POGLED IZBLIZA: Udri ga Dule, ti si naš!

Domagoj Duvnjak udario je šakom u vrat danskog suparnika koji mu je potom odbio uzvratiti pruženu ruku ‘isprike’. Na sljedećoj utakmici, s Belgijom, danski navijači zviždali su Duvnjaku a hrvatski komentatori (novinari i bivši rukometaši) nad tim su se zgražali. Nesportskim potezom je proglašeno nepružanje ruke, ali ne i prekršaj koji je prethodio. U ‘domoljubnoj’ verziji dvoličnosti veći je grijeh kad ‘njihovi’ zvižde ‘našem’ nego kad ‘naši’ urlaju “Srbe na vrbe” ili “Ubij cigana”.

Bilo mi je užasno iritantno slušati stalne žalopojke komentatora jučerašnje utakmice rukometaša Hrvatske i Belgije.

Samo što se u pravedničkom gnjevu nisu rasplakali svaki puta kad bi danska publika u dvorani zviždala Domagoju Duvnjaku.

Bilo da je primio loptu, bilo da je službeni spiker izgovorio Duvnjakovo ime kad bi ovaj dao gol.

Jednako tako iritantno je bilo i što su (bivši) rukometaši u televizijskom studiju i na portalima unisono ponavljali istu reakciju.

Pozvani da komentiraju utakmicu.

S Belgijom.

A ono zbog čega su Danci zviždali Duvnjaku desilo se na prethodnoj utakmici.

S Danskom.

Na kojoj je Duvnjak isključen nakon što je šakom u vrat udario danskog igrača Gidsela.

A Danac je nakon toga odbio prihvatiti Duvnjakovu ruku.

Grubi prekršaji nisu ništa neobično u ekipnim kontaktnim sportovima.

Nekada su prekršaji namjerno grubi.

Nekada se u žaru borbe jednostavno dogode.

Tako grubi kao Duvnjakov nad Gidselom opravdano se kažnjavaju isključenjem.

Bili namjerni ili ne.

Da li je Duvnjak želio ‘odvaliti’ suparnika šakom u vrat ili mu se ‘omaklo’ zna samo on.

A i nije važno.

Nije kažnjena namjera nego ono što je učinjeno.

 Neprihvaćanje ‘ruke isprike’ je nesportski potez a grub prekršaj nije?

I nakon najtežih prekršaja na igralištu krivac gotovo u pravilu pruži ruku onome koga je ozlijedio.

Igrač koji je pretrpio prekršaj uglavnom prihvati tu ‘ruku isprike’.

Ponekad netko ipak ne učini tako.

Jer je neposredno nakon prekršaja previše ljut na suparnika.

Kao što je očito Gidsel bio ljut na Duvnjaka.

I to bi uglavnom bilo to.

Da nije tradicionalne ‘domoljubne’ dvoličnosti.

A u ovom slučaju opet se prikazala u ‘vrhunskom’ izdanju.

Za hrvatske komentatorske ‘mudrace’ Gidselovo neprihvaćanje Duvnjakove ruke nečuvena je sramota.

Ogledni primjerak nepoštivanja sportskog ‘fair playa’.

Neprihvaćanje one iste ruke koja ga je upravo nesportski ozlijedila.

Tako je izostanak rukovanja nakon grubog prekršaja zasjenio čitavu utakmicu Hrvatske s Danskom

A dobrim dijelom i slijedeću, s Belgijom.

I to u komentarima onih kojima je posao da činjenice ne zamagljuju emotivnim interpretacijama.

Da se ne ponašaju poput ‘nabrijanih’ klinaca koji nabijaju loptu po školskom dvorištu.

Da ne budu emocionalno nezreli.

Ali vraga…

Ipak je ruka ozlijeđenog igrača koja nije pružena na (od)pozdrav danska.

A pružena ruka koja je tog igrača ozlijedila – hrvatska.

Pa je to onima koji bi nas trebali izvještavati o tome što se dešava na igralištu  postalo važnija tema od ičeg drugog.

Naprimjer od toga da je hrvatska reprezentacija ‘otela’ bod svjetskim prvacima.

Iš, iš, iš…ti si mali miš

Naravno, jer taj bod nije nam bio dovoljan da se plasiramo u četvrtfinale.

Pa u nedostatku povoda za hvalospjeve o ‘kaubojima’ koji su se ‘digli iz pepela’ dobro dođe ‘trolanje’.

Da čitava priča bude još luđa pobrinuo se Veselin Vujović.

Izjavom kako je Gidsel za njega ‘mali miš’ jer je odbio Duvnjakovu ‘ruku pomirenja’.

Ruku koju sa ne odbija.

Štoviše, ‘ispalio’ je Vujović, kad ti Duvnjak pruži ruku ne samo da je moraš prihvatiti nego ne smiješ mjesec dana nakon toga prati svoju ruku koja je bila u dodiru s Duvnjakovom.

Jer Duvnjak je igrački velikan.

A ti si, slijedom nakaradne logike, mali miš.

Naravno da to što je Duvnjak sjajan igrač ne može biti opravdanje za njegov grub prekršaj.

Jasno je i da to što je Veselin Vujović jedan od ‘najvećih’ u rukometnoj povijesti ne može biti opravdanje da se njegove emotivne izjave koriste kao ‘gorivo’ za ‘potpaljivanje’ dvolične ‘domoljubne’ interpretacije jednog prekršaja na utakmici.

I reakcije na njega.

U realnom vremenu.

Na parketu.

Treba se dobro zamisliti kad profesionalci u svom poslu ‘pometu pod’ s igračem koji je odbio pružiti ruku suparniku koji ga je netom ‘pokosio’ grubom i potencijalno opasnim udarcem.

A nemaju niti riječi kritike prema onome tko je počinio takav prekršaj.

I onda se još zgražaju nad tim što ‘njihovi’ navijači zvižde ‘našem’ igraču koji je načinio prekršaj.

Što bi se desilo da je ‘naš’ odbio ‘njihovom’ stisnuti ruku koja ga je upravo odalamila?

Pokušajte zamisliti kako bi izgledali ‘naši’ komentari da se dogodilo obratno.

Da je Gidsel ‘drmnuo’ šakom u vrat Duvnjaka.

Pa je Duvnjak odbio prihvatiti Gidselovu ‘ruku isprike’.

Neće vam biti teško zamisliti tu situaciju.

Samo se prisjetite onoga što se ranije dešavalo na raznim sportskim natjecanjima.

A oni koji su svojski uprli ‘udarati packe’ danskom rukometašu koji nije prihvatio Duvnjakovu ruku nakon prekršaja i danskoj publici koja je potom Duvnjaku zviždala?

I dalje će se praviti da ništa ne čuju kad s tribina na sportskim natjecanjima koje komentiraju budu dopirali povici hrvatskih ‘navijača’ poput naprimjer “Srbe na vrbe” ili “Ubij cigana”.

Ili će, u najboljem slučaju, stidljivo izreći da “pojedinci uzvikuju neprimjerene izraze”.

Koji su ništa u usporedbi sa zviždanjem nekom ‘našem’.

Kad se to slijedeći put desi sjetite se koliko puta niste imali nikakav problem s tim da je netko uvijek ‘good guy’ samim time što je ‘naš’.

A svatko ‘njihov’ je automatski ‘bad guy’.

Pa mu se može svašta ‘prišiti’.

I ne smije mu se ništa oprostiti.

Pa se takav narativ zdušno ‘reciklira’ u javnom prostoru.

I nikome ništa.

E, tu je početak.

Gdje sve može biti kraj – bolje je da i ne podsjećam.

Komentiraj