OTROVNA POLITIKA: Nacionalturizam

Kako nam je, pobogu, uspjelo, i to baš u turističkim mekama, ODGOJITI MLADE KOJI MRZE sve što je drugačije i cipelare svoje vršnjake pogrešne nacionalnosti koji su došli pošteno zaraditi kruh u ljetnim mjesecima. Gdje su ta hrvatska gostoljubivost i kozmopolitizam?

Nakon monsunskih kiša u travnju došlo je i ono doba godine kada ozareni reporteri s graničnih prijelaza i naplatnih kućica izvještavaju o nepreglednim kolonama i gužvama koje su započele s nesnosnim vrućinama, čime su blagodat nacije i preživljavanje još jedne godine osigurani. Televizijske vijesti tradicionalno počinju prizorima s riva, plaža i kampova, glupim razgovorima s turistima koji svi odreda tvrde da im je u Hrvatskoj, eto, baš super i prognozama prihoda od sezone od koje se očekuje da spasi naše potonulo gospodarstvo.

PA KAD TAKO SILNO ŽELIMO MASOVNI turizam i već desetljećima manijakalno prebrojavamo broj noćenja i kreveta u privatnom i hotelskom smještaju, kako nam je pobogu uspjelo, i to baš u turističkim mekama, odgojiti mlade koji mrze sve što je drugačije i cipelare svoje vršnjake pogrešne nacionalnosti koji su došli pošteno zaraditi kruh u ljetnim mjesecima? Gdje je ta hrvatska gostoljubivost, gdje su kozmopolitizam i okrenutost europskim vrijednostima o kojima trabunjaju predsjednica, premijer i svi njegovi ministri? Mladi divljaci iz Supetra koji su brutalno umlatili sezonce iz Vukovara čiji je jedini grijeh što su Srbi, a zbog kojih se prošloga tjedna još jednom na sva usta počelo raspravljati o endemičnom rvackom nacionalizmu, niti su iskusili rat, niti su bili pod ičijom okupatorskom čizmom, niti su im Grobari ili Delije organizirali sačekuše i, koliko nam je poznato, nitko ih nije diskriminirao zato što su Hrvati. Dakle, svoju su mržnju mogli usisati s majčinim mlijekom ili uz Thompsonove ustašoidne megahitove, a nije isključeno i da su je mogli steći negdje u obrazovnom sustavu u kojem umjesto građanskog odgoja caruje vjeronauk. A zbog izostanka oštrih sankcija i konkretnih kazni, shvatili su odavno da je njihovo agresivno i primitivno hrvatovanje zapravo prihvatljiv način razmišljanja, iako to u javnosti nije pametno reći naglas.

NE ZNAM ZAŠTO, ALI OSIM IZ USTA supetarske gradonačelnice, svaka osuda takvog ponašanja izrečena s rvackog političkog vrha uvijek je zvučala neuvjerljivo. Pa i ove posljednje, zakašnjele reakcije Andreja Plenkovića koji je nemili događaj kritizirao na početku sjednice Vlade, kao i priopćenje neokrunjene kraljice Balkana Kolinde Grabar-Kitarović, koja ionako mijenja stavove kao čarape. Kod nje je jedino ljubav prema Thompsonu stalna i nepromijenjena. Još od inauguracije.

Zato se ne moramo čuditi što je u jednoj turističkoj i navodno otvorenoj zemlji odrasla nova generacija koja je ksenofobičnija, konzervativnija, primitivnija i negostoljubivija nego što su bili njihovi djedovi ili pradjedovi. Koji da su se vodili istom logikom, ni turizma ni deviza nikada vidjeli ne bi. Umjesto toga oni su, bez problema, bivšem njemačkom okupatoru već pedesetih, a osobito šezdesetih godina prošlog stoljeća, počeli iznajmljivati skromne sobičke i vući ih za rukav u trajektnim lukama ili na magistrali, noseći neizbježni natpis „Zimmer Frei”. Dok su Talijanima lovili škampe i zubace i masno naplaćivali domaću spizu. Njima nije padalo na pamet tabanati srpske konobare ili bacati u more beogradske sportaše, jer su imali pametnija posla. Osobito dok su vozali Švabice ili Čehinje na Barke Faren, a uz to nudili i druge pogodnosti, ovisno o dobi i platežnoj moći pojedine gošće.

Podrazumijevale su se i usluge strastvenog udvaranja i nezaboravne ljetne noći za koje su bili zaduženi profesionalni i kurčeviti galebovi. Po njima je Lijepa Naša, dok je još bila Socijalistička Republika Hrvatska u mrskoj Jugoslaviji, postala posebno popularna među mladim, neudatim i nezasitnim turistkinjama, a osobito raspuštenicama. O galebovima s lančugama oko vrata, s fudbalerkama i uskim šarenim mudantinama, naširoko i nadaleko raspredale su se legende, dočim su oni svake sezone upotpunjavali zbirku recki na krevetu – ili na drvetu ako su se njihovi ljubavnički pohodi događali na plažama – što je strankinjama navodno osobito bilo milo. A sve to u doba mračnog komunizma, kada su turističke brojke skakale u nebo i još uvijek nisu dostignute u našoj slobodnoj i neovisnoj Hrvatskoj.

