakva seoska zadruga. Prije no što su počeli raditi s tim kreditima, imali su jednu malu prostoriju u austrijskom mjestu St. Stefanu. Kasnije su urede smjestili u ozbiljnu zgradu. Notorna je laž da smo ugovore potpisivali u Austriji, da smo po austrijskim selima tražili te njihove zadruge. Pored svega toga osnovano sumnjam da se radi o kaznenom djelu pranja novca. Suzana Perčinić je prevodila, August Walter je dolazio kod nje doma, a po Rabu se pričalo da su zajedno ljetovali u Dubaiju. Sve smo to mi plaćali. Suzana je govorila da ona nikada nije radila za njih nego da smo je mi zamolili da nam ona posreduje i pomogne. Tvrdila je da smo joj plaćali samo njene nužne troškove, a na našem isplatnom planu vidjelo se da su je Austrijanci plaćali.”

Slična je bila priča, ali s daleko manje detalja, i Slavice Ivanović iz Zagreba. Ona i suprug pokrenuli su sudski proces, a tužili su 2013. godine Raiffeisen zadrugu na sudu u Rabu:

“Suprug i ja išli smo dići kredit u Privrednoj banci u Rabu, a direktor nam je rekao da je to jako teško, da Suzana Perčinić daje kredite, da se njoj obratimo. Otišla sam kod Suzane Perčinić. Pitala me tko me je preporučio. Odgovorila sam da je to bio direktor PBZ-a na Rabu Darko Žic. Pitala me i koja je kuća moja, a ona se nalazila na uzvisini iznad grada s krasnim pogledom na cijeli Rab, Cres, Lošinj… Poslije je Suzana došla k nama s gospodinom Augustom Walterom, pogledali su kuću, a August Walter je slikao i rekao: ‘Može.’ Otišli smo kod javne bilježnice Ermine Radić i potpisali ugovor. Kuću smo odmah dali u zalog da bismo mogli dići kredit. Prijašnjoj vlasnici kuće isplaćen je cijeli iznos, ali u našem slučaju bilo je preko banke. Suzana Perčinić je od tog posla dobila 5000 eura na ruke. Walter nam je rekao da je tih 5000 eura za nju. Zadužili su nas 105.000 eura, a dali su nam 100.000 eura. Kod javne bilježnice bili su moj suprug i Suzana. Najprije smo to otplaćivali preko Erste banke, a kasnije je moj suprug to rješavao sa Suzanom i Walterom.”

Svi Nacionalovi sugovornici govorili su s puno gorčine o Mirelli Rodin, sutkinji s Raba. Naime, vodeći sudske procese na temelju tužbi oštećenika protiv Raiffeisen zadruga, Mirella Rodin uputila je to pitanje Sudu Europske unije, koji je u svojoj presudi srušio elemente iz tzv. Škibolinog zakona. Taj zakon jednoglasno je usvojen u Saboru 2017. godine, a trebao je postati glavna zaštita oštećenicima Raiffeisen zadruga od ovrha nekretnina. Svi sugovornici s Raba čudili su se zašto je sutkinja Mirella Rodin uopće slala taj zakon na provjeru u Luksemburg kada je građane spašavao od ovrha. I Mirella Rodin, kako je ustvrdio Nenad Koljaja podastirući kao dokaz izvadak iz zemljišne knjige, podigla je kredit kod Raiffeisen zadruge s hipotekom na kuću. Nacionalovi sugovornici pitaju se je li se to sutkinja Mirella Rodin možda nagodila s kreditorima i tako riješila svoj dug Raiffeisenu.

U povodu aktualizacije nezakonitog poslovanja Raiffeisen zadruga u Hrvatskoj razgovarali smo i sa saborskim zastupnikom Marinom Škibolom, podnositeljem kaznene prijave protiv HNB-a. On je bio i predlagatelj Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjem sklopljenih u RH, koji je sutkinja Mirella Rodin slala na provjeru europskom sudu.

