RAČKI: ‘Politička prepucavanja ugrozit će obnovu Zagreba jer oko zakona je previše političara, a premalo stručnjaka’

 

O obnovi Zagreba nakon potresa arhitektica Melita Rački može puno reći jer je godine provela u zemlji poznatoj po vrlo trusnom području – Japanu, ondje je magistrirala i doktorirala. Iznijela je prijedloge kako urediti Zagreb

Nekada se može dobiti novi pogled na neku problematiku kroz usporedbu s drugim relevantnim primjerom. Tako o obnovi Zagreba nakon potresa i temeljima koje je desetljećima prije trebalo stvarati kako Zagreb ne bi nepripremljen dočekao potres može nešto reći arhitektica Melita Rački koja je provela devet godina na usavršavanju u Japanu, zemlji u kojoj je opasnost od potresa svakodnevna. Melita Rački rođena je u Zagrebu 1944., gdje je završila i studij na Arhitektonskom fakultetu. U Japanu je magistrirala i završila tri godine doktorskog studija, a predavala je na brojnim svjetskim sveučilištima. Kao arhitektica radila je u Zagrebu, Beču, Edmontonu i Tokiju. Objavila je više od 50 članaka u različitim stručnim i znanstvenim časopisima i novinama. Trenutno se pretežno bavi interijerima, radi adaptaciju jednog dvorišnog objekta u Samoboru i adaptaciju dijela jednog interijera u Zagrebu koji je napravila prije 8 godina.

NACIONAL: Vlada će financirati 60 posto troškova konstrukcijske obnove zgrada, 20 posto će biti izdvojeno na lokalnoj razini te će 20 posto troškova obnove Zagreba pokriti građani. No ne misle svi da je to nužno nacionalno pitanje pa tako saborski zastupnik Dario Zurovec iz stranke Fokus smatra da je uvelike riječ o privatnoj imovini koja ne zahtijeva takvu državnu subvenciju i da se uzima iz džepa za obnovu privatne imovine nekome tko ima manju platežnu moć. Što mislite o tome? Koji financijski model smatrate najprihvatljivijim, može li se postići konsenzus po ovom pitanju?

Smatram da bi bilo bolje da građani izdvajaju 10 posto svojih sredstava, a da se 10 posto dobije iz drugih izvora financiranja, primjerice većih privatnih ili javnih firmi. Tako bi se građani rasteretili za dodatnih 10 posto, a drugi bi se uključili. Ja se ne bunim kada se izdvaja za Crkvu ili Dinamo, a niti sam vjernik niti navijač Dinama. Također, izdvajam za zdravstvo, a ne koristim sve zdravstvene usluge. Dakle, dio mojih prihoda preko poreza ide nekome drugome kome to možda treba, tako to funkcionira, nikada netko ne izdvaja samo za ono što ga se izravno tiče. To je odgovor Zurovcu. Prema zakonu Vlada i država nisu odgovorni za štetu nastalu od prirodnih nepogoda, ali ovdje se radi o sredstvima solidarnosti. Tko zna kada će trebati neka sredstva izdvajati za prirodne nepogode u ruralnim krajevima. Također, kada se obnavljao Dubrovnik nakon potresa 1979., u centru grada došlo je do masovne gradnje apartmana za turističke svrhe, a stanovništvo je iselilo u prigradska naselja. Ne bi bilo dobro da se to dogodi u slučaju Zagreba i da se vrijedne nekretnine u centru prodaju u bescjenje i prenamjenjuju po diktatu kapitala.

NACIONAL: Krajem srpnja Zakon o obnovi je poslan u drugo čitanje, a početkom rujna očekuje se njegovo donošenje. Kakvim vam se Zakon čini?

Čini mi se da je Zakon previše opširan, a ujedno i nedorečen. Također, Urgentni program potresne obnove, takozvani UPPO, iz svibnja 2020., koji je Ministarstvo prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine predložilo krajem srpnja ima 138 stranica. U toj opširnosti gubi se cilj, svrha i namjera. No vratimo se na Zakon. Prema prijedlogu u obnovi će sudjelovati 6 institucija, 2 državne, 2 gradske, Savjet za obnovu i Fond. Previše baba, kilavo dijete. Nemoguće će biti konsolidirati sve te ljude i postavit će se pitanje nadležnosti i odgovornosti. Zakon treba pojednostaviti, da bude poput Ustava, dati osnovne smjernice, a onda kontrolirati izvedbu i trošenje sredstava. Zato se slažem s prijedlozima da treba jedno tijelo, centralna institucija, a to je Zavod za obnovu Zagreba koji će moći to sve obuhvatiti.

