Pletenac: “Importanne centar je početak postsocijalističkog Zagreba”

Tomislav Pletenac, profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, za Zagreb News govori o svojoj knjizi o najvažnijim zagrebačkim građevinama
Kako Zagreb izranja iz sna naslov je nedavno objavljene knjige Tomislava Pletenca. On je u knjizi koju je objavila Naklada Ljevak u esejima objasnio stvaranje postsocijalističkog Zagreba, istražujući gradske prostore u kontekstu vremena u kojem su nastajali. Pletenac je rođen 1967. godine u Varaždinu. Zvanje inženjera informatike stekao je na Tehničkom fakultetu u Mariboru, a nakon toga je diplomirao etnologiju i muzeologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1995. radi na Filozofskom fakultetu, gdje je nakon stečenih zvanja magistra i doktora etnologije postao docent na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju, a danas je tamo redovni profesor.
„To je moja stara želja, još od vremena kad sam bio asistent za Filozofskom fakultetu. Arhitektura me proganjala iz dva razloga. Prvi je taj što je ranih 90-ih krenula moja selidba u Zagreb i onda je taj, za mene, relativno prepoznatljiv prostor postajao sve više intiman. Kad ste antropolog, taj proces počinjete osjećati s profesionalne razine. Jedno vrijeme mi je stalna fascinacija bila kako pojedinac ulazi u prostor i koji su odnosi između njih. Drugi razlog je, kako i piše na početku knjige, posveta mojoj supruzi koja je arhitektica i puno mi je pričala o arhitekturi. Sve se to počelo sažimati u ideju kojoj je trebalo neko vrijeme da sazre, rekao je autor o nastanku knjige.
Razdoblje postsocijalizma odabrao je za analizu jer je i kao predavač obrađivao to razdoblje i susretao se s njim i kroz razne projekte na kojima se kao asistent upoznavao s teorijom postsocijalizma koja je 90-ih, uz pitanje tranzicije, bila dosta važna. Smatra kako je postsocijalizam u Hrvatskoj, ali i u drugim postsocijalističkim zemljama, ostavio veliki trag.
„U knjizi Kako Zagreb izranja iz sna autor u središte zanimanja postavlja pojedine građevine koje ilustriraju isprepletenost fizičkog prostora s društvenim kontekstom u kojem je takav prostor nastajao. Iščitavajući život tih prostora autor nam daje uvid u neke od elemenata koje stvaraju postsocijalističko odnosno tranzicijsko društvo.
Autor istražuje gradske prostore: Importanne centar, Muzej suvremene umjetnosti, spomenike Oltar domovine, Zid boli i Spomenik domovini, Varšavsku ulicu i Trg žrtava fašizma. Kraj knjige umjesto zaključka donosi analizu posljedica potresa koji je osim zgrada pogodio društvo. Pukotine na kućama tako su ujedno i pukotine u društvenom tkivu Zagreba. Pitanje hoće li krenuti sanacija tih pukotina društva ostaje otvoreno. O sanaciji društva ovisit će i sanacija fizičkog prostora Donjeg grada, stoji u recenziji Sandre Ugarković.
Pletenac objašnjava kako je otvaranje Importanne centra, iako je skriven pod zemljom, prvi događaj stvaranja postsocijalističkog grada. Trg žrtava fašizma smatra logičnim predmetom analize jer on na sebe vuče društvenu debatu.
„Dok sam završavao poglavlje o Oltaru domovine, gradnja spomenika još je bila u fazi zemljanih radova. Što se zapravo događalo sa spomenicima u Zagrebu? Sav društveni raskol koji se događao oko spomenika banu Jelačiću se nastavio na Zidu boli, na Spomeniku domovini, a onda i na Oltaru domovine. Problem sa Zidom boli i Spomenikom domovini, koji nisam snažno istaknuo u tekstu, je što taj spomenik prezentira neke živote koji su izgubljeni i ako se gubi spomenik kao što su se izgubili Zid boli i Spomenik domovini, kao da su se i žrtve ponovno izgubile. Tada pokušavamo ponovo i dobivamo reinterpretaciju u obliku Oltara domovini. Portal koji ne vodi nigdje, a poanta portala je da negdje vodi. Umjesto da idemo u budućnost, vraćamo se u prošlost. Možda prvo trebamo u sadašnjosti vidjeti što smo pa onda graditi spomenike. Možda kao društvo nismo dovoljno sazreli da gradimo spomenike domovini i Domovinskom ratu.
Pletenac kaže kako ovo nije knjiga o urbanizmu ni arhitekturi ni o povijesti, već pokušaj antropološke analize prostora.
„Nakon potresa su svi scenariji otvoreni. Sve se može dogoditi. Volim Zagreb uspoređivati s Dublinom. Stari dio Dublina je muzej na otvorenom. Kad idete u Dublin očekujete da ćete piti Guinness i slušati irsku glazbu. Stvorili su nacionalni brend koji je u Dublinu stiješten na razinu Donjeg grada. U tom dijelu hodate po kulisama, tu nema života, to je potpuno gentrificirano. A neki drugi dijelovi Dublina, koje mogu usporediti s Radničkom cestom u Zagrebu, postaju poslovni centar u kojem se zapravo događa život. Strah me da ćemo podijeliti sudbinu Dublina koji je isto tako bio zapušten i relativno nerazvijen grad, a ulaskom u Europsku uniju je eksplodirao. Kad bi vas pustio u Tkalčićevu ili u ovaj dio Dublina o kojem govorim, ne znam biste li odmah znali jeste li u Zagrebu ili Dublinu, zaključuje Tomislav Pletenac.

Komentiraj