OTROVNA POLITIKA: Je li moglo drugačije

S Olujom nije imala blage veze ni estradna megazvijezda s pantovčaka Kolinda Grabar-Kitarović, iako je u nadnaravnom govoru na kninskoj tvrđavi izjavila da bi tada najradije uhvatila pušku i otišla na bojište. Ali, eto, nije jer je imala neodvlačne obveze u Ministarstvu vanjskih poslova

“Je li moglo drugačije” ciničan je naziv serije HTV-a u produkciji izvjesne tvrtke Dinaten projekt, koja je od takozvane javne kuće naplatila basnoslovan honorar za ideološki obojen dokumentaristički uradak čiji je cilj indoktriniranje neukog puka o novijoj rvackoj povijesti. Pa smo tako samo desetak sati prije svečanog prijenosa proslave 5. kolovoza, mogli gledati Miroslava Kutlu, Ivića Pašalića, Ivicu Todorića, Borislava Škegru i slične likove kako opravdavaju privatizacijsku poslijeratnu pljačku u emisiji već spomenuta znakovitog imena “Je li moglo drugačije”. Naravno da je moglo. Moglo se drugačije stvarati državu i proslaviti dane u kojima je Hrvatska konačno oslobodila svoj okupirani teritorij, pa nije.

Kako bilo da bilo, preživjesmo nekako svu državotvornu patetiku oko Dana pobjede, Dana domovinske zahvalnosti i Dana branitelja, koja je svake godine sve nepodnošljivija i sve se manje odnosi na one koji su za pobjedu doista zaslužni. A to su tisuće anonimnih i običnih hrvatskih građana koji su tog 4. kolovoza 1995. uzeli oružje i krenuli oslobađati zemlju. Osim toga, i biologija je neumitna i uzima svoj danak pa smo od lani ostali i bez možda najvećeg oficira i gentlemana, generala Petra Stipetića, koji je natjerao cijeli 21. korpus vojske tzv. SAO Krajine na predaju, čime je pobjednička vojno-redarstvena akcija Oluja veličanstveno završena. Zanimljivo, nisu ga se sjetili ni ove godine, kao ni za života, budući da ga je ova vlast redovito zaboravljala pozivati na proslave koje ionako služe samopromociji političara. Onih koji ni s pobjedom ni s Olujom, a ni s Domovinskim ratom nemaju baš ništa. Ni Andrej Plenković ni Tomislav Karamarko, a bogami ni Miroslav Škoro.

S Olujom nije imala blage veze ni estradna megazvijezda s Pantovčaka Kolinda Grabar-Kitarović, iako je u svom nadnaravnom govoru na prijemu ratnih zapovjednika na kninskoj tvrđavi izjavila kako bi tada najradije uhvatila pušku i otišla na bojište. Ali, eto, nije jer je imala neodvlačne obveze u Ministarstvu vanjskih poslova: “Shvaćala sam da nije stvar samo u mecima i u suočavanju s onima koji su ispred vas”, rekla je odlučno Kolinda i uhvativši se mikrofona zapjevala “U boj, u boj!” čime je upriličila još jedan viralni hit posve u skladu sa svojim neostvarenim pjevačkim i voditeljskim ambicijama. Što je najgore, najavila je da to namjerava činiti i sljedećih pet godina, čime je neizvjesnost oko njene predsjedničke kandidature pomalo splasnula. Jao si ga nama!

Je li mogla drugačije? Naravno da jest. Moglo joj je možda pasti na pamet sjetiti se nevinih srpskih civila koji su na svojim pragovima pobijeni nakon Oluje i izraziti žaljenje zbog činjenice da je još uvijek nekažnjenim zločinima okaljana opravdana oslobodilačka akcija. Time bi pokazala državničku veličinu i istinsku želju za pomirdbom pobjednika i pobijeđenih, no budući da je svoju funkciju svela na cupkanje s mikrofonom i arlaukanje Thompsona i arija iz “Zrinskog”, logično je da to od nje nismo mogli ni očekivati. Osobito ne u predizbornoj godini.

Ukratko, nacionalnog kiča previše i za cijeli jedan mandat, čak i bez diplomatskog skandala koji je predsjednica izazvala svojom navodnom izjavom da je BiH nestabilna država u kojoj vlada islamski ekstremizam i prijeti iranski terorizam. Što, usprkos demantijima, nije teško zamisliti da je izišlo iz njenih usta, uzevši u obzir sve slične izjave na tu temu proteklih godina.

No u ovo vrelo doba godine ni Plenkoviću nije lako. I on daje sve od sebe kako bi na HDZ-tovu stranu privukao Škorine obožavatelje, one koji su mu u Sinju na Alci znakovito pjevali “E, moj Škoro, predsjednik si skoro!” Palo je to Andreju teško na želudac, ne zato što mu je Kolinda Nacionale posebno prirasla srcu, već zato što je s njenim izborom i njegova glava na panju. Zato je i on prije godišnjeg marljivo jezdio Rvackom, otvarao pročistače za vodu, novi lukobran na Korčuli, dijelio pare za razvojne projekte u Međimurju i kao pravi kozer održao spektakularnu presicu u Vladi.