‘U Saboru je 2017., na moj prijedlog jednoglasno usvojen zakon o ništetnosti takvih kredita, a to je prvi zakon koji je konkretno regulirao problematiku RBA zadruga’, kaže zastupnik Marin Škibola

RBA zadruge su od 2002. do 2010. godine emitirale kredite u Republici Hrvatskoj. Ti su krediti emitirani preko posrednika, fizičkih osoba, a među njima je bilo i odvjetnika. Bilo je hrvatskih, ali i stranih državljana. Ti su se krediti nudili putem različitih reklama. U Hrvatskom saboru je 2017. godine, u vrijeme kada je Most još bio u koaliciji s HDZ-om, na moj prijedlog jednoglasno usvojen zakon o ništetnosti takvih kredita. Bio je to prvi zakon koji je konkretno regulirao problematiku RBA zadruga. To je zakon koji obrađuje problematiku tzv. neovlaštenih vjerovnika, s međunarodnim obilježjima. Bila su velika lobiranja u Saboru da se taj zakon ne usvoji. Donesen je bio u trenutku krize u tadašnjoj vladajućoj koaliciji, baš kada je Most napuštao vladu. Nametnuo sam tu temu, ali je kasnije na Europskom sudu pao jedan od elemenata tog zakona, što se lako može popraviti malim doradama, ali Vlada nije to spremna staviti na dnevni red u Saboru”, rekao je Škibola.

Osvrnuo se i na postupak sutkinje Mirelle Rodin, pitajući se koji su bili njezini motivi za preispitivanje zakona koji je pomagao građanima:

“Zašto nijedan hrvatski sudac kojem su dolazile tužbe za konverziju kredita u švicarskim francima, nije to dovodio u pitanje? Javno postavljam pitanje zašto je onda gospođa Mirella Rodin krenula u taj pothvat, kada je taj zakon pomagao hrvatskim građanima, stradalnicima zbog kredita u Raiffeisen zadrugama? To si ne mogu objasniti kao saborski zastupnik i predlagatelj tog zakona. Zakon je bio u javnom savjetovanju. Ako je i u što sumnjala, sutkinja Rodin mogla je prije reagirati.”

Je li pokretao inicijativu za popravak tog zakona?

“Nakon presude europskog suda u nekoliko navrata poticao sam Vladu da se krene u manje izmjene zakona. Međutim, Plenkovićeva vlada nije za to pokazala zanimanje, a u suradnji sa mnom bio je donesen taj zakon. Zašto dopušta da u Hrvatskoj postoji zakon koji u svim elementima nije u skladu s europskim pravom? Predsjedamo Vijećem Europske unije, a imamo zakon koji nije u skladu s europskim pravom. Pitao sam to premijera Plenkovića u više navrata. Postavio sam mu to pitanje i izravno na aktualnom satu. Prije četiri mjeseca postavio sam zastupničko pitanje, a na njega još nisam dobio odgovor. Saborski poslovnik predviđa da se odgovor mora dobiti u roku od 30 dana, ali za mene to ne vrijedi”, rekao je Širola.

Slučaj kaznene prijave protiv HNB-a zbog toksičnih kredita RBA zadruga prokomentirao je i Boris Lalovac, ministar financija iz Milanovićeve vlade:

“Moje pitanje HNB-u bilo bi: Da se danas pojave te RBA zadruge i djeluju jednako kao nekada, bi li HNB reagirao? Ako bi u HNB-u rekli da ne bi reagirali, kao što nisu reagirali poslije 2000. godine, onda bi to bio veliki i ozbiljan problem. Značilo bi da nisu naučili lekciju jer ne žele priznati da su pogriješili. Najgore je ne priznati grešku. To bi značilo da imamo ozbiljne probleme u financijskom sustavu, što znači da trebamo odmah donijeti zakon za sprječavanje upada u financijski sustav Hrvatske. Zapravo, već smo ga trebali donijeti. Oni ne mogu to samo promatrati”, rekao je Lalovac i zaključio:

HNB prebacuje sve na vladu: jednu, drugu, treću. Zbog toga ljudi imaju socijalne i zdravstvene probleme. To nisu bile obične financijske transakcije, nego su stvorili vrlo ozbiljne probleme na otocima. Te građane hrvatska država nije zaštitila. Ako je to bilo protupravno ponašanje, onda je država morala reagirati, a ne odgovornost prebacivati na građane koji su dizali te kredite. Zanima me što bi rekli da u Hrvatsku danas dođe 70 milijardi nečega iz Rusije, Japana, Turkmenistana… Bi li netko takve došljake upitao: Što ćete vi s tim novcem raditi u Hrvatskoj?”

 

Komentiraj