Oni koji neprekidno ponavljaju da vole svoju domovinu optužujući izmišljene “dođoše” i “komunjare” da je mrze zapravo vole samo sebe i mrze sve i svakoga. Što od straha da inače neće biti prepoznati kao dovoljno vjerni sluge, što zbog toga jer nemaju pojma niti što je ljubav niti što je domovina

Kada bi ikome palo na pamet praviti neku “top listu” na kojoj bi pri vrhu bili oni koji dijele ljude po imenu, jeziku, boji kože, položaju očiju, zanimanju roditelja ili recimo po tome gdje su se rodili (koliko god ta ideja o takvoj top listi bila bizarna) siguran sam da bih bio ne na dnu nego ispod dna – kad bi to bilo moguće.

Ali ne mogu ne primjetiti da je ozbiljno bolesno kad ovi “s vrha popisa” temeljem nečijeg imena šalju ljude da se vrate “odakle su došli” iako ovi na taj način poslani “kući” nisu došli niotkud. Tu su se rodili. Za razliku od mnogih “pošiljatelja”. Podsvjest je nezgodna. Izda te samo tako.

Naravno, jednako strašno bilo bi odgovoriti porukom “pošiljateljima” da se vrate tamo odakle mnogi od njih zaista jesu došli. Ne možeš sam raditi drugome ono što nije u redu da drugi radi tebi. Čak niti ako ti je on to već i napravio. Oko za oko, zub za zub… to se može učiniti dobrim i korisnim samo u lošim filmovima.

U Hrvatskoj smo nekada imali školski predmet koji se zvao hrvatski ili srpski jezik a mi, đaci zvali smo ga hrvatski. U Srbiji se taj predmet zvao srpskohrvatski a tamošnja djeca zvala su ga srpski. Ne zbog nacionalističkih poriva. Jednostavno, skraćeno je bilo lakše. Klinci sve skraćuju. Skraćuješ od kraja ka početku. A i mi smo živjeli u Hrvatskoj, oni u Srbiji pa nam je takvo kraćenje izgledalo logično.

Jednu školsku godinu imao sam nastavnika iz hrvatskog koji me nije podnosio jer sam se javno sprdao s načinoma na koji je on na učenike prenosio svoje razne frustracije. Uživao je zbog toga ponižavati me pred razredom (bar je on mislio da me ponižava), a najgore čega se uspio dosjetiti bilo je da mi zaprijeti jedinicom iz svog predmeta i ponavljanjem razreda ukoliko napamet ne naučim Njegošev “Gorski vijenac”.

Vrijeme radnje je “duboko” u vrijeme SFRJ kada međunacionalni odnosi u tadašnjoj saveznoj državi uglavnom nisu bili problem. Barem ne javan, masovan i “zapaljiv” kakvim su postali nepunih desetljeće i pol kasnije. I pogotovo ne u školi. Ili se to bar činilo nama, klincima “našpananima” na “mjuzu”, “čage”, sport i smanjivanje “socijalne distance” s curama koje su nam se sviđale.

“Gorski vijenac” sam, kao i mnoge druge knjige, pročitao davno prije nego što mi se našao u popisu lektire, ali razlog nije imao veze s tim što mi se otac rodio u Crnoj Gori na što je taj profesor aludirao pa potom čak i izrijekom naveo kao razlog svojeg suludog zahtjeva. “Preuranjeno” čitanje Gorskog vijenca nije bilo niti izraz ambicije da zadivim nastavnika jezika kad za to dođe vrijeme.

Lako se junačiti, teško je biti čovjek

Jednostavno, čitao sam knjige “kao lud”. Nakon što bih pročitao sve što bi mi slučajno “došlo pod ruku” te ono što su mi je preporučila starija ekipa koja je kao “kužila” što je genijalno i neizostavno za pročitati prije drugih, čitao sam i ono što sam ionako nekad morao pročitati jer mi je bilo u popisu lektire. Ili će tek biti.

Uglavnom, “Gorski vijenac” nisam niti pokušao naučiti napamet (niti bih ga pod takvom ucjenom naučio da mi je i život od toga ovisio) što je rezultiralo jedinicom na kraju godine koju sam ispravio polažući popravni pred komisijom. Kako god, Gorski vijenac (nesumnjivo važnu refleksivno-herojsku poemu) zapamtio sam ne samo po ovoj epizodi.

Zapamtio sam tu knjigu i po tome što sam se već i tada, kao klinac, protivio svakom nasilju (kako fizičkom tako i mentalnom) uključujući “istragu poturica” (istrebljenju), a pogotovo onome “do istrage vaše ili naše”.

Kako god, u tom je spjevu za moj ukus bilo previše junaštva (junaštva?!) a premalo čojstva. Stoga mi je mnogo bliži Marko Miljanov, crnogorski književnik i vojskovođe koji nam je namro rečenicu: “Junaštvo je kada sebe branim od drugoga, čojstvo je kada drugoga branim od sebe”. Rečenicu za koju sam, da ironija bude veća, nerijetko čuo da je pripisuju Petru Petroviću Njegošu.

U devedesetima, u vrijeme krvavog raspada SFRJ te kasnije, u samostalnoj Hrvatskoj, često sam čuo ili pročitao poruku da se vratim tamo odakle (ni)sam došao. I daleko od toga da sam u tome bio usamljen. Takve poruke, kao i mnogi drugi, dobivam i danas. Kao “obrazloženje” najčešće se dodaju izrazi poput – komunjaro.

To posebno vole spominjati oni koji su bili partijskii aparatčici u vrijeme SKJ ili oni koje su takvima svojim primjerom stariji podučili da je najsigurnije biti vjeran sluga svakom gospodaru. I da je dobro tu svoju vjernost što češće potvrđivati – po mogućnosti javno te što radikalnije. Takvi naravno ne zaboravljaju neprekidno ponavljati kako vole svoju domovinu za razliku od (izmišljenih) “dođoša” i “komunjara” koji nju, njihovu ali ne i svoju, domovinu navodno – mrze.

A zapravo takvi vole samo sebe i mrze sve i svakoga – što od straha da inače neće biti prepoznati kao dovoljno vjerni sluge, što zbog toga jer nemaju pojma niti što je ljubav niti što je domovina. Moja domovina je naprimjer ona iz istoimene davne pjesme Drage Mlinarca. Sve ostalo je manje-više Domovina Holding.