MOŽDA I ZATO ŠTO SMO, BEZ IKAKVE POMOĆI srbočetničkih agresora, rasturili neke od ponajboljih jadranskih hotela, odmarališta i turističkih naselja, zatrli ih u legaliziranoj pljački društvenog vlasništva devedesetih, pustili da zarastaju u trnje i drač, dok su novi vlasnici podijelili otkaze i ne pada im na pamet obnavljati ih ili nedajbože u njih ulagati. A pravosudne institucije k’o pravosudne institucije, desetljećima ne donose nikakve pravomoćne odluke. Jer im se – može! Stotine je sličnih primjera na cijeloj obali, svako malo turističko misto ima barem jedno takvo poharano i zapušteno zdanje od kojeg su nekada dobro živjeli svi mještani i njihove obitelji, od čijih su se prihoda školovala djeca, gradile kuće, vikendice i apartmani i uređivale šetnice i plaže. Jedno od poznatijih svakako je čuveno Haludovo, koje je od luksuznog i elitnog hotela za bezobrazno bogatu i slavnu klijentelu postalo ruglo kriminalne privatizacije. O tome koliko smo stranih investitora i benevolentnih povratnika iz dijaspore uspjeli prevariti i otjerati zauvijek, bolje da ne pričamo. Kako je, dakle, moguće da turistička nacija s takvom poviješću, koja najviše voli do gole kože oguliti naivne goste iz sve udaljenijih zemalja svijeta, u suštini ne podnosi strance, prezire njihov govor, navike, običaje. Ali ne i pare.

Zašto narod koji sam ne želi raditi, istovremeno vrijeđa, mlati i mrzi sezonske radnike druge nacionalnosti koji mu dolaze spasiti sezonu? Budimo iskreni, ni tu se nije ništa promijenilo. I u doba pokojne države u Dubrovniku, Splitu, na Korčuli ili na Hvaru konobarili su Bosanci, Srbi, Albanci – ne zato što ih je netko iz Centralnog komiteta u Beogradu nametnuo i na silu poslao Hrvatima, već zato što se Hrvati nisu baš voljeli previše znojiti u uslužnim djelatnostima. Još smo tada, uz časne iznimke, pokazivali znakove kronične lijenosti, uslijed koje nam se na plus četrdeset ne da nikome ni dodati čašu vode, a kamoli biti nasmijan i ljubazan.

Nije li dokaz tome i činjenica da se danas u zemlji u kojoj je preko sto tisuća nezaposlenih, ne može pronaći radna snaga za turističku sezonu, dok panika među članovima Hrvatske udruge turizma i Koordinacije ugostitelja raste. I čeka spas u novim kvotama za strane radnike, kako jedina uspješna gospodarska grana u Rvata koja stvara gotovo 20 posto BDP-a ne bi propala.

Jesu li to slatke brige turističke megasile u koju će upravo nagrnuti milijuni bogatih i razuzdanih gostiju željnih bacanja dolara, eura i rubalja na preskupe šampanjce, hotele i brazilske plesačice – ili je to nerješiv problem zemljice koja je ušićarila nešto rekordnih sezona na račun straha od terorizma i nemira na tradicionalno konkurentnim tržištima, od Tunisa preko Grčke do Turske?

BUDUĆI DA SMO POSLJEDNJIH GODINA imali ludu sreću da smo tu gdje jesmo i da nismo zanimljivi ni teroristima ni izbjeglicama, došao je trenutak da počnemo strahovati od turističkih zemalja koje su naučile svoju lekciju pa su manje bahate s cijenama i gostima. Dapače, spremne su im pružiti daleko više od prosječnog rvackog iznajmljivača apartmana ili vlasnika konoba i restorana. U kojima se riba, i to ona smrznuta, plaća zlatnim šipkama, dok za sve ostale delicije domaći gost mora dignuti kredit ako je dovoljno lud ili pijan da ih proba ili nedajbože odvede ženu na večeru.

Dodatni je problem što nakon takvih incidenata poput prošlotjednog u Supetru, ono malo sezonaca koji su dobili dozvolu za rad, ali su možda pripadnici naroda i narodnosti regiona i govore nekim čudnim akcentom, nije sigurno da mu lokalni mandrili, nabijeni testosteronom, neće u navali rasne i vjerske mržnje razbiti bocu o glavu. Što ako zbog toga nitko više neće htjeti doći riskirati polomljeni nos na nalipjem moru na svitu? Pa ni za 50 posto veću plaću.

Sve je to nama naša borba dala i naših trideset godina s HDZ-tom, čija je krilatica bila: „IMAMO HRVATSKU!” Pa imaju je. Iako su umili lice velikog vođe, ma koliko se Andrej Plenković kleo u europćanske vrijednosti, stranka opasnih namjera ćud neće promijeniti nikada. Ni zlo nacionalizma koje je posijala. Pa i u turizmu.

Komentiraj