Osveta je jelo koje se servira hladno, kaže stara životna mudrost. Nje se očito držao Davor koji nije Damir, ali je Filipović, beznadni ministar gospodarstva ovoga i onoga i Plenkijev miljenik, koji je svojedobno maestralno popušio izbore za gradonačelnika Zagreba. Tome su pripomogle mnoge njegove nezaboravne izjave i obećanja koja su u međuvremenu postala viralna, između ostalog i ono o izgradnji tvornice za cjepivo protiv raka. Naravno da tašti premijer nikako nije mogao progutati zagrebački fijasko svog odabranika pa je za to optužio pokvarene medije, koji su, zamislite, Davora nazivali Damir. To mu je toliko naštetilo da je čovjek, ni kriv ni dužan, poražen do nogu iako je imao sjajne izglede.

Ali sada, gotovo dvije godine kasnije, Davor koji nije Damir došao je na svoje. Čekao je, čekao i dočekao. I vratio Tomislavu Tomaševiću milo za drago, u velikom stilu! S neskrivenim zadovoljstvom ukinuo je odluku zagrebačkog gradonačelnika o 15-postotnom poskupljenju vode od 1. ožujka i proglasio je nezakonitom. Naime, nesretni Senf nije ni znao da njegove službe nisu u traženom roku poslale dokumentaciju Vijeću za vodne usluge kako bi Zagreb povukao europske pare za obnovu vodovodne mreže, a nisu ispunjeni ni osnovni uvjeti – građevinske i okolišne dozvole i imovinski odnosi.

Ha! Kako je samo Davor koji nije Damir zaskočio svog bivšeg protukandidata i potukao ga njegovim oružjem! I tako ostvario svoje mokre snove prometnuvši se u heroja potlačenih Zagrepčana i istinskog zaštitnika malog čovjeka u ovim teškim vremenima energetske krize i inflacije. „Mislim da je krajnje vrijeme da se počne odgovorno upravljati u Gradu Zagrebu i da se misli na naše građane“, sugestivno je poručio Plenkijev mezimac.

Konačno i da se Filipović svidi narodu! I to ne bilo kojem, već građanima rvacke metropole u koju se doselio iz susjedne nam BiH i logično, poželio postati njenim gradonačelnikom. Ako je mogao Mile iz Pogane Vlake, što ne bi Davor iz Sarajeva. Ali avaj, nije mu uspjelo, ma koliko se stranačka mašinerija svojedobno uprla da mu na sve načine pomogne. Pa i obećanjima da nitko od masno plaćenih uhljeba pokojnog zagrebačkog šerifa neće popušiti pedalu. No, eto, zbog prirodne nedarovitosti za politiku i pomanjkanja komunikacijskih vještina, ni to mu nije pomoglo pa je na lokalnim izborima doživio pravi debakl i u prvome krugu osvojio skromnih 10 posto.

A onda je izv. prof. dr. sc, kako želi da ga oslovljavaju, dobio utješnu nagradu i samouvjereno zasjeo na mjesto Tomislava Ćorića, umočenog u razne čudne radnje oko Ine i vjetroelektrana. Iako Filipović nije imao baš nikakvog iskustva u energetici ili u realnom sektoru, premijer ga je prethodno posadio na mjesto predsjednika Nadzornog odbora Ine, a zbog svoje golim okom vidljive sposobnosti i svestranosti, bio je i na čelu Nadzornog odbora Hrvatskih šuma. I to, ne lezi vraže, baš kada se odvijala spomenuta afera Vjetroelektrane. Sjajan pedigre najboljeg košarkaša u Vladi, koji ničime ne može ugroziti obožavanog Velikog Vođu Vlade i HDZ-ta, također vičnog košarci. Eto, to je ta tajna veza između njih dvojice. Poznato je da je vještina ubacivanja trica u koš naprosto neophodna za vođenje države i njenih resora.

Otkad ga je imenovalo, novi ministar gospodarstva ovoga i onoga trudio se iz petnih žila nečime istaknuti i dokazati pred svojim stranačkim mecenom. I evo ga, konačno se dokazao! Ne samo što ga je pohvalila američka ministrica energetike Jennifer Granholm prilikom posjeta Hrvatskoj, već je i zakucao Tomaševića u crnu zemlju. Kakav heroj socijalne osjetljivosti, kakav pravednik, kakav borac za sve potrebite!

