PARLAMENTARNI IZBORI: Desni i desniji

Objavljeno u Nacionalu br. 832, 2011-10-25

Dio glasača HDZ-a uporno ne prepoznaje vlastiti interes i neinteligentno se zadovoljava mrvicama sa stola nacionalizma. Drugi dio jako dobro zna što im je interes i ostaju uz stranku bez obzira na sve afere

Pravo je vrijeme da se aktualizira naslov nedavne kolumne Ante Tomića, ali sada formuliran kao pitanje: postoji li HDZ da bi i glupi imali za koga glasati? Posve je izvjesno da je HDZ godinama financiran iz crnih fondova, da se znatan dio ljudi iz vrha stranke, ali i onih na nižim razinama, na kriminalan ili barem nemoralan način okoristio stranačkim članstvom, a da je domoljubna retorika bila samo svečani zastor kojim se ta krađa širokih razmjera u nacionalističkoj predstavi trebala učiniti nevidljivom. Ipak, posljednje ankete pokazuju kako HDZ, unatoč svemu, može računati na 20 posto glasova na predstojećim izborima. Postoji li, dakle, HDZ da bi glupi imali za koga glasati?

OVA TEZA NIJE NOVA. Filozof Milan Kangrga svojedobno je tvrdio da je golub što mu slijeće na balkon po hranu pametniji od mnogih Hrvata. Za razliku od goluba koji prepoznaje vlastiti interes, glupi Hrvati iz izbora u izbore glasaju za ljude koji su ih opljačkali. Tu je nonšarlantnu kategoriju “glupavosti” vremešni Kangrga vjerojatno upotrijebio da bi, mladalački provokativno, pod znak pitanja postavio ustajali, samorazumljivi diskurs posvećenog hrvatstva, ukazujući na njegovu instrumentalizacijsku funkciju i ljude nesposobne da tu manipulaciju vide ili sankcioniraju. Iako je dio Kangrgine tvrdnje nesumnjivo točan (dio ljudi iz HDZ-a jest pljačkao vlastite građane), tvrdnji o glupanima koji ne mogu prepoznati vlastiti interes može se uputiti ozbiljan prigovor, barem kada se hoće odnositi na sve glasače HDZ-a. Zbog čega bi, naime, glasanje hrvatskih privatizacijskih tajkuna za HDZ bio potez glupana? Po čemu je glasanje katoličkog klera za HDZ glasanje nekoga tko ne zna prepoznati vlastite interese? Što je s lažnim braniteljima koje godinama štiti upravo HDZ-ovo protivljenje da objavi popis branitelja? Znaju li prepoznati vlastiti interes svi oni što su u javnoj upravi zaposlenje stekli ponajprije temeljem stranačke podobnosti? Je li riječ o glupanima? Možda. Ali to se iz ovih primjera ne može zaključiti. Glasajući za HDZ oni su se pokazali racionalnim akterima što su vođeni vlastitim interesima, slično poput Kangrgina goluba. Ostaje, pritom, mogućnost da dio glasača HDZ-a uporno ne prepoznaje vlastiti interes, osim ako interes ne definiramo dovoljno široko, pa u njega uvrstimo i mrvice sa stola nacionalizma koje u vidu ponosa i dostojanstva što je donosi sudjelovanje u zamišljenoj slavnoj i herojskoj povijesti nacije zoblju krezubi lokalni nacionalisti. Kako je rekao veliki pisac Mitelleurope, Franz Werfel: “Ako je netko baš nitko i ništa, u svakom slučaju nekamo pripada.” Na njih bi se lakše mogla primijeniti Kangrgina ili tvrdnja iz naslova Tomićeve kolumne. Svesti ipak glasačke preferencije na kvocijent inteligencije, kada je u taj proces upregnut niz drugih čimbenika, ne čini se dovoljno uvjerljivim. Da su Kangrga i urednik Tomićeve kolumne ustvrdili da glasači na desnici u prosjeku jesu manje inteligentni od glasača na ljevici, odnosno da su konzervativni glasači manje inteligentni od liberalnih, ne nalazeći u tome jedini razlog glasačke preferencije, tu bi tvrdnju bilo lakše braniti.

