Ima li netko u Hrvatskoj s dovoljno autoriteta za Zorana Milanovića da mu konačno, kao Biden Trumpu, kaže: Zašuti, čovječe!? Ili da budem brutalnija u prijevodu: Začepi! Mogle bi se i tiskati majice koje bi vjerojatno postale hit, s obzirom na trumpizme koji su nekontrolirano provalili iz predsjednika s karakterom.

Nakon što je tri dramatična mjeseca, tijekom kojih su nas pogodili korona, potres i poplava, znakovito šutio i vjerojatno ubijao dosadu čitanjem Churchillovih memoara ili možda tekstova izraelskog povjesničara i filozofa Yuvala Noe Hararija, sada se ne može zaustaviti. Svakoga dana nacija strepi od novih Zoranovih eskapada, dok lukavi Plenković nema komentara i pušta ga da pokapa samoga sebe.

Ranjena taština, cinizam, bahatost, nepoštovanje prema ženama i samodopadnost – koju Milanović uglavnom predbacuje svojim kritičarima – došli su tako do punog izražaja u logoreji koja ga je obuzela i nikako da prestane. Kao da je na lošim drogama i halucinogenim gljivama, a ne na dobrom vinu i ručkovima u Taču ili na ribama koje je ulovio izvjesni Ante, a spremio, da se ne bace, izvjesni Tonči u opskurnom Kovačevićevu klubu u Slovenskoj 9 za vrijeme lockdowna.

Zagađujući javni prostor sve neobjašnjivijim ispadima, predsjednik Republike tako je uspješno zasjenio srž problema koji su u svoj svojoj raskoši isplivali u aferi JANAF. A to su korupcija na najvišim razinama i nefunkcioniranje i potkapacitiranost represivnog aparata, na što mu je, navodno, bio cilj upozoriti. Doduše, nemojmo zaboraviti da je sustav bio jednako neefikasan i kvaran i dok je on bio na čelu vlade – pa ništa nije učinio.

Neiskrene narikače, guslači, fejkeri, tučnjava, noževi u ringu, amazonke, pornografija, politički drukeri, samo su dio arsenala uvreda Zorana Milanovića koji je uperio svoju tešku verbalnu artiljeriju uglavnom prema onima koji nisu na vlasti. I krenuo ih vrijeđati ad hominem, propitujući njihove dosadašnje profesionalne karijere – od Dalije Orešković i Marijane Puljak koje su mu digle tlak postavivši ploču s natpisom „Ured predsjednika“ u Slovenskoj 9, pa je konstatirao da su njih dvije Thelma i Luise i tabula rasa, preko pravobraniteljice za ravnopravnost spolova kojoj ne zna ime jer, navodno, ništa ne radi, preko Sanje Sarnavke i udruge B.a.B.e. kojoj je poručio da ima neukusno ime, GONG-a čije je predstavnike nazvao „nečasnim kruhoborcima“ nakon što su ga prijavili Povjerenstvu za sukob interesa, Rade Borić koju je proglasio neiskrenom arhetipskom ljevičarkom i predstavnicom kabale koja ga je blatila i opstruirala, do „wannabe gradonačelnika“ Tomislava Tomaševića „koji se u Saboru odijeva kao da ide na teferič na Ilidžu“ i napokon „mudroslova i propalog političara“ Žarka Puhovskog kojeg je optužio da se na sudu proljećarima 1972. ponio kao druker i ništarija. Opleo je Milanović i po američkom tajniku Mikeu Pompeu, optuživši ga za uvaljivanje vojnih aviona Hrvatskoj, nije štedio ni svog nekadašnjeg ministra nutarnjih stvari Ranka Ostojića, a bogami ni novoizabranog vođu SDP-a Peđu Grbina koji je branio pravo na performans dviju zastupnica. Prozvao je i Jutarnji list, čije je usluge, naslovnice i duplerice obilato koristio kao premijer, dakako, u doba drugačije vlasničke strukture. Ili misli da su pomrli svi koji se toga živo sjećaju? Ukratko, teško se sjetiti koga sve Milanović nije izvrijeđao. Pitanje je samo tko je sljedeći na njegovoj listi.

Sve navedeno doista je zanimljivo jer bi bilo logično da je svoj škorpionski otrov Zoran Milanović upotrijebio protiv dužnosnika na vlasti koji mu mogu parirati i s njim dijele odgovornost za svinjac u koji se država pretvorila. Izabravši za mete svojih verbalnih ispada one koji bi mu u javnom prostoru trebali prirodno biti saveznici, sam sebi puca u noge, na veliko veselje vladajućeg HDZ-ta koji ga pušta da blebeće do mile volje. Da su se njegova prethodnica Kolinda ili, nedajbože, aktualni premijer Andrej Plenković usudili nešto slično izrigati na račun oporbenih zastupnika, institucije pravobraniteljice, nevladinih udruga ili nezavisnih intelektualaca i komentatora na komercijalnim medijima, bio bi to kapitalni dokaz njihovih diktatorskih ambicija i nerazumijevanja temelja demokracije. Bit će da savjetnici i glasnogovornik Ureda predsjednika ovih dana kosu čupaju od muke. Jer, valjda je netko oko njega svjestan štete koju nanosi instituciji koju predstavlja.

