POGLED IZBLIZA: Jesu li nepristrani novinari zaista imbecili?

Pristran je onaj tko nekom daje bezrezervnu potporu bez obzira na činjenice. To je izravna suprotnost novinarskoj zadaći. Neki bi onemogućili iznošenje u javnost teorije o zemlji kao ravnoj ploči a istovremeno im ne smeta kad hrvatski političari na dužnosti promoviraju ideju o postojanju boga iako je po Ustavu Hrvatska sekularna država. Kad moć postane “argument” novinarstvu je kraj

Nakon što je poslije jednotjedne izborne “trakavice” CNN-ov Anderson Cooper pročitao vijest da je Joe Biden novi predsjednik SAD-a, Van Jones (pravim imenom Anthony Kapel Jones), jedan od komentatora predsjedničkih izbora u CNN-ovom programu, zaplakao je od sreće.

“Lakše je biti roditelj jutros. Lakše je biti tata. Lakše je reći svojoj djeci da je karakter bitan. Govoriti istinu je važno. Biti dobra osoba je važno”, govorio je Van Jones kroz suze pred milijunima gledatelja. Kasnije je Jones sam taj video podijelio na društvenim mrežama.

Van Jones nije stalno zaposlen kao novinar, ali ima veliko medijsko iskustvo koje uključuje i (su)voditeljske televizijske angažmane. Uz razne druge aktivnosti bio je i posebni savjetnik prethodnog demokratskog predsjednika SAD-a Baraka Obame.

Šefovi CNN-a ne misle da je Jonesova reakcija problematična. Uostalom opće je uvjerenje da je CNN “drukao” za Bidena kao naprimjer Fox za Trumpa. Kao i mnoge druge javne osobe i dio novinara u SAD-u javno i jasno izjašnjavao je svoju naklonost jednom od predsjedničkih kandidata – kako smo vidjeli ne samo privatnim porukama na društvenim mrežama već ponekad i u novinarskim uradcima.

Uostalom, postoje i mediji, ne samo u SAD-u, koji su javno deklarirani kao podupiratelji određene političke ideje pa slijedom toga “navijaju” za političare koji tu ideju praktično provode.

Nekada je bilo neupitno da novinarstvo treba biti objektivno pri čemu je biti objektivan zapravo značilo biti nepristran. Međutim s vremenom je objektivnost u novinarstvu postala gotovo nepoželjna pa je tom pojmu u potpunosti promijenjeno značenje. Reći nekom novinaru da je objektivan danas se često razumije kao grdnja, kao predbacivanje jer ne želiš preuzeti odgovornost. Ono što se smatralo temeljnom odlikom novinarskog profesionalca postalo je mana. Tako je i nepristranost novinara postala grijeh.

Oni koji tvrde da je nepristranost u novinarstvu s pravom postala nepoželjna tu tezu nerijetko pokušavaju dokazati podsjećajući da čuveni talijanski novinar, pokojni Indro Montanelli, nije volio riječ nepristranost jer je smatrao da nepristran novinar ili ne poznaje dovoljno ono o čemu piše ili izvještava ili je indiferentan. Montanelli je čak ustvrdio kako je nepristran novinar – imbecil.

Odgovoran novinar mora biti nepristran, u protivnom uopće nije novinar

Indro Montanelli zaista jest bio čovjek s fascinantnom novinarskom karijerom, ali čak niti njegovu tako kategoričnu “presudu” nepristran novinar neće prihvatiti bez pitanja pa makar time riskirao da ga se smatra imbecilom. Koliko god cijenio Montanellijev rad mislim, zapravo mogu i dokazati, da je on pogrešno interpretirao pojam nepristranosti iz čega je proizišla i tvrdnja o nepristranom novinaru kao imbecilu.

Novinarstvo pretpostavlja sakupljanje i provjeru informacija te odabir i obradu sadržaja koji na kraju stavljeni u cjelovit kontekst ne predstavljaju zastupanje vlastitih partikularnih interesa već interesa drugih, odnosno interesa javnosti zasnovanog na temeljnim civilizacijskim vrijednostima.

Novinar pritom svakako izražava i svoje vrijednosno stajalište (izborom i obradom teme), ali to nikako ne znači da mora biti pristran. Naprotiv, novinar ne smije biti pristran (ako ima ambiciju biti ozbiljnim profesionalcem). Definicija pojma pristranost naime ukazuje na to da je pristran onaj tko nekom bezuvjetno “drži stranu”, dakle daje bezrezervnu potporu bez obzira na činjenice. A to je izravna suprotnost profesionalnoj zadaći novinara.