I onda ga još na turneji uznemiruju neodgojeni pojedinci transparentima “Ćaća” i uzvicima “Živio, Ćaća!”. Gledajte, nije to Plenkija razjarilo zbog aluzija na Sanadera i činjenice da je on njegova loša replika, već zato što su mu to priredili na Korčuli. ‘Ajde da su na Hvaru, možda bi nekako i progutao psinu svojih sumještana, ali na Korčuli, to je ipak previše. Bilo bi još gore da se tako nešto usudio napraviti neki Bračanin. Taj ne bi živu glavu sačuvao. Jer poznato je da boduli najviše mrze druge bodule, a Hvarani, logično, ne mogu smisliti Bračane i obrnuto. Uostalom, nije uzaludna ona uzrečica da je na Braču jedino što je dobro pogled na Hvar.

Eto, zato su policajci u civilu nagrnuli na nedužnog demonstranta u poznim godinama, jer su naslutili koliko je digao ne samo obrve, već i živac našem inače smirenom i ležernom premijeru. Zar su mogli dopustiti da ga tamo neki ishlapjeli bezobraznik tako provocira na ovim vrućinama? Nismo valjda pobijedili u Oluji zato da svaka šuša u ovoj zemlji može nositi transparente i laprdati što joj padne na pamet.

Jedini koji je promptno i lukavo k’o prerijska lisica reagirao na nasilje policije bio je narodni zabavljač doktor Miroslav Škoro, koji očito ima prefrigane spin-doktore u svom predizbornom stožeru. Je li se toga prvi sjetio Mate Radeljić ili pravični nekoć osuđeni kokainski diler Velimir Bujanec, sasvim je nebitno jer su obojica osjetljivi na kršenje ljudskih prava k’o drniški pršut. Bitno je da je Škoro stao uz svoj narod puno prije negoli je, na primjer, Zoki doprlo do mozga da je u kampanji i da bi trebao nešto reći kad taj narod na pravdi boga privode na policiju.

Je li moglo drugačije? Naravno da je moglo, ali Andrej, kao i obično, nema ništa s tim. Doduše, možda mu nije bilo sasvim krivo kada je u’apsilo drznika koji ga uspoređuje s Ćaćom, jer Ćaća mu je bolna točka. Unatoč urođenoj kleptomaniji i desetljeću suđenja, ostao je Sanader živa državnička legenda za čijom odlučnošću žale i njegovi najljući neprijatelji. Jer kakav god da bio, on je u jednom bitnom segmentu dokazao da se može drugačije. Jedini je barem prividno uspio civilizirati stranku opasnih namjera, u njegovoj eri donesena je i odluka o uvođenju ćirilice u Vukovaru, dok spomenik s ustaškim pozdravom “za dom spremni” ne bi preživio ni 24 sata, osobito ne kraj Jasenovca, jer bi na njega promptno poslao bager.

A i Thompsona je masno platio da ne pjeva nikome u kampanji, osobito ne HDZ-tu. On je, za razliku od Plenkovića, bio svjestan štetnosti ustašofilne simbolike koja ga prati i nije si htio natovariti na grbaču kritike međunarodnih medija i europćanskih prijatelja. Plenkoviću je očito toliko dogorjelo do noktiju da ne bira sredstva kako bi njegova kandidatkinja pobijedila. Pa je Thompson održao sramotni dernek u Splitu, na poziv urbanog gradonačelnika Andre Krstulovića Opare, bivšeg savjetnika Kolinde Grabar-Kitarović, koji joj time vraća dug. Ta ista kandidatkinja pored Ćaće živoga nije mogla ni zamisliti da postane predsjednica Republike, jer je očito dobro znao njene limite. Što je prepoznao i protukandidat Miroslav Škoro, izjavivši kako ne želi biti fotomodel na Pantovčaku. Osim toga, Ćaća je bio gazda u stranci u kojoj su ga se svi bojali, što Plenkiju nikako ne uspijeva, ma koliko jezika izmijenio u svojim monotonim govorancijama u Bruxellesu. Zato su ga i načeli sve drskiji izazivači, od kojih se Miro Kovač najviše eksponirao, ne skrivajući ambiciju da što prije preuzme tron u HDZ-tu. Indikativan je bio i gromoglasni aplauz za vukovarskog gradonačelnika Ivana Penavu, koji je bio apsolutna zvijezda među okupljenim političarima u Sinju. I za manje anemične od Andreja Plenkovića previše je, brate!

Ukratko, Plenki je krenuo na put bez povratka po terenu koji mu je stran. Je li mogao drugačije? Mogao je, ali sad je kasno.

Komentiraj