‘To je užas, ja sam zgrožen i kao predsjednik Vlade i kao pravnik, to je nedopustivo!“ grmio je uvređeni i iznenađeni rvacki premijer nakon što je odbjegli i pravomoćno osuđeni nogometni mogul Zdravko Mamić Maminjo, koji već godinama boravi kod Gospe u Međugorju, prozvao pola rvackog pravosuđa, na čelu s predsjednikom Vrhovnog suda Đurom Sessom, za primanje mita, sukob interesa i grubo kršenje sudačke dužnosti

Nakon isto tako odbjeglog i osuđenog tajkuna iz Tuđmanove ere Miroslava Kutle, koji je u e-mailovima objavljenim u Nacionalu optužio braću Pripuz da su mu preoteli medijsko carstvo, to je već drugi slučaj da kriminalci otkrivaju kriminal. Točnije, da bjegunci od rvackog pravosuđa razotkrivaju kako podzemlje kontrolira nadzemlje, odnosno da nad državom čijom vladom predsjeda uzoriti Andrej Plenković zapravo gazduje mafija, uz pomoć pokvarenog i korumpiranog pravosuđa.

Naravno, to nije ništa novo za obespravljene i ogorčene građane koji tom pravosuđu ionako ne vjeruju i smatraju ga rak-ranom hrvatskog društva koja je posljednjih tridesetak godina opasno metastazirala, dok je Hrvatska prema Indeksu korupcije i dalje među najgorima u EU-u, a loše stoji i u svijetu, negdje između Ruande i Bugarske. Ali zašto je Plenki, poput Alise u zemlji čudesa, odjednom šokiran, teško je shvatiti prosječnom rvackom umu. Kao da se o svemu o čemu govore Maminjo i Kutle nije već godinama pisalo, kao da mediji nisu razotkrivali pravosudnu aferu za aferom, kao da suci već i prije nisu viđani na dernecima onih kojima sude, kao da procesi protiv takozvanih krupnih riba, među kojima su Ćaća Sanader, Nadan Vidošević, Tomo Horvatinčić i pokojni zagrebački šerif Milan Bandić, ne traju desetljećima, kao da mnogobrojnim osuđenicima na zatvorsku kaznu nepoznat netko nije redovito dojavljivao da zapale preko granice u svoju drugu domovinu Bosnu i Hercegovinu, netom prije hapšenja. I kao da u izvješću SOA-e iz 2016. godine, na koje je Plenki valjda ipak uspio baciti oko, nije izrijekom spomenuto 20 sudaca koji zbog svog djelovanja predstavljaju ugrozu za državnu sigurnost. A bože moj, i suci su samo grešnici i ništa ljudsko nije im strano. Ne govore li tome u prilog i raskošne imovinske kartice pojedinih među njima koji su se rukama i nogama borili protiv toga da silne nekretnine i pokretnine kojih su se domogli na čudne načine, budu razotkrivene svekolikoj javnosti? A koja ih, usput rečeno, i plaća. Osim što vole žderati, lokati i razveseliti se uz tamburaše, gledati nogometne utakmice iz počasnih loža, kupovati dizajnerske cipele i satove i provoditi vikende u luksuznim hotelima, oni zahtjevniji vole i povesti svoje mlađahne prijateljice na proslavu Nove godine u Dubai. A za takve male životne radosti njihova legalna sudačka crkavica, eto, nije dovoljna pa se ljudi snalaze kako znaju i umiju. Uostalom, pravda je slijepa i ne vidi jesu li štogod maznuli sa strane kako bi pogodovali nekom podmazanom optuženiku.

Zato Mamićevo svjedočenje – kojim je, doduše, dodatno kazneno opteretio i sam sebe, a u kojem detaljno opisuje kako je iskeširao pola milijuna eura ne bi li ishodovao oslobađajuću presudu Županijskog suda u Osijeku – rvackoj javnosti uopće ne zvuči neuvjerljivo. Galantan kakav već jest, te je pare, uz popratne hotelijerske usluge i skupe darove, navodno nesebično davao kao mito upravo osječkim sucima Zvonku Vekiću, Darku Krušlinu i Anti Kvesiću, koji su ga na kraju i osudili na šest i pol godina zatvora, a brata mu Zorana na četiri godine i osam mjeseci. Kao što je poznato, sve je postalo pravomoćno nakon prošlotjedne presude Vrhovnog suda, čijeg je predsjednika Đuru Sessu Maminjo nazvao kleptomanom, kriminalcem i varalicom i navodno ga isto trpao parama koje je u vrećama dostavljao u njegov ured. Sessa ne namjerava odgovarati na „apsurdne i neistinite tvrdnje“, dok ga predsjednik Republike Zoran Milanović znakovito više ne želi na toj funkciji. Da nije tragično za rvacko pravosuđe, čovjek bi puknuo od smijeha.