 

 

‘Trebali smo sankcijama spriječiti divlju gradnju u Zagrebu, a ne dopustiti uzurpaciju javnih prostora i narušavanja statike objekata. Za to je odgovoran gradonačelnik Milan Bandić’

 

 

NACIONAL: Da, predloženo je da se oformi poseban Zavod za obnovu, a prema zadnjim informacijama čini se da će se ići u tom smjeru.

Nadam se da će tako biti.

NACIONAL: Hoće li politička prepucavanja ugroziti obnovu? Spomenimo samo prepirku na relaciji gradonačelnik Milan Bandić- Ministarstvo graditeljstva, odnosno tajnik Željko Uhlir. Kako posložiti sustav koji će funkcionirati i kada se vlast smijeni, imajući u vidu da obnova Zagreba vrlo vjerojatno nije nešto što će biti dovršeno u mandatu ove vlade?

Politička bi prepucavanja mogla ugroziti obnovu jer u osmišljavanju ovog Zakona sudjeluje previše političara, a premalo ljudi različitih struka. Obnova Zagreba je integralno, interdisciplinarno pitanje i potrebni su urbanisti, arhitekti, građevinari, sociolozi, konzervatori. Kada bi bilo više ljudi iz struke, smjena političara ne bi bila tako važna i ne bi mogla ugroziti obnovu. Postoji Zakon o gradnji te postoje urbanistički planovi Grada Zagreba. To je sve trebalo zadržati i nadopuniti imajući u vidu novonastalu situaciju, a ne mijenjati ili izbacivati pojedine članke Zakona. To je mogla napraviti šačica profesionalnih i stručnih ljudi da se zatvorila sedam dana u hotelsku sobu.

NACIONAL: Što je moglo biti učinjeno u Zagrebu u desetljećima prije potresa i je li šteta ikako mogla biti manja? Najčešće se kao dežurni krivac apostrofira Milan Bandić, imajući u vidu više od dva desetljeća njegove vlasti. Mislite li da će potres u Zagrebu odrediti sudbinu Milana Bandića na sljedećim izborima?

Trebali smo sankcijama spriječiti divlju gradnju, a ne dozvoliti uzurpaciju javih prostora i narušavanja statike objekata različitim otvorima i nadogradnjama. Trebalo je to spriječiti, a takve objekte ili dijelove objekata rušiti bez pardona i ne dozvoliti da se gradi kako se tko sjeti i gdje se sjeti. Nekontroliranom, divljom gradnjom forsira se privatno na račun javnog, kapital ima prednost pred općim dobrom. Gradski javni prostori služe za okupljanja, socijalizaciju i različite akcije njegovih stanovnika, gradski centar ne treba služiti automobilima i javnim garažama. Gradski javni prostori trebaju biti otvoreni i slobodni kako bi policija, vatrogasci, hitna pomoć i druge službe mogle nesmetano obavljati svoju djelatnost, pogotovo u slučaju nepogode poput ove koja se dogodila u ožujku. Upravo sada imamo priliku rehabilitirati javne prostore i dati im stvarnu funkciju. A što se tiče gradonačelnika Bandića, on je odgovoran za takve poteze kao i za trošenje javnih sredstava na nevažne stvari u Zagrebu i za neulaganje u prioritete. Potres i njegova reakcija na njega neće toliko ugroziti njegov položaj koliko svi njegovi dosadašnji postupci i odluke. Nekada je bolje i ne raditi nego raditi krivo i za vlastitu promociju, uspjeh ili korist podobnih. Njemu su ljudi dali povjerenje, on je odgovoran za takve poteze i njihove posljedice. Ja svakako nisam odgovorna jer mu nisam dala povjerenje.

