POGLED IZBLIZA: Jonathan i Josip, “zviždači” koji će biti zaboravljeni

Hrvatske poslodavce ne zanimaju anonimne prijave kršenja zakona. Nije teško pogoditi zbog čega je tako. Društvo kojem je važnije da zna tko je “zviždač”, nego da provjeri prijavu i kazni nepravilnost ako se pokaže da zaista postoji društvo je “s figom u džepu”

Znate li tko je Jonathan Taylor? Nije čudo da ne znate. Nije on sportaš niti filmski glumac da ga možete vidjeti u medijima niti bogataš koji se svojim bogatstvom stečenim tko zna kako hvali kroz ekstravagantne fotografije na društvenim mrežama.

Jonathan Taylor je u Hrvatskoj od kraja srpnja prošle godine. Došao je s obitelji na jednotjedni odmor, ali hrvatske vlasti uhitile su ga na dubrovačkom aerodromu. Pola godine kasnije još je  u Hrvatskoj a prijeti mu izručenje u Monako.

Taylor je odvjetnik koji je je radio za tvrtku SBM Offshore i otkrio je veliki skandal u kojem je udjelovala i ta tvrtka. Riječ je o sustavnom podmićivanju vezanom s osiguranjem ugovora za naftne platforme kompanije Petrobras.

Jonathan Taylor je “zviždač” koji je pomogao vlastima Ujedinjenog kraljevstva čiji je državljanin, te vlastima SAD-a, Nizozemske i Brazila da bi bili optuženi i kažnjeni zatvorom vodeći ljudi tvrtke u kojoj je radio te da bi tvrtka bila sankcionirana ogromnom financijskom kaznom zbog korupcije.

Tvrtka SBM Offshore, čije je sjedište u Monaku, Taylora je pokušalo kazneno goniti, ali sud je odbacio optužbe. U Nizozemskoj, gdje je sjedište čitave SBM Group, Taylor je tužen za klevetu jer je otkrivanjem korupcije – oštetio ugled kompanije. No i ta optužba u međuvremenu je propala.

Međutim, u trenutku uhićenja u Hrvatskoj ime Jonathana Taylora bilo je na Interpolovoj “crvenoj tjeralici” – zbog optužbi iz Monaka koje su podignute šest godina ranije (nakon što je otkrio korupcijsku aferu) i u trenutku uhićenja više nisu bile aktualne.

Dubrovački sud odlučio je ipak da Jonathan Taylor treba biti izručen u Monako. Vrhovni sud je tu odluku poništio u listopadu i vratio slučaj u Dubrovnik na ponovno odlučivanje.

Takvu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske javno je podržalo niz međunarodnih organizacija koje se zalažu za slobodu govora i medijske slobode, za zaštitu ljudskih prava te za zaštitu “zviždača” kao i uglednih pravnika. Oni su ranije, čim je Taylor uhićen, potpisali i apel za njegovo oslobađanje.

Britanac “zviždao” u Monaku pa “zaglavio” u Hrvatskoj

Posljednjeg dana prošle godine dubrovački sud ponovo je odlučio da Jonathan Taylor treba biti izručen u Monako jer su ostvarene “sve pravne pretpostavke za izručenje”.

U očekivanju izvjesne provedbe odluke o izručenju niz međunarodnih organizacija i uglednih pojedinaca ponovo se oglasilo javnim apelom za pomoć vlastima Ujedinjenog kraljevstva čiji je Taylor državljanin a koje, tvrde potpisnici apela, nisu učinile ništa da mu pomognu.

U članstvu međunarodnih organizacija potpisnica apela ima organizacija i pojedinaca iz Hrvatske, ali niti jedna organizacija sa sjedištem u Hrvatskoj nije samostalno potpisala apel.

