„Vampiri KOS-a su spremni“. To je naslov članka iz lipnja 1991. u Slobodnom tjedniku, političkom tabloidu koji je 1991. u Hrvatskoj doživio kratkotrajnu, ali nezapamćenu popularnost. U tekstu je šesnaest Siščana prokazano suradnicima KOS-a i protivnicima Hrvatske. U sljedeća dva mjeseca, najmanje dva čovjeka s tog popisa likvidirana su.

Ti su događaji tek malen dio tragičnih zbivanja koje u izvornome znanstvenom članku „Sisak 1990. — 1991.: ratni zločini nad Srbima“ opisuje zagrebački povjesničar i novinar Tihomir Ponoš. Njegov je tekst objavljen u novom broju časopisa Tragovi, šestomjesečniku Srpskoga narodnog vijeća i Arhiva Srba u Hrvatskoj, koji uređuje Dejan Jović, profesor Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu. U sedam dana, otkad je 23. studenoga objavljen na Portalu hrvatskih akademskih i stručnih časopisa Hrčak, do kraja studenoga, članak je pročitan gotovo tisuću puta, a skinut više od tristo puta.

“Uloga sisačkih KOS-ovaca je prikupljanje informacija i ‘snimanje’ terena za eventualni upad vojske. Pod prismotrom su uglavnom istaknuti članovi sisačkog HDZ-a, a zadatak agenata KOS-a je da od vremena do vremena uznemire građanstvo izmišljotinama”, napisao je u članku „Vampiri KOS-a su spremni“ autor skriven pod pseudonimom Saša Vitez. Prava je istina, međutim, bila izravno suprotna: sam je taj članak „uznemiravao građanstvo izmišljotinama“. Premda je autor tvrdio kako je iznio „popis aktivnih pripadnika KOS-a“, jedan od šesnaestorice prokazanih već je bio umro, a ostali su, piše Ponoš u svojoj historiografskoj rekonstrukciji, „uglavnom umirovljeni policajci, pripadnici Službe državne sigurnosti, radnici Željezare.“

Od tih ljudi, najmanje dvojica platila su glavom „otkrića“ nepostojećeg „Saše Viteza“. Ponoš piše: „Pred kuću 65-godišnjeg Jove Crnobrnje je 23. kolovoza (1991, dva mjeseca nakon što teksta u Slobodnom tjedniku, op.a.) došla skupina osoba naoružana automatskim oružjem. Crnobrnja im nije htio otvoriti. Na kuću je pucano i bačene su bombe. Drugi je 74-godišnji Dragan Rajšić kojega je policija 26. kolovoza uhapsila i odvela u Galdovo, a tamo mu se gubi svaki trag.“ Galdovo, „odnosno tamošnji kompleks ORA  je, uz Jodno lječilište, najzloglasnije mučilište i stratište sisačkih Srba 1991. godine“, podsjeća Ponoš.

Njegov članak nije, međutim, koncentriran samo na ubojstva srpskih civila u Sisku 1991. i 1992. godine, jer bi takav pristup, u smislu historiografske znanosti, značio nedopustivo dekontekstualiziranje zločina iz ukupnosti ondašnjih zbivanja u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji. Cjelovitost, sveobuhvatnost i činjenična utemeljenost lišena suvišnih strasti i jesu odlika Ponoševa izvornoga znanstvenog članka koji obuhvaća sedamdesetak stranica, a opisuje revolucionarna politička zbivanja, početak rata i zločine s obje strane na sisačkom području od ožujka 1990, kada je na Baniji osnovana Srpska demokratska stranka (SDS), do 1992., s pravosudnim epilogom u drugome desetljeću dvijetisućitih godina.

Tihomir Ponoš povjesničar je i novinar. Radio je u Vjesniku i Novom listu, a surađuje s brojnim medijima u Hrvatskoj i u regiji. Autor je zapažene knjige „Na rubu revolucije : studenti ’71.“ iz 2007, koja je opisana kao „prva povijest političkog pokreta studenata u Hrvatskoj ’71“, te urednik zbornika „Vukovar 1991. : dokumenti iz srpskih izvora“, koji je 2010. objavio Novi liber Slavka Goldsteina. Krajem prošle godine Ponoš je napustio dnevni angažman u novinarskoj redakciji i vratio se izvornoj struci, historiografiji, zaposlivši se kao kao istraživač u Arhivu Srba u Hrvatskoj. Kako je kazao za Nacional, članak „Sisak 1990. — 1991.: ratni zločini nad Srbima“ pisao je osam mjeseci, i on je glavni dio njegova dosadašnjeg rada u Arhivu, u kojemu će i ubuduće istraživati ponajviše zbivanja iz devedesetih godina.

„O zločinima počinjenim nad srpskim civilima pisao sam kao novinar“, kazao je Ponoš za Nacional. „Još 2006. sam u Novom listu objavio članak na temelju fotokopija obdukcijskih nalaza koje sam kao novinar uspio nabaviti. Činjenica da imam te dokumente ponukala me da se i na novom poslu vratim toj temi. Osim toga, zanimalo me, a to sam pokušao i istražiti, što se zbivalo na Sisku i Baniji u razdoblju od 1990. godine, a što je, jasno u sklopu šireg jugoslavenskog i hrvatskog konteksta, multinacionalnu sredinu kakvi su bili Sisak i Banija, pretvorilo u sredinu u kojoj se etnički motivirane zločine moglo činiti često i u velikom broju, a žrtve su civili“, objasnio je Ponoš.

Neprijeporna vrijednost Ponoševa članka jest u njegovoj znanstvenoj historičnosti, koja zahtijeva činjeničnu temeljitost, sveobuhvatnost interpretacije te objektivnost bez strasti i ideoloških pristranosti. Napisan po tim principima, Ponošev članak možda je i prvi cjelovit uvid u tragičnu, ali time ništa manje planiranu eskalaciju međunacionalne mržnje, koja je Baniju, početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, pretvorila u poprište nekih od najokrutnijih zločina u Europi poslije Drugoga svjetskog rata, počinjenih, nažalost, s obje strane vatrene crte.