 

 

‘Arhitektura je pitanje stanja svijesti nacije, kompleksna je i interdisciplinarna. Pokaži mi svoju arhitekturu, reći ću ti tko si. Arhitektura sadrži sve faze promišljanja i realizacije. Ona je pitanje identiteta’

 

 

NACIONAL: Dugo ste živjeli i radili u Japanu, na trusnom području. Što možemo naučiti iz primjera Japana, kako se Japanci nose s izazovom potresa?

Jedan od većih potresa u Japanu dogodio se 1923. na dan otvaranja hotela Imperial u Tokiju arhitekta Frank Lloyd Wrighta i tada je stradalo mnogo objekata, doduše više od požara kao posljedice potresa, nego od samog potresa. Od onda Japanci poučeni tim iskustvom grade arhitekturu koja može odolijevati jakim potresima. Potres u Fukushimi bio je 9,2 po Richteru. Niti jedna kuća se nije srušila, nego je kuće pokupio tsunami koji je bio posljedica potresa. Mediateka arhitekta Toya Ita koja je od stakla i izuzetno statički neobične i zahtjevne konstrukcije nije se srušila, a bila je relativno blizu epicentra. Tokio koji je udaljen nekih 450 kilometara tada se ljuljao na 7 stupnjeva po Richteru. Osobno sam doživjela jedan drugi potres u Japanu koji je bio oko 7 stupnjeva po Richteru i bila sam u objektu na sedmom katu, ali ljuljala sam se puno manje nego ovdje na 5,5 po Richteru. Oni grade protupotresno, čak i tradicionalne japanske kuće od drva i papira dobro odolijevaju potresu jer je drvo elastični materijal. Današnje kuće od betona i čelika imaju čeličnu međukatnu konstrukciju visine i do metar i dvadeset. Čelik je elastični materijal i odlično podnosi potrese jer se savija. Japan se dnevno osjetno protrese. Kuće već tijekom same gradnje moraju svakodnevno u svakom trenutku moći odolijevati jačem potresu, što je zahtjevan zadatak za građevinare. I to znaju kako postići zahvaljujući suživotu s potresima i prirodom.

NACIONAL: Kako se Zagreb istodobno može modernizirati i sačuvati identitet, ako je uopće potreban takav srednji pristup? Kakva je vaša vizija obnove Zagreba?

Imitacija arhitekture iz prethodnih razdoblja u 21. stoljeću nije pošten pristup i predstavlja provincijalizam. Potrebno je upotrijebiti elemente tradicionalnoga i to adekvatno prevesti u suvremenost, koristeći suvremene tehnologije i materijale. Tako će ljudi i u budućnosti vidjeti kada je nešto napravljeno.

NACIONAL: Kako se potres u Zagrebu može iskoristiti da se da novi pozitivan zamah razvoju grada? U tom smislu često se povlače paralele s potresom iz 1880. Ima li uopće usporedbi s tim vremenom i potresom?

U Zakonu o obnovi Zagreba stavlja se naglasak na obnovu zgrada, a ne grada kao cjeline, što nije dobro. Upravo sada imamo šansu interdisciplinarno obuhvatiti grad kao cjelinu. To je povezano s onim što sam govorila o potrebi rehabilitacije javnih prostora.

NACIONAL: Je li istina da ste projektirali za Tita i Jovanku i imali osobni kontakt s Titom?

Imala sam zadatak privremeno preseliti Tita i Jovanku u drugi objekt koji se nalazio u istom kompleksu. Ideja je bila da upregnem svoj kreativni potencijal kako bi se oni u privremenom prostoru osjećali kao u prijašnjoj kući. Naime, njihova se kuća na Dedinju u kojoj su živjeli renovirala. Mene su angažirali jer su željeli arhitekticu iz Hrvatske. Smatrali su da će arhitektica kao žena bolje riješiti pitanje interijera, a također je trebalo imati najveći stupanj edukacije. Tada sam završavala majstorsku radionicu kod profesora Drage Galića koja je trajala dvije godine. Doduše, nisam bila članica partije, kao što nisam ni danas članica niti jedne stranke. Tito me u to doba pitao jesam li članica Saveza komunista Jugoslavije. Odgovorila sam da nisam pa me pitao zašto. Rekla sam da mislim da partija ima dovoljno kvalitetnih ljudi i da im ja nisam potrebna, s čim se on složio. Jednog dana mi je donio brončanu skulpturu: prikazivala je seljanku u narodnoj nošnji koja je u rukama držala srce od zlata. Rekao je: „Znam da se vama to možda neće sviđati i da ćete smatrati to kičem, ali želim da mi tu skulpturu stavite na noćni ormarić pored kreveta da ju vidim svako jutro kada otvorim oči. Seljanke iz Kumrovca su poslije rata dale svoje vjenčane prstenje da se izlije to zlatno srce. To mi je osobno važno.“