A poštenjačina premijer, opijen samim sobom i svojim nevjerojatnim uspjesima, od pobjede nad koronom pred parlamentarne izbore prošloga ljeta do europskih para koje su nam, dakako, samo zbog njegova osobnog šarma i utjecaja obećali u sljedećem sedmogodišnjem razdoblju, nije se imao vremena zamarati sve očitijim dokazima da kriminal vlada ne samo metropolom svih Rvata već i velikim dijelom pravosuđa. Pa je tako progledao tek nakon Maminjove spektakularne konferencije za novinare iz prijateljske Hercegovine, u kojoj namjerava ostati do daljnjega. Jer ga, naime, nikada neće izručiti Rvackoj, pa čak ni da još jednom vidi bolesnu majku zbog koje je ridao u jednom od gledanijih TV programa u komšiluku.

Badava je sada predsjednik Županijskog suda u Osijeku Zvonko Vrban zatražio očitovanja i pokrenuo postupke protiv kolega čije su kompromitirajuće fotografije s raznih privatnih druženja s Maminjom i njegovom klikom osvanule na famoznom memorijskom štapiću koji je ovaj dostavio USKOK-u prije pet mjeseci, kada je percepcija rvackog pravosuđa takva kakva jest. A što je USKOK pet mjeseci radio s takvim dokazima i zašto mu je trebalo toliko vremena da ispita 31 svjedoka, to je posebno pitanje.

Zanimljivo kako premijer nije ni trznuo ni na tekstove koje je uoči i nakon Bandićeve smrti objavio Nacional, a u kojima je onaj drugi bjegunac od rvackog pravosuđa Miroslav Kutle optužio braću Pripuz da su mu pokrala pokradeno. Odnosno, u obračunu s tim poduzetnicima sumnjive prošlosti i sadašnjosti, detaljno je objasnio kako su nominalni vlasnici najvećih domaćih radiostanica zapravo njegovi paravani koji su se oteli kontroli. To jest, prepustili carstvo braći Pripuz. Uz premijera, na to nisu trznuli ni oni koji bi se trebali baviti transparentnim vlasništvom nad medijima, poput Ministarstva kulture i smjerne ministrice Nine Obuljen-Koržinek, koja se isto tako pravi grbava. Ni oni koji su odgovorni za dodjelu koncesija za emitiranje svih komercijalnih elektroničkih medija, nisu se osjetili pozvanima inicirati neku istragu. Govorim, dakako, o Agenciji za elektroničke medije, koja je oprala ruke, ustvrdivši da po Zakonu to nije njena ovlast. Pa je po principu „brigo moja prijeđi na drugoga“ i pod parolom „neka institucije rade svoj posao“ prepustila istragu DORH-u. Ako se DORH osjeti nadležnim. I tako ukrug.

No iako je Kutle u svojoj korespondenciji s Pripuzima objasnio i kako je funkcionirala koruptivna hobotnica pokojnog gradonačelnika kojeg su ovi divni ljudi, čini se, godinama na različite načine ucjenjivali i muzli milijune iz gradskog proračuna preko sumnjivih projekata i tvrtki s fiktivnim vlasnicima, naznaka da se institucije time bave za sada nema. A premijer je previše užasnut ljagom koja je bačena na pravosuđe posljednjim Mamićevim ispadom, da bi se još i time zamarao. Zar je onda čudno što je povjerenje građana u državne institucije najniže u Europi?

Kakve veze s ovim pravosudno-koruptivnim svinjcem ima najnovija makljaža predsjednika države, Vlade, Sabora i Ustavnog suda oko izbora novog predsjednika Vrhovnog suda, možemo tek naslućivati. Jer iako je Zoki u maniri slona u staklarskoj radnji izazvao skandal ignoriranjem natječaja i nepoštovanjem Zakona o sudovima, čini se da je piknuo tamo gdje najviše boli.

Pa kad je poručio da riba smrdi od glave i da je ovoga puta treba od glave i čistiti, možda je ipak znao o čemu govori. Pitanje je samo gdje je glava koja je pokvarena – je li na čelu Vrhovnog suda ili na čelu države? Jer pravosuđe smrdi još iz vremena neumrlog predsjednika Franje koji je u naletu domoljublja smijenio dvije tisuće sudaca i postavio ove koje imamo. Otada do danas sprega vlasti i politike bode oči, a na vlasti je uglavnom bila stranka opasnih namjera, časni HDZ. I tako smo došli do one poznate: svaka država ima mafiju, ali rijetko gdje mafija ima državu. Rvacka Cosa nostra možda bi se time mogla pohvaliti. Prava je šteta da su to javnosti, crno na bijelo, razotkrili kriminalci u želji da se osvete drugim kriminalcima, a ne, recimo, neki domaći Elliot Ness, koji nikako da se pojavi.