POGLED IZBLIZA Lažni narativ o pogibiji Josipa Jovića školski je primjer instrumentaliziranja novije hrvatske povijesti

Autor:

Robert Anic, Kristina Stedul Fabac/PIXSELL

To što je poginuo od ‘prijateljske vatre’ smrt 21-godišnjeg hrvatskog policajca ne čini ništa manje tragičnom. Problem je što se za službenu povijest kolektivno sjećanje čisti od svih neugodnih činjenica. Među kojima je i ona da je četiri mjeseca nakon Jovića ubijen načelnik Osječko-baranjske policijske uprave Josip Reihl-Kir. Rafalom policijskog rezervista. Na hrvatskoj kontrolnoj točki.

I o ovome Uskrsu na Plitvicama je hrvatska država službeno obilježila obljetnicu tzv. krvavog Uskrsa.

Događaja koji se zbio 1991. godine.

Kad je skupina naoružanih ‘milicajaca’ Milana Martića, pojačana na brzinu regrutiranim civilima, došla na područje Mukinja.

Pokušavajući onemogućiti prosvjede zaposlenika poduzeća ‘Plitvice’ protiv pripajanja tog područja samoproglašenoj srpskoj državi na teritoriju Hrvatske, tzv. SAO Krajini.

Suprotstavili su im se pripadnici regularnih hrvatskih policijskih snaga.

Došlo je i do oružanog sukoba u kojem su poginuli hrvatski policajac Josip Jović te pripadnik srpskih pobunjenika Rajko Vukadinović.

Službena verzija već 33 godine glasi da su Jovića ubili srpski teroristi.

To se uvijek naglašava prigodom obilježavanja ‘krvavog Uskrsa’.

A Josip Jović je, kao prvi hrvatski policajac u Domovinskom ratu, pretvoren u simbol borbe za slobodu.

Čija se obljetnica pogibije, osim na Plitvicama, u tom kontekstu svake godine obilježava i u njegovom rodnom Aržanu kod Imotskog.

Narativ o pogibiji policajca Josipa Jovića precizira da ga je kod zgrade pošte pogodio teroristički rafal, te da je preminuo je preminuo u vozilu hitne pomoći.

Na putu do helikoptera koji ga je trebao prebaciti u bolnicu.

Međutim, tvrdnja da je Jovića usmrtio rafal ispaljen iz oružja srpskih pobunjenika je laž.

Josip Jović žrtva je ‘prijateljske vatre‘.

Ubojstvo Josipa Reihla-Kira nije zgodno za kreiranje ‘domoljubnog’ mita

Ubijen je iz oružja kakvo su u Hrvatskoj tada imali jedino pripadnici hrvatskih oružanih snaga.

I nije ubijen rafalom nego jednim metkom.

To je potvrđeno i obdukcijom te balističkim vještačenjem.

Napisao sam to u Globusu, na devetu obljetnicu ‘krvavog Uskrsa’, 2000. godine.

Nikada nitko to nije pokušao demantirati, ali službena laž i dalje je u optjecaju.

Naravno da pogibija Josipa Jovića od ‘prijateljske vatre’ smrt tog 21-godišnjeg policajca ne čini manje tragičnom.

Ali lažni narativ o toj pogibiji školski je primjer instrumentaliziranja novije hrvatske povijesti.

Koja se, za službene potrebe, čisti od svih neugodnih činjenica.

A izmišljanjem nepostojećih grade se ‘domoljubni’ mitovi.

Zbog toga se, između ostaloga, smrt jednog drugog hrvatskog policajca, Josipa Reihla-Kira, nije uklopila u ‘državotvornu’ priču o hrvatskim policajcima – herojima.

Reihl-Kir, načelnik Osječko-baranjske policijske uprave, ubijen je četiri mjeseca nakon Josipa Jovića.

Na povratku, na kontrolnom punktu hrvatske policije na povratku iz Tenje, kamo je išao na pregovore s pobunjenim Srbima.

S policijskim načelnikom u autu su ubijeni i lokalni dužnosnici Goran Zobundžija i Milan Knežević, a preživio je jedino Mirko Tubić.

Ubojica Antun Gudelj bio je pripadnik rezervnog sastava policije.

Ispalio je 16 metaka iz kalašnjikova koji mu je na korištenje uručio upravo Reihl-Kir, njegov nadređeni.

Reihl-Kirova supruga Jadranka 19 godina se sudski borila da dođe do istine o tom ubojstvu.

Koje za političke kreatore službene povijesti – ne postoji.

 

 

 

Napomena: Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Nacionala.

Komentari

Morate biti ulogirani da biste dodali komentar.

MacC

prije 2 tjedna

Vec dugo ne vjerujem ljudima. Samo svojim ocima, a i njima u posljednje vrijeme sve manje.

Marijan

prije 2 tjedna

Točno tako, ružni, prljavi i zli nisu bili samo na suprotnoj strani. Rat je stvorio najgoru vrstu ljudi a još gore je kada su ti ljudi danas ugledni članovi HDZ a odnosno Stranke koja je ostavila neizbrisiv trag na Hrvatskoj u vidu grabeži i pljačke pod sponzorstvom Franje Tuđmana. Ne znam kako obitelji prihvaćaju takva iskrivljavanja povijesti i istine?