POGLED IZBLIZA: Zbog čega je Dan žena zapravo Dan antifašizma

Za Dan žena cvijeće ženama daruju i oni muškarci koji inače svakodnevno pokazuju da ne cijene žene. Kao što naprimjer mnogi ateisti “slave” Božić jer “to je red”. Ne možeš iskreno vjerovati (u ravnopravnost žena s muškarcima) ako nisi antifašist.

Danas, na Dan žena, kao i svake godine 8. ožujka, marta ili kako god već tko zove treći mjesec u godini, mnoge žene su dobile cvijet od svojih muževa, sinova, braće, prijatelja, kolega na poslu…

Cvijet su danas ženama darovali čak i muškarci koji su u svim ostalim danima u stanju pregaziti najljepšu cvjetnu lijehu usred parka bez da trepnu.

I oni koji se ne bi sjetili zaliti umiruće cvijeće na vlastitim balkonima da ih na to ne podsjete žene.

Pa i oni kojima inače cvijet ne bi pao na pamet sve da im doslovno od toga ovisi život.

Svi su oni danas posjetili najbližu cvjećarnicu i pitali cvjećarku koji im cvijet preporučuje ili su jednostavno kupili onaj cvijet, cvjetni aranžman ili lončanicu koju je kupio muškarac što je stajao u redu ispred njih.

Potom su, ne mogavši skriti nelagodu, brže-bolje tutnuli ono što su kupili na stražnje sjedište auta.

Oni, manje s(p)retni, koji su parkirali na udaljenijem mjestu ili niti nemaju automobil, pokušavali su djelovati nezainteresirano.

No, odlazeći s cvijećem u ruci niz ulicu zapravo su izgledali kao da se stide.

Darivanje cvijeća ženama na Dan žena odavno je postala tradicija lišena svog izvornog značenja.

Za većinu muškaraca, pa i žena, to je odavno tek nešto što se obavlja po automatizmu, bez mnogo razmišljanja.

Kao što se za 1.svibnja odlazilo na prvomajska druženja uz janjetinu i pivo – isključivo zbog druženja, janjetine i piva – kad je još bilo ono kao staronormalno.

To je jednostavno nešto što je “must do”.

A ono što se mora, potvrđuje stara poslovica, nije teško.

Što se mora nije teško

Kao što je recimo Božić i za mnoge ateiste postao nezaobilazan ritual.

Jer je “putem” izgubljena temeljna ideja tog kršćanskog blagdana.

Jer je čitava ta “Božićna bajka”, ima tome već oho-ho, prerasla u konzumeristički vašar koji se proširio na tjedan pa na mjesec, a sad Božić “počinje” već u studenom.

Pritom se niti mnogi vjernici ne ponašaju u skladu s kršćanskim naukom.

Dan žena nema niti izbliza takav financijski potencijal kao Božić pa nikada nitko nije niti pokušao “proširiti” ga na više od jednog dana.

Jedinog dana u godini kada najveći dio muškaraca kupuje cvijeće osjećajući pritom nelagodu – ne zbog toga što to čine samo taj jedan dan – nego zbog toga što to uopće čine i tada.

Jedinog dana u godini kad većina žena dobije cvijet od muškarca do kojeg joj je stalo ili kojem je stalo do nje.
Pa čak i ako je osjećaj obostran.

Koronavirus je učinio da ove godine nema niti muških “krkanluka” za koje je ranije Dan žena bio odlučan izgovor i na kojima su žene bile prisutne kao izgovor, a zapravo da muškarcima bude zanimljivije.

Zbog korone vrlo je mali broj muškaraca koji su svoje žene, majke, sestre, prijateljice… izveli danas makar na intiman ručak ili večeru na terasu nekog od otvorenih restorana.

Ali u mnogim kućama danas su se jeli “jači” ili posebniji obroci nego inače.

Koje su u najvećem broju slučajeva pripremale žene.

Iskreno me zanima koliko je danas muškaraca, a i žena, bar na trenutak razmišljalo o tome tko je zapravo Clara Zetkin.

No svjestan sam toga da odgovor nikada neću saznati već ga mogu samo nagađati.