Nacional je pisao o ovom slučaju, ali za najveći dio hrvatskih medija slučaj kao da se nije dogodio iako je, stjecajem okolnosti, u njega uključena i Hrvatska. Jonathan Taylor nije Julian Assange pa njegov slučaj očito nije zanimljiv hrvatskim medijima iako bi trebao biti, ali je jasan primjer kako prolaze “zviždači”.

Hrvatska je već godinama među zemljama s visokom percepcijom korupcije. U upravo objavljenom godišnjem izvještaju Transparency Internationala o indeksu percepcije korupcije Hrvatska je daleko ispod prosjeka Europske unije i od država EU lošije su plasirane jedino Rumunjska, Mađarska i Bugarska.

Globalno, Hrvatska je na 63. mjestu od 180 zemalja a od nas su, između ostalih, bolji Jordan, Namibija, Saudijska Arabija, Ruanda, Oman, Gruzija, Bocvana…

Za otprilike dva tjedna bit će dvije godine kako je Hrvatski sabor konačno donio Zakon o zaštiti prijavitelja nepravilnosti.

Zakon nepravilnosti definira ovako: “Nepravilnosti su kršenja zakona i drugih propisa te nesavjesno upravljanje javnim dobrima, javnim sredstvima i sredstvima Europske unije koje predstavlja ugrožavanje javnog interesa, a koja su povezana s obavljanjem poslova kod poslodavca.”

A cilj je ovoga Zakona je “učinkovita zaštita prijavitelja nepravilnosti koja uključuje i osiguravanje dostupnih i pouzdanih načina prijavljivanja nepravilnosti.”

Stara poslovica kaže da onaj tko se jednom opeče puše i na hladno, a u Hrvatskoj očito na hladno pušu i oni koji se nisu opekli. Ali su se uvjerili kako su se i koliko opekli drugi. Oni koji su prijavili korupciju ili druge nepravilnosti koje navodi Zakon.

Ucjenom ga tjerali da krši zakon a on izgubio posao jer je to prijavio

Stoga unatoč percepciji da je Hrvatska “u raljama” korupcije, klijentelizma nepotizma i drugih … hm… nepravilnosti i čestim primjerima koji tu percepciju potvrđuju Zakon koji bi trebao osigurati “učinkovitu zaštitu prijavitelja nepravilnosti” nije se baš pokazao poticajnim.

I dalje su “zviždači” u Hrvatskoj rijetki i ako odluče otvoreno iznijeti optužbe za nepravilnosti u svojoj radnoj sredini čine to uz pomoć medija. Niti to ne pomaže da izbjegnu odmazdu nadređenih, ali barem ponekad stvarne krivce stigne kazna. Ili se javi nada da će tako biti.

Posljednji primjer je onaj Josipa Viteza, dugogodišnjeg direktora požeškog Komunalca koji je razotkrio pokušaj požeškog gradonačelnika Darka Puljašića i dogradonačelnika Maria Pilona da ga natjeraju na protuzakonitu javnu nabavu.

Iako je USKOK dobio Vitezovu prijavu potkrijepljenu potajno snimljenim razgovorom koji prijavu potkrepljuje slučaj je pokrenut “s mrtve točke” tek kad je Vitezova priča objavljena u medijima.

To međutim nije spriječilo Vitezovu smjenu s direktorskog položaja niti uvrede i prijetnje koje on dobiva. Nije spriječilo niti to da nikada više neće moći raditi u javnoj tvrtki ili državnoj upravi čega je i sam potpuno svjestan. Kao da je on tjerao na protuzakonite postupke Puljašića i Pilona ucjenjujući ih a ne obratno.

Da stvar bude luđa Josip Vitez nije “zazviždao” u skladu s procedurom predviđenom Zakon o zaštiti prijavitelja nepravilnosti. Zakon naime predviđa da poslodavac (“tijelo javne vlasti te fizička ili pravna osoba prema zakonu kojim se uređuju radni odnosi i fizička ili pravna osoba kod koje prijavitelj nepravilnosti obavlja poslove”) treba biti prvi kojem će se “zviždač” obratiti s prijavom.