Svakodnevno susrećemo primjere novinarske pristranosti – favoriziranja nečijeg mišljenja ili čak prelaženje preko očitih laži a bez logičnih pitanja koja su trebala biti postavljena te bez iznošenja drugačijih mišljenja, tvrdnji, podataka. Ozbiljan i odgovoran novinar (a samo takav zaista prakticira novinarstvo) ne “bira stranu” unaprijed s ciljem da onaj o kome izvještava ispadne ispravan bez obzira na činjenice. Novinar koji nije ozbiljan niti odgovoran učinit će to. Dakle, bit će pristran.

Onaj tko će se pridržavati etičkih i profesionalna načela a ne unaprijed odabrati tko u priči treba biti dobar a tko loš na kraju će pokazati tko zaista jest dobar ili loš u konkretnoj situaciji i to tako što će ta “ocjena” biti rezultat činjenica, rezultat dobro obavljenog novinarskog posla. Nadam se da je Montanelli baš na to mislio kad se izjasnio u korist “pristranih” novinara, ali se nes(p)retno izrazio. Volio bih vjerovati da je njegova poanta trebala biti da se novinar mora zalagati za opće civilizacijske vrijednosti a ne biti prema njima neutralan (naprimjer da se treba zalagati za istinu a ne za laž, da treba biti empatičan a ne bezosjećan, da ne treba biti ravnodušan na nepravdu…) ali se ta poanta nesrećom pretvorila u tvrdnju da su nepristrani novinari – imbecili.

Nedopustivo je je ocjenjivati informacije izvan realnog konteksta

U novinarstvu su presudne činjenice a ne osobni stavovi koliko god bili vješto sročeni i primamljivi. Većina čitatelja, gledatelja i slušatelja ustvari želi u medijima pronaći potvrdu onoga što već misli o pojedinoj temi a ne egzaktne i provjerljive činjenice. To je razlog što mnogi ljudi ignoriraju ili poriču činjenice koje ne idu u prilog njihovom unaprijed prihvaćenom vjerovanju. Novinari i mediji koji takav stav podupiru pristrano izvještavajući nisu odgovorni novinari već sramote novinarstvo.

Priča o novinarskoj (ne)pristranosti i (ne)objektivnosti ne bi bila potpuna bez podsjećanja na pravilo “dviju strana”. Nekadašnje pravilo da novinar treba saslušati “obje strane” vremenom je evoluiralo u teoriji novinarstva te je jasno da “strana” zapravo može biti i daleko više od izravno suprotstavljene dvije kao i da je neophodno uvažiti i neovisne stručne argumente te kontekstualizirati medijski sadržaj. Izjave javnih osoba koje se često uopće ne propituju (prvenstveno političara i ostalih koji značajno utječu na život zajednice) ne bi smjele biti izuzetak od tog pravila već upravo suprotno.

No čak i dio novinara kao i teoretičara medija smatra da se neke stvari podrazumijevaju same po sebi, da su neke informacije postale “javno dobro”, da je oko njih postignuta neka vrsta opće suglasnosti i da “svi znaju”. A kad je tako nepotrebno je čak i pitati “drugu stranu” što misli ili ima li kakav kontraargument.

Najdrastičniji oblik takvog stava predstavlja mišljenje da zagovornicima nekih ideja uopće ne bi trebalo omogućavati prostor za javnu komunikaciju. Taj se stav pojavljuje i u hrvatskom medijskom prostoru. Međutim, i u slučajevima kad “odabere stranu” temeljem široko prihvaćenog mišljenja i ignorira drugačije poruke, novinar će upasti u zamku.

Uz to što će biti pristran (jer to da nešto “svi znaju” nije ozbiljan argument već pristajanje uz proizvoljnu tvrdnju bez pozivanja na činjenice) vrlo lako će postati i nedosljedan. Želite li primjer? Mnogi se slažu kako oni što govore da je zemlja ravna ploča zapravo pričaju budalaštine jer je znanstveno dokazano drugačije te da tim i sličnim “ravnozemljašima” ne bi trebalo omogućiti javno zagovaranje takve ideje. Autonomna je odluka svakog medija je li neka informacija vrijedna prenošenja, ali ta se odluka trebala temeljiti između ostaloga i na kontekstu.