Badava Milanoviću citati knjiga i članaka koje je moguće netom pročitao i razbacivanje poznavanjem povijesti ili grčke mitologije, kada bi mu na uličarskom rječniku štemera s Trnja i neprimjerenom načinu obračuna sa svima koji su inače kritični prema vlasti, a sada i prema njemu osobno, mogli pozavidjeti HDZ-tovi jastrebovi Stevo Culej i Željko Glasnović, koji su, srećom, eliminirani iz ovog saziva Rvackog sabora. Pa zašto se onda pjeni na usporedbe s Donaldom Trumpom i kritike koje dolaze slijeva?

Odgovori da on ne poziva na nasilje i diskriminaciju, ne podupire bijele supremaciste, nije nacionalist i da je u svom premijerskom mandatu surađivao s manjinama, ni na koji način ne opravdavaju razinu komunikacije kojoj je jedina svrha obraniti vlastiti napuhani ego i umišljenu veličinu. Umjesto da radi u interesu javnosti i demontira, na primjer, ispolitizirano rvacko pravosuđe, u čiju neovisnost, prema posljednjem izvješću Europske komisije, vjeruje najmanje građana u Europi.

Svojim podcjenjivanjem i nadmenošću Milanović je pokazao iznenađujući prezir prema vlastitom biračkom tijelu, očito uvjeren da se Pantovčaka domogao zahvaljujući tome što je lijep, šarmantan, načitan, rječit i neopisivo pametan, bla bla bla, a ne zahvaljujući glasovima građanske Hrvatske koja ga je izabrala da predstavlja vrijednosti u koje vjeruje. Pa nisu baš svi oni koji ga s pravom kritiziraju nepismeni idioti, bivši loši studenti, neostvareni političari, praznoglavi i samodopadni arhetipski ljevičari bez karijera koji su mu se prikrpali u drugom krugu kampanje ne bi li ušićarili djelić njegove slave i medijske pozornosti.

Nije li onda logično što je mnogima došlo da predsjednika Republike narodski pitaju – što ga zapravo žulja? Teško se, naime, oteti dojmu da ga jako frustrira činjenica da je upao u mjere DORH-a i USKOK-a, baš kao i svojevremeno Kolinda Nacionale na Mamićevu rođendanskom slavlju, i da ga nitko, kao ni nju, o tome nije informirao. Tada je glavom platio Lozančić, koji je smijenjen s čelnog mjesta SOA-e bez posebnog objašnjenja, osim gubitka povjerenja predsjednice. Ono što Zoki radi smrdi na isto. To jest – zaziva odgovornost službi, po čemu bi možda manje strastveno drvio da i sam nije bio umočen u momačka druženja u famoznom klubu u kojem je, navodno, osim tamburaša, a ponekad i eskort dama, direktor JANAF-a Dragan Kovačević skrivao i milijune kuna. Što, čini se, Milanovića ne uzbuđuje pretjerano. Možda je Kovačević na čelu državne tvrtke pošteno zaradio dvadesetak milijuna kuna pa ih skrivao po čudnim mjestima jer ne vjeruje u banke, tko zna? Osim toga, tamo su se, kažu, okupljali i akademici i cijenjene hrvatske umjetnice – koji naprosto ginu od želje da se druže baš sa Zoranom. Zato što je fin, obrazovan i nadasve duhovit sugovornik. Pa se zato s njim sastaju u podrumu.

Je li Milanoviću doprlo do mozga da je u ova dva tjedna, lako moguće, izgubio sve one birače s ljevice koji su začepili nos i glasali za njega samo da bi se riješili Kolinde s Pantovčaka, kao i da to sljedeći put neće učiniti? A na drugoj strani, među onima desno i još desnije koji mu trenutačno aplaudiraju, nije dobio ništa. Budući da doista ničime do sada nije prekršio Ustav, nego samo pravila pristojnosti i zdravog političkog razuma, nema razloga za zazivanje njegova opoziva. Opozvat će ga vrlo vjerojatno narod sam, za manje od pet godina. Po svemu sudeći, čak i ako sada zašuti.

I konačno, da se poslužimo njegovim osebujnim rječnikom – ako je itko namagarčen, onda su to svi naivni birači koji su povjerovali da je Milanović u tih nekoliko godina izbivanja s političke scene nešto naučio, proživio katarzu, sazrio i promijenio se. Nažalost, svi oni koji su tada tvrdili da vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada, bili su pravu. Odnosno – djelomično. Jer Zokijeva ćud promijenila se nagore.