Kad visokopozicionirani član HDZ-a optuži nekoga da se našao u lošem društvu, to stvarno zvuči kao oksimoron. Jer HDZ i dobro društvo jednostavno ne mogu stajati u istoj rečenici, s obzirom na to da se ta dva pojma međusobno isključuju. Pa kad se netko pristojan, pošten, visokoobrazovan i profesionalno ostvaren učlani u HDZ, prvo vam na pamet padne pitanje: što, pobogu, radi među njima?

Čak i da HDZ-tov Ante Sanader nije, eto, baš na Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama prozvao u Saboru Domagoja Hajdukovića da bira loše društvo jer ga je istukao partner, taj bi neukusni ispad bio više no skandalozan. Budući da se gazda dalmatinskog HDZ-ta i politički tajnik stranke odbio naknadno ispričati, očito mu je namjera bila poniziti i uvrijediti čovjeka koji je doživio obiteljsko nasilje i od žrtve ga učiniti krivcem. Što bi narod rek’o, okrenuti pilu naopako, u čemu su HDZ-tovci pravi majstori.

Očito je da Ante Sanader, koji je inače uvijek djelovao uljuđeno, kao i vječni potpredsjednik Sabora, vitez od Isusova groba akademik Željko Reiner, ponovo računaju na kolektivnu amneziju glupavog rvackog naroda koji je valjda zaboravio na sve siledžije, prostake, osumnjičene i osuđene kriminalce iz redova HDZ-ta. Da ne idemo predaleko u prošlost, sjetimo se samo njihova solinskog vijećnika Nikole Perajice koji je u travnju ove godine dobio pedalu iz stranke zbog obiteljskog nasilja, pravomoćno osuđenog požeško-slavonskog župana Alojzija Tomaševića koji je godinama mlatio svoju suprugu, a izbacilo ga iz članstva tek kad je slučaj preplavio medije, Damira Škaru, ravnatelja AK Siget, također bivšeg člana HDZ-ta osuđenog za silovanje svoje zaposlenice, Steve Culeja, bivšeg oficira JNA i najpravovjernijeg konvertita u HDZ-tu koji se divljački obračunavao s neistomišljenicima u Saboru i izvan njega, vrijeđajući pripadnike nacionalnih manjina u svakoj prilici, a nije prezao ni od fizičkih napada poput onog na Ivana Pernara kojem je prijetio: “Jesam ja krvave gaće na Velebitu nosio zbog tebe, balavac!“ To, dakako, nije sve.

Iako siledžija ima u svim političkim strankama i u svim slojevima društva, ipak se nekako čini da ih je većina baš u HDZ-tu prepoznala stranku koja će ih objeručke prihvatiti.

Uostalom, svakome tko je čuo neumrlog Franju na Cvjetnu nedjelju 1990. kako urla da je sretan jer mu žena nije ni Srpkinja ni Židovka, bilo je jasno da HDZ ne može biti dobro društvo. Čak bi se možda moglo i oprostiti idealistima koji su zbog tisućljetnog sna o samostalnoj hrvatskoj državi u prvim godinama rata bili spremni zažmiriti na takve nepodopštine izrečene u žaru predizborne kampanje, pa su čista srca pristupili Franjinoj ‘stranci opasnih namjera’. No takvi su se, zgađeni kriminalnom privatizacijom i pljačkom svega i svačega dok je narod ginuo na fronti, vrlo brzo razočarali i zauvijek okanili politike. Ili zapalili preko granice. Najveći dio ostalih koji su tijekom desetljeća pristupali HDZ-tu, uglavnom to nisu činili iz ideala, već iz sitnosopstveničkih razloga, potaknuti benevolentnošću stranke da materijalno i poslovno zbrine sve svoje članove ma koliko nesposobni i neobrazovani bili, kao i da ih, ako su ulovljeni s prstima u pekmezu, zubima brani od zatvora.

Čude oni drugi, poput Andreja Plenkovića koji se dočepao članske iskaznice dvadeset godina kasnije, kada je ne samo u domaćoj, već i međunarodnoj javnosti bilo poznato da je HDZ debelo ogrezao u korupciju. Zar mu se nije upalio alarm kada je, u prijelaznom razdoblju Jadranke Kosor, pohapsilo brojne visoke dužnosnike, glasnogovornike, tajnike i ministre na čelu s Ćaćom Sanaderom, odbjeglim premijerom kojeg su lovili po Austriji. Do te 2011. godine u kojoj je anemični poštenjačina Andrej pristupio HDZ-tu, dogodile su se već nebrojene afere u kojima su redom svoje prste imali kumovi, simpatizeri, lokalni šerifi i župani, tajkuni, medijski moguli i ostale krupne zvjerke na ovaj ili onaj način vezane uz HDZ.