Drugim riječima nije isto ako tvrdnju da je zemlja ravna ploča iznese neki anonimni građanin koji nema nikakav značaj u javnosti ili ako to isto tvrdi neki političar ili državni službenik kojemu je povjereno da se bavi važnim poslovima za opće dobro. Ako to da je zemlja ravna ploča u službenoj komunikaciji izrekne ili napiše ovaj drugi pravo je javnosti da zna jer je riječ o stavu javne osobe čije djelovanje ima utjecaj na živote građana. Krajnje pojednostavljeno – nije važno samo što je rečeno već i tko je rekao i u kojim okolnostima. Mislite li da bi trebalo prešutjeti ako naprimjer neki političar koji sudjeluje na izborima veliča Hitlera?

Tvrdeći kako je važno samo što je rečeno zagovornici ideje da ne treba dopustiiti u javnom prostoru iznošenje “ravnozemljaških” teorija bez obzira u kojem kontekstu je nešto izneseno (primjerice tko je to iznio) zapravo ulaze u “jednosmjernu ulicu”. Njihovo drastično “čistunstvo” jednako je pogrešno kao i zastupanje unaprijed usvojenih “ravnozemljaških” stavova bez obzira na činjenice. I to je pristranost a pristranost, pokazuje logika činjenica, ipak nije (niti) novinarska vrlina nego mana.

Dvolično je “trenirari strogoću” na slabijima a “žmiriti” na ponašanje moćnih

Uz činjenicu da je inzistiranje na tome kako je jednako (ne)važno iznose li “ravnozemljaške” neznanstvene tvrdnje anonimci u lokalnoj birtiji nakon tri rakije ili utjecajni političari u javnoj komunikaciji, potpuni promašaj ono je i dvolično.

Želite li primjer? Znanstveni dokazi upućuju na to da nije nikakva božja sila stvorila svijet niti njime upravlja jednako kao što ukazuju na to da zemlja nije ravna ploča. Što ćemo s tim? Nećemo dopuštati da tvrdnja o postojanju boga i sve ono što iz te tvrdnje proizlazi (poput negiranja teorije evolucije) dobije javnu pozornost bez obzira od koga potiče – anonimnog pijanca ili naprimjer saborskog zastupnika ili ministra? Ili ćemo se praviti da javno promoviranje tvrdnje o postojanju boga nije protivno znanstvenim činjenicama jednako poput ideje o zemlji kao ravnoj ploči, bez obzira tko je tu tvrdnju izrekao – pa makar to činila politička elita?

Svatko ima pravo vjerovati u što god želi, ali oni kojima smo povjerili da upravljaju državom u naše ime trebali bi, ako ništa drugo, bar poštivati Ustav koji kaže da je Hrvatska sekularna država. Mnogi od najistaknutijih hrvatskih političara i državnih službenika to ne čine te tako zloupotrebljavaju javne funkcije za propagiranje neznastvene teorije koja je u opreci s ustavnim određenjem Hrvatske.

Zbog čega sam odabrao baš ovaj primjer? Ako mi novinari znamo da je teorija o postojanju boga u opreci sa sekularnom ustavnim određenjem države u kojoj živimo (a ne možemo ne znati) i pravimo se da ne vidimo i ne čujemo kako neki od najviših državnih dužnosnika zloupotrebljavaju funkcije javno na dužnosti manifestirajući svoju (iskreno ili hinjeno svejedno) vjeru u postojanje boga koje bi bilo logično opravdanja za ideju “zabrane pristupa” u javni prostor “ravnozemljaških” teorija? Ne postoji opravdanje, ali naravno da postoji objašnjenje. Neuporedivo je lakše “trenirati strogoću” na onima koji ti realno ne mogu ništa jer su “slabiji”. Realno “ravnozemljaša” je malo i nemaju nikakvu stvarnu društvenu pa niti individualnu moć.

Dvolično je ne zamjerati se istovremeno onima koji tu moć imaju i mogu je iskoristiti da ti zagorčaju život, pogotovo ako je tvoje djelovanje javno kao što jest djelovanje novinara. Ujedno je to eklatantan primjer pristranosti (dakle “držanja strane” bez obzira na činjenice) i nema načina da se ta pristranost opravda. A novinarska pristranost profesionalna je mana (kao što je uostalom pristranost karakterna mana bez obzira na to čime čovjek zarađuje za život). Neću to nikada prestati ponavljati makar me proglasili – imbecilom.

Komentiraj