Što je nama Clara Zetkin?

Rođena kao Clara Josephine Eissner uzela je prezime ruskog Židova kojeg je voljela.

Za ženska prava se borila u sklopu borbe protiv fašizma – gdje i kada je to bilo najteže.

U Njemačkoj u vrijeme rađanje nacifašizma, između ostaloga kao zastupnica Komunističke partije u Reichstagu od 1920. do 1933. kad je zgrada njemačkog parlamenta uništena podmetnutim požarom.

Adolf Hitler je postao njemačkim kancelarom nepunih mjesec dana prije toga.

Nakon uništenja Reichstaga Komunistička partija Njemačke je zabranjena, a Clara Zetkin je izbjegla u Rusiju gdje je i umrla.

Clara Zetkin je, dakle, prije svega bila antifašistica (uzgred: “striček” Google gotovo i ne poznaje žensku inačicu riječi anfašist na hrvatskom jeziku) a tek onda sve ostalo.

To nema veze s (ne)pripadnošću niti jednoj stranci.

Antifašizam je nestranački i nadstranački.

Kao i licemjerje.

Danas su ženama cvijeće darivali i mnogi muškarci koji smatraju da je ženama mjesto u kući i ne libe se to javno izreći.

Potom oni koji misle da je ispravno ako žene koje se ipak usude izići iz kuće i zaposle se imaju manje plaće za isti posao nego muškarci.

I oni koji ne vide ništa loše u tome da muškarci rade ženama što god se njima, muškarcima, sviđa – bez da pitaju.

Na kraju i oni koji opravdavaju pritiske na žene likujući što je moguće da u javnim bolnicama liječnici odbiju obavljati pobačaje zbog “priziva savjesti” kao i oni koji potiču pritiske koje čine razne “moliteljske” skupine pred bolnicama u kojima se obavljaju pobačaji ili čak i sami u njima sudjeluju.

Iskreno me zanima koliko je među njima onih kojima je u redu da se ruše spomenici osobama i događajima važnima za antifašističku tradiciju, da se osporava antifašističko nasljeđe kao jedan od stupova hrvatskog Ustava i antifašiste posprdno nazivaju – antifama.

Jasno mi je da i taj odgovor nikada neću saznati već ga mogu samo nagađati.

Crveni karanfil i osmijeh u sunčanom danu

Kao i svakog dana i danas sam se provezao biciklom kroz Fažanu, mjesto u kojem nije oštećen niti jedan antifašistički spomenik niti je promijenjen naziv ijednog jednog trga ili ulice s antifašističkim predznakom.
To je mjesto koje ima najbrojniju antifašističku udrugu u Hrvatskoj s obzirom na broj stanovnika.

To je mjesto u kojem je svaka žena koja je danas prošla rivom ili uličicama Stare Fažane dobila crveni karanfil.

Danas je bio divan sunčan dan u Fažani i za turističko mjesto koje izvan ljetne sezone poprilično praznjikavo mnogo je žena bilo na ulici.

Čestitao sam Dan žena svakoj ženi koju sam sreo, bez obzira na to poznajem li je ili ne, kao i svakoj koja je radila u dućanima i drugim prostorima u koje sam ušao.

Zbunjen osmijeh na njihovim licima pokazivao je da im je drago, ali da su istovremeno iznenađene.

Možda ih je začudilo što im netko koga možda i ne poznaju na ulici čestita Dan žena kad to muškarci rade samo u svojoj kući “jer je takav red”.

Iskreno me zanima što su u tom trenutku pomislile.

I da li im je palo na pamet tko je bila Clara Zetkin ili kakve veze antifašizam ima s Danom žena.

Naravno, niti to nikada neću saznati, ali ne moram niti nagađati.

Najvažniji odgovor na bilo koje pitanje u vezi Dana žena već ionako znam.

Ne možeš iskreno vjerovati u važnost ravnopravnosti žena s muškarcima ako nisi antifašist.

Ne možeš iskreno vjerovati u koncept ravnopravnosti ako nisi antifašist.

Ne možeš iskreno vjerovati ako nisi antifašist.

Komentiraj