 

 

‘Tito i Jovanka Broz angažirali su me kad se renovirala vila na Dedinju. Željeli su arhitekticu iz Hrvatske. Smatrali su da će žena bolje riješiti pitanje interijera, a također je trebalo imati najveći stupanj edukacije’

 

 

NACIONAL: Kako vam je bilo raditi u Jugoslaviji, koliko ste imali slobode, a koliko vas je režim ograničavao?

Više je slobode u projektiranju bilo 60-ih i 70-ih godina nego sada. Arhitektura je bila na jako visokoj razini, što je prepoznato i danas, a to dokazuje izložba o jugoslavenskoj arhitekturi u njujorškoj MOMA-i koja je bila prije dvije godine. To je bilo doba Vojina Bakića, Dušana Džamonje, Drage Iblera, Ivana Vitića, Ivana Picelja, Aleksandra Srneca i drugih velikana arhitekture, kiparstva i slikarstva. Na fakultetu su mi predavali značajni arhitekti poput Drage Galića, Vladimira Turine, Božidara Rašice i drugih. Mi smo tada bili u žiži svjetske arhitekture i umjetnosti. Nedavno mi je u posjeti bio japanski arhitekt Kenji Watanabe koji je vidjevši arhitekturu Drage Iblera i Drage Galića objavio u stručnom japanskom časopisu tekst o njihovoj arhitekturi s adekvatnim slikama. To nešto znači.

NACIONAL: Također imate iskustvo i rada u Japanu, kako biste usporedili Hrvatsku i Japan u arhitekturi? Što vas privlači u japanskoj arhitekturi?

Privlači me japanska filozofija života primijenjena na arhitekturu. Stavljaju čovjeka u prvi plan, njihove tradicionalne kuće imaju sobe bez namještaja jer namještaj predstavlja statičku kontrolu prostora. S druge strane, čovjek koji se nađe u praznoj sobi ga sam fizički kontrolira. To je živa arhitektura koja se stalno mijenja ne samo u interijeru, nego i u eksterijeru. Primjerice, kada je riječ o eksterijeru, postoji pokret koji se zove Metabolizam i koji naglašava da se arhitektura mora prilagođavati mijenama u društvu koje također nije statično. Taj me pokret toliko privlačio da sam zbog toga i otišla u Japan na postdiplomske studije. I priroda, uz koju su Japanci vezani, također nije statična. Nadalje, u Japanu se jako cijeni struka: završila sam doktorat na fakultetu Todai u klasi svjetski poznatog arhitekta, profesora Fumihikoa Makija. Kada netko u Japanu spomene činjenicu da sam završila taj fakultet, osoba koja to čuje osjeća strahopoštovanje. Postoje kriteriji i zna se kakva je čija vrijednost kada je riječ o struci i formalnom obrazovanju.

NACIONAL: Kada ste shvatili da želite biti arhitektica i što vas je inicijalno privuklo u arhitekturi, a što je od toga ostalo kada ste već bili duže u tom poslu? Je li arhitektura umjetnost, promišljena teorija, vrsna izvedba ili sve to zajedno?

Arhitektura je primijenjena umjetnost. Dobar arhitekt promovira objektivnu istinu, a ne subjektivni dojam. Razlika je ogromna. Dobar projekt ima bezvremensku vrijednost. Arhitektura je pitanje stanja svijesti cijele nacije, ona je izrazito kompleksna i interdisciplinarna. Pokaži mi svoju arhitekturu, reći ću ti tko si, moglo bi se reći. Arhitektura sadrži sve faze promišljanja i realizacije. Ona je pitanje identiteta. Svojedobno me je kolega arhitekt iz Japan pozvao u obiteljsku kuću, ali nije dao da uđem u njegovu sobu jer je smatrao da bih tako saznala tko je on. Zašto sam upisala arhitekturu? Upravo zbog navedenih stvari.

Komentiraj