Nakon Drugog svjetskog rata upisao je studij arhitekture. Talent ga je odveo u svijet karikatura najrazličitije tematike jer se pred njegovom duhovitom i kritičkom oštricom nije mogao sakriti nijedan fenomen, društvena skupina ili ljudska mana. Karikature je crtao za Studentski list i Kerempuh do 1950., a tada je prešao u dnevni list Vjesnik, u kojem je svakodnevicu britko komentirao kroz glavne likove Peru, Klaru i Štefeka.

O njegovoj velikoj obiteljskoj tragediji i boli malo je ljudi znalo: “Suprugu Pavicu upoznao sam još dok sam bio student, a ona srednjoškolka. Dolazio sam pred njezinu školu, a zatim smo se dugo šetali Zagrebom i razgovarali. Pavica je također studirala arhitekturu, ali nikada nije radila. Tada smo se drukčije zabavljali. Tih je godina Zagreb bio u društvenom smislu puno manji nego danas i mi smo se svi motali po Društvu književnika, Društvu novinara, Kazališnoj kavani i Kavani Zagreb na Zrinjevcu. Tu smo se družili, igrao se šah, puno se razgovaralo. Vjenčali smo se, zatim se nekoliko puta selili, a onda smo dobili dvoje djece – kćer Marcelu i sina Davora koji je također diplomirao arhitekturu. Prvo je radio kao scenograf u Jadran filmu, a nakon rata je počo raditi akvarele pa je u našoj kući u Osoru na Cresu otvorio malu galeriju no to mu nije išlo najbolje.

Marcela je 1968. poginula tu u Osoru na otoku Cresu. Imala je nepunih 18 godina. Bila je s prijateljima na plesu u Nerezinama, a na povratku su ih automobilom pobrala dva pijanca, koji su zbog prebrze vožnje izgubili kontrolu i pred mostom u Osoru udarili u kameni stup. Moja kći je proletjela kroz staklo, a druga djevojka je ostala bez noge. Odmah je odvezena u bolnicu u Lošinj, no pala je u komu. Vojnim čamcem prebacili su je u riječku bolnicu, ali je ujutro već umrla. To je za nas bila velika tragedija od koje se nikad nismo oporavili. A ja sam i dalje trebao biti duhoviti karikaturst i s humorom gledati na život. Moj sin cijeli život vozi kao da ima 60 godina – sporo i oprezno.”