Među njima i šef carine Mladen Barišić, nedavno osuđen na dvije godine bajbuka jer je svom bivšem intimusu Ćaći Sanaderu dostavljao pare u aferi Fimi media, računovotkinja HDZ-ta Branka Pavošević također poslana iza rešetaka, zadarski gazda i bivši ministar pomorstva, prometa i infrastrukture Božidar Kalmeta, nedavno čudesno oslobođen optužbi za izvlačenje 15 milijuna kuna iz HAC-a, bivši ministar obrane Berislav Rončević, optužen u aferi Kamioni, također nedavno oslobođen. Ne treba zaboraviti ni pripadnike Mladeži HDZ-ta koji su te 2011. demolirali kafić River pub u Karlovcu, maltretirali i umlatili goste, a onda su nakon beskrajnog suđenja pušteni bez kazne. I tako unedogled.

Kako je onda netko kao Plenković mogao pomisliti da ulazi u dobro društvo? Što je u takvom okruženju očekivao obrazovani mladi diplomat, Europćanin od glave do pete koji je, po riječima svog oponenta s Pantovčaka Zokija Milanovića, najviše volio mlatiti kroasane po Bruxellesu i Parizu? Je li moguće da ga je privukao, na primjer, čovjek iz naroda Petar Čobanković Čobi, bivši ministar poljoprivrede, osuđen na guljenje krumpira za javno dobro zbog sumnjive prodaje zgrade u Planinskoj? Možda Branko Bačić, također poznat po torbama u kojima je nosio pare za crni fond HDZ-ta, na što se u međuvremenu zaboravilo? Ili mu se možda dopala Josipa Rimac, protagonistica afere Vjetroelektrane, koja je još kao bivša kraljica Knina osumnjičena za protuzakonitu dodjelu dvaju stanova samoj sebi, zbog čega je na kraju osuđena ravnateljica Uprave za područja posebne državne skrbi. Sve sa samim divnim ljudima se Andrej, onako fin i odgojen, iznenada poželio druškati.

A što mu tek bi kada se 2016. prijavio za predsjednika te i takve stranke? U kojoj je tada gazdovao Tomislav Karamarko, do grla u aferi Konzultantica s pajdom Jozom Petrovićem, dok je ustašofilni ministar Zlatko Hasanbegović ostavljao iza sebe spaljenu zemlju i kulturu, a Milijan Brkić Vaso, povezivan s raznim zakulisnim marifetlucima, bio glavni terenac.

Zar je Plenki zaista, na krilima altruizma, povjerovao da će svojom ljubavlju i dobrotom suzbiti urođeni nagon većine HDZ-tova članstva za samoodržanjem na račun poreznih obveznika i promijeniti duboko ukorijenjeni smisao za zloupotrebe položaja i ovlasti, mažnjavanje europskih para, prenamjene zemljišta, pogodovanje sumnjivim izvođačima, šurovanje s Mađarima u Ini, klijentelizam i ostale lukrativne posliće? Ili je ga je ipak, umjesto altruizma, vodio nezajažljivi karijerizam?

Ali badava mu ambicije kad je okružen ekipom kakvom je okružen. Nisu uzalud masovno dobivali pedalu ministri iz njegove prve vlade – od Martine Dalić, preko Lovre Kuščevića, Gorana Marića, Damira Krstičevića, Gabrijele Žalac, do Milana Kujundžića i Tomislava Tolušića, redom prozivani za korupciju i nečasne radnje. A čim je premijer najavio clean start, zaskočila ga afera JANAF u koju je umočen HDZ-tov gradonačelnik Velike Gorice Dražen Barišić, dok ni njegova ekspresno pronađena zamjena u Saboru, Mato Čičak, također nema čistu prošlost. Ukratko, da svijećom traži članove bez repova, teško bi ih pronašao.

Pa kada Domagoj Hajduković za saborskom govornicom kaže: „Dobro društvo u nekim organizacijama jednostavno ne možete naći zbog duboko, duboko ukorijenjene korupcije, kao što vidimo iz dana u dan“ – ima pravo.

Zato je apsurdno kad nas uvjeravaju da ovaj HDZ nije onaj stari, već su to neki sasvim drugi ljudi, dok građani valjda imaju priviđenja. Ti sasvim drugi, uzoriti ljudi su i sada već bivši Medvedov tajnik Stjepan Sučić, kao i Krunoslav Šeremet, ravnatelj Memorijalnog centra u Vukovaru, koje je u ilegalno otvorenom pubu, tijekom lockdowna, u sitne sate pobrala policijska racija. Treba li posebno dodavati da se nisu htjeli legitimirati, da su prijetili ministrom branitelja, fizički se opirali hapšenju, porazbijali pola inventara i u birtiji i u policijskim prostorijama i vrijeđali sve po spisku. Divno društvo, nema što! I umjesto da se pokriju ušima jer su članovi stranke koja je, doduše nepravomoćno, osuđena kao zločinačka organizacija u aferi Fimi media, za što državi mora iskeširati 14 milijuna kuna, HDZ-tovci su u kolektivnoj negaciji i prave se kao da nisu odavde. Kako je napad najbolja obrana, sada optužuju druge da su izabrali loše društvo. Da nije tragično, bilo bi urnebesno smiješno.