NIZ STUDIJA mogao bi biti potvrda dijela stereotipa koji se mogu čuti na američkim kampusima o ružnom, samozadovoljnom i intelektualnom demokratu i zgodnom, ratobornom i glupom republikancu. (Pritom, ako se može potvrditi korelacija demokratske političke preferencije i inteligencije, dio o zgodnom i neinteligentnom republikancu pokazuje manju uvjerljivost, barem prema ove godine objavljenoj studiji kontroverznog profesora na London School of Economics, Satoshija Kanazawe, kojom dokazuje korelaciju između ljepote i inteligencije: fizički lijepa djeca u Velikoj Britaniji u prosjeku su inteligentnija za 12.4 IQ boda, dok je ta korelacija u SAD-u manja, ali ipak značajno prisutna.) Prvi bi, pak, dio stereotipa mogao biti bliži istini. Američka nacionalna studija koja se bavi zdravljem mladih, poznata pod nazivom Add Health, pokazuje kako adolescenti koji se identificiraju kao “vrlo liberalni” imaju u prosjeku 11 bodova veći kvocijent inteligencije od onih koji se identificiraju “vrlo konzervativnima” (106 u odnosu na 95 IQ boda). Studija koja je istraživala odnos inteligencije i sudjelovanja u demokratskim procesima u Velikoj Britaniji pokazala je da postoji veza između inteligencije u djetinjstvu i glasačke preferencije u odrasloj dobi. Osobe s višom inteligencijom u djetinjstvu češće će glasati za Zelene ili Liberalne demokrate. Također, osobe s višom inteligencijom vjerojatnije je da će sudjelovati u demonstracijama, potpisivanju peticija, te uopće iskazivati interese za političke procese. U Hrvatskoj ne postoje istraživanja korelacije inteligencije i političkih preferencija, ali neki drugi podaci posredno podupiru tezu da bi na testovima inteligencije u prosjeku nešto lošije rezultate vjerojatno pokazali glasači desnice. Primjerice, u Hrvatskoj je samoprocjena na skali lijevo-desno u znatnoj mjeri podudarna s faktorom religioznosti (a manje sa socijalnim statusom). Istovremeno, postoji niz studija koje potvrđuju negativnu korelaciju inteligencije i religioznosti (jedna od posljednjih, ona Helmuta Nyborga objavljena 2008. u časopisu Intelligence, pokazuje da među mladim bijelim Amerikanacima ateisti imaju viši IQ za 1.95 bodova od agnostika, a za 5.89 od onih s dogmatskim uvjerenjima). Međutim – a ovo je jedan od središnjih problema Tomićevih i Kangrginih glupana – je li pretpostavljena razlika u prosječnoj inteligenciji glasača HDZ-a i Kukuriku koalicije takva da se jednima manipulativnost HDZ-ove politike čini očitom, a drugima posve nevidljivom? Da li se, karikirano, unutar pet ili deset IQ bodova krije ključ sposobnosti da se vidi ili ne vidi očito?

DODUŠE, MOŽE SE REĆI da su Kangrga i urednik Tomićeve kolumne barem ukazali na problematiku kognitivnog kapaciteta glasača, pri čemu su, makar i grubo, naznačili činjenicu da se glasači glavnih oporbenih stranaka u značajnijem broju regrutiraju iz obrazovanije populacije. Unatoč tome, ostaje da je popularna tvrdnja da HDZ postoji da bi i glupi imali za koga glasati prije svega simplificirajući interpretativni okvir kojim se, ponekad, na ljevici razumiju oponenti na suprotnoj, desnoj strani, ujedno i sredstvo konstrukcije ljevičarskog identiteta; parafrazom jednog drugog Tomićeva naslova: šta je mali, bez velikog Hrvata? Drugi slop koji u javnosti, posebice na društvenim mrežama, blogovima i forumima, nerijetko aktivira tvrdnje o insuficijentnosti članova HDZ-a tiče se odnosa prema autoritetu u potonjih. Kada je Jadranka Kosor ustvrdila da joj je Tuđman pružio očinsko povjerenje, osjećaj za kojim je tragala cijelog života, već je utabala stazu koja će je, desetljeće kasnije, dovesti do etikete (koja i sama implicira manjak bistrine) tajnice Ive Sanadera. Kada je, nakon toga, iskazala spremnost da slijepo slijedi vođu u liku Ive Sanadera antologijskom “Kud Ivo, tu i ja”, stvar je bila zapečaćena. Sve je dodatno pokvarila na samom početku svog premijerskog mandata metaforama koje su se ticale pripreme krumpir salate, te izjavom da glavne političke odluke donosi perući suđe. Time se dodatno locirala u žensku sferu, onu u kojoj se i zamišlja tajnica nakon posla. Vjerojatno su u HDZ-u shvatili da to nije korisno, pa je kasnije, umjesto u kuhinji, nalazimo kako metaforički zajahuje konja i zauzdava ga kako bi nas izvela na “put prema putu izlaska iz krize”, te čvrsto drži kormilo jedrenjaka na putu prema pobjedi HDZ-a na sljedećim izborima. U vrijeme kada je Jadranka Kosor pronašla osjećaje za kojima je tragala cijeli život, drugi je član HDZ-a, Ćiro Blažević, tvrdio da smo svi mi beznačajni u odnosu na Tuđmana. Na istom se tragu vlastite beznačajnosti HDZ-ov adlatus Hrvoje Šošić Tuđmanu ponudio da mu, ako treba, posluži kao živ tepih. Ratni uvjeti su u devedesetima podčinjavanje autoritetu učinili još izraženijim, ali ono nije prestalo ni kada je na čelo HDZ-a došao Ivo Sanader niti kada ga je zamijenila Jadranka Kosor. Smjesa submisivnog i laudatorskog govora može zvučati, kako se kolokvijalno kaže, uistinu “glupo“, ali njegove razloge ponajprije treba tražiti negdje drugdje. Dosadašanja istraživanja glasačkih preferencija u Hrvatskoj pokazala su i statistički ono što se odražava u svakodnevnom diskursu HDZ-a: značajnija podrška toj stranci dolazi upravo od glasača izraženije autoritarnosti, što uključuje i percepciju socijalnih odnosa u kategorijama dominacije i podređenosti, toliko da je Ćiro Blažević svojedobno izrazio spremnost da skoči sa Zagrebačke katedrale ako bi to Tuđman zatražio; spomenuta opservacija “Kud Ivo, tu i ja“ samo je light verzija istoga. (Paralelno s naglašenom autoritarnošću, u glasača HDZ-a zamjetno je odbacivanje post-modernih vrijednosti, što predstavlja stanoviti problem HDZ-ove politike, s obzirom na pristupanje EU koja od Hrvatske traži set vrijednosti koje često ne pripadaju toj stranci, odnosno njezinim glasačima). Upravo aspekt autoritarno sti i uopće konzervativizma (prije negoli “gluposti”), posjeduje značajan interpretacijski potencijal za razumijevanje dijela HDZ-ova diskursa. Istraživanje Jacka i Jeanne Block, koje je uspoređivalo odnos političkih preferencija 23-godišnjaka i njihovih psiholoških karakteristika iz djetinjstva, dobivenih od njihovih vrtićkih odgajatelja, pokazalo je da su liberalni razvili uske veze s vršnjacima te su od svojih odgajatelja ocijenjeni kao samopuozdani i energični, dok su konzervativni u djetinjstvu opisivani kao lako uvredljivi, neodlučni, prestrašeni, kruti, inhibirani i ranjivi.