To je Zakonom regulirano kao “unutarnje prijavljivanje nepravilnosti”. Svi poslodavci kod kojih radi više od 50 osoba dužni su imenovati “povjerljivu osobu kojoj se “zviždač” treba obratiti. No do danas nema Informacije da li su svi poslodavci čija je to zakonska obaveza zaista odredili “povjerljive osobe” niti je moguće saznati čak niti koliko su prijava “zviždači” podnijeli a kamoli što se dogodilo nakom prijavljivanja. I prijavljenima i prijaviteljima.

Zakon istina predviđa i “vanjsko prijavljivanje nepravilnosti” za koje je nadležan pučki pravobranitelj ali ta vrsta prijavljivanja je valjana “ako je prijavitelj nepravilnosti učinio vjerojatnim da jest ili bi mogao biti žrtva štetne radnje zbog prijave nepravilnosti”.

Strah od anonimnih prijava prikriva se tvrdnjom da su nepouzdane

Na kraju Zakon predviđa i “javno razotkrivanje nepravilnosti”. To znači da će “zviždač” biti iznimno zaštićen i ako je “bez prethodnog prijavljivanja nepravilnosti kod poslodavca ili nadležnog tijela, javno razotkriti informacije ako postoji neposredna opasnost za život, zdravlje, sigurnost ili od nastanka štete velikih razmjera ili uništenja dokaza.”

Naravno, nije “zviždač” taj koji može meritorno odlučiti postoji li neposredna opasnost za život, zdravlje, sigurnost ili od nastanka štete velikih razmjera ili uništenja dokaza pa na temelju toga “vagati” da li su ispunjeni uvjeti za njegovu zaštitu temeljem Zakona o zaštite prijavitelja nepravilnosti ako optužbe iznese javno ili nisu.

Zakon uz to ne nudi nikakvu zaštitu za anonimne prijavitelje. “Na prvu” se čini logičnim objašnjenje da se ne može zaštite anonimni “zviždač”. Ali samo “na prvu”.

Uspostavljanjem sigurnog kanala za anonimne prijave zapravo bi se itekako zaštitili “zviždači” – od otkrivanja identiteta. Time bi bili potaknuti prijavljivati nepravilnosti koje u uvjetima u kojima živimo “niti u ludilu” ne žele prijaviti.

Teza da razmatranje anonimnih prijava nema smisla jer bi anonimno prijavljivanje uzrokovalo “poplavu” prijava koje nisu utemeljene “ne drži vodu”. Broj prijava sigurno bi se povećao. Ali ne samo onih neutemeljenih nego i utemeljenih.

Posebno onih vrlo ozbiljnih kojih sada nema jer potencijalni “zviždači” znaju da, prijave li nešto otkrivajući svoj identitet poslodavcu kojega nitko ne kontrolira, mogu očekivati jedino šikaniranje i vrlo vjerojatno gubitak posla.

Kanal za potpuno sigurno anonimno prijavljivanje nepravilnosti postoji na području 11 država Europske unije za koje je najveća percepcija korupcije, uključujući naravno i Hrvatsku. No niti jedna privatna niti javna tvrtka kao i niti jedna državna institucija i niti jedna jedinica lokalne samoouprave u Hrvatskoj ne žele koristiti taj potpuno besplatan kanal.

Ne zanimaju ih anonimne prijave. Nije teško pogoditi zbog čega je tako. Društvo kojem je važnije da zna tko je “zviždač” nego da provjeri prijavu i kazni nepravilnost ako se pokaže da zaista postoji društvo je “s figom u džepu”.

I ubrzo će zaboraviti Jonathana Taylora, koji je zbog “zviždanja” stjecajem okolnosti završio u hrvatskom pritvoru. A neće mnogo duže trebati da zaboravi i Josipa Viteza.

Komentiraj