RAZLIKU U STRANAČKIM preferencijama autori studije objašnjavaju činjenicom da nesigurna djeca trebaju sigurnost tradicije i autoriteta koju nalaze u konzervativnoj politici. S tim su usaglašena istraživanja autoritarne ličnosti koja njezin izvor vide u obiteljima što unutarobiteljske odnose zasnivaju na podređivanju autoritetu i ispunjavanju obveza, a ne na emocijama. Odatle se javlja cijeli set autoritarnih uvjerenja i ponašanja što se, izložena podsmijehu s lijeva, nerijetko manifestiraju u diskursu HDZ-a. Dvadeset je godina u diskursu te stranke prisutna ideja neprijatelja, vanjskih i unutarnjih, zaplotnjačkih prijetnji od Sorosa, sekularizirane Europe, domaćih izdajnika, talijanaša u Istri, Srba, komunista, homoseksualaca, Velike Britanije, do međunarodne zajednice i Haaškog suda, koje su oživjele u tvrdnjama Jadranke Kosor o crvenoj Hrvatskoj i živim fantazijama o tome kako članovima HDZ-a prijeti Goli otok i britva Ranka Ostojića. Najveći je dio tih tvrdnji lišen logičkih veza, ali u fantaziji logički odnosi nisu presudni. Ovdje je ponajprije riječ o projektivnim mehanizmima karakterističnim za autoritarnu ličnost, subjektivnom osjećaju ugroženosti, a manje o objektivnim prijetnjama. U tom bi kontekstu, pored karakteristične percepcije socijalnih odnosa kroz odnose nadmoći (zbog čega su konzervativci češće spremni podržati ratne opcije u međudržavnim konfliktima), bilo zanimljivo vidjeti statistiku uključenosti članova političkih stranaka u fizičke sukobe u protekla dva desetljeća. Već je statistika u Saboru indikativna. Počelo je s torbom Ivana Bobetka prema jednom srpskom zastupniku, nastavljeno s napadom Drage Krpine na Dragana Hinića u saborskom restoranu i napadom Ljube Ćesića Rojsa na Dinu Debeljuha, a završilo nedavnim bacanjem papira HDZ-ova zastupnika Tomislava Čuljka prema Arsenu Bauku. Govor o britvama i Golom otoku, bacanje sa Zagrebačke katedrale i traženje oca u sferi politike, argumentiranje torbama umjesto riječima, sve to može djelovati “glupo“. Ali nije nužno neučinkovito. HDZ se obraća vlastitim glasačima gramatikom koju razumiju. Unutar nje očevi nacije, vođe i sljedbenici, stalna prijetnja unutarnjih i vanjskih neprijatelja, crvena Hrvatska i Ranko Ostojić s britvom mogu imati više smisla od svih iskaza Mladena Barišića, Nevenke Jurak i Branke Pavošević zajedno. U tome je, među ostalim, snaga HDZ-a.

Komentiraj

Source:Sandi Blagonić