A koliko mu je besparica bliska, nabolje je dokazao svojim domoljubnim potezom kojim se dodatno uvukao AP-u. Za razliku od nekih ministara koji su se izmotavali i nećkali pa onda, po naređenju, teškom mukom iskeširali minimalnih 500 eura za narodne obveznice, Davor koji nije Damir uplatio je ni manje ni više već 100 tisuća eura. Pa kako ga Plenki ne bi volio!

Istovremeno, Senf se poskliznuo na vlastita obećanja o obnovi vodovodne mreže europskim parama i još jednom pokazao svu raskoš svog antitalenta za imenovanje čelnih ljudi u gradskim poduzećima i kontrolu njihova rada. Pa je zbog proceduralne pogreške i činjenice da o tome nije obavijestio Zagrebački holding, ekspresno smijenio šefa Vodoopskrbe Damira Poljaka. Naime, kako je Filipović sladostrasno objasnio naciji, gradska vlast koja je tvrdila da joj dodatni novac treba kako bi mogla aplicirati za europske fondove, nijedan od projekata koji se tiču vodno-komunalnog gospodarstva nije prijavila Ministarstvu gospodarstva. To jest, njemu. A gradonačelnik o tome pojma nema. Kakav autogol!

Budući da je Senf jako dobro znao što ga čeka i budući da su magistralni cjevovodi u gradu nekim čudom počeli pucati jedan za drugim čim je preuzeo vlast, trebao je obnovu vodoopskrbne mreže, uz zbrinjavanje otpada, staviti među prioritete. A ne trošiti vrijeme na izbor novih pročelnika gradskih ureda, od kojih još uvijek nisu svi imenovani. Ne treba biti prorok da bi se jednostavnom metodom zdravog razuma došlo do zaključka da je u naroda kratka pamet i da će svi grijesi njegova prethodnika vrlo brzo postati njegovi. Nakon gotovo dvije godine mandata, ma koliko bio u pravu, Senf se ne može više vaditi na ono što pokojni gradski šerif Mile Fontana nije napravio puna dva desetljeća. Tko se toga više sjeća?

Da je imao muda, mogao je odlučnije ispravljati te greške i podići cijenu vode i odvoza smeća odmah kada je preuzeo uzde grada. Ako je to bilo nužno, ako je toga svjestan od početka – što je čekao? Zašto su, kao što reče, poskupljenje odgađali koliko su mogli? Zar ne zna da se najnepopularniji potezi moraju odraditi čim preuzmeš vlast, dok te još vole, na krilima pobjede? Tako da se na njih zaboravi do sljedećih izbora, a onda se moraju vidjeti i neki rezultati.

Da, treba podsjećati da je Mile još davne 2007. godine odletio u London i u ime Zagrebačkog holdinga izdao 2,3 milijarde kuna obveznica, tvrdeći da će te pare uložiti u vodoopskrbnu mrežu staru preko sto godina, koja je već tada bila u katastrofalnom stanju. Jasno da je potrebno objašnjavati kako je manje od 3 posto tog novca namjenski potrošeno, dok je ostalih 97 posto razrajtano na pokrivanje tekućih dugova Holdinga, izgradnju fontana, pomoć Hercegovini i kupovanje glasova raznim populističkim mjerama poput one o roditeljima odgojiteljima.

I da, treba ponavljati da se u tih 20 Miletovih godina nije ulagalo u vodoopskrbnu mrežu iz koje curi preko 50 posto vode, što je rekord u Europi, dok slična situacija ne postoji ni u jednom drugom gradu u Rvackoj. Sve je to istina, kao što je istina da tih 2,3 milijarde kuna dolaze na naplatu ove godine novoj gradskoj vlasti koja ih, ni luk jela ni luk mirisala, mora odnekud namaknuti. No istina je i da je već trebalo ishoditi građevinske i okolišne dozvole, riješiti imovinsko-pravne odnose i predati dokumentaciju Ministarstvu kako bi europskim parama konačno počela famozna rekonstrukcija trulih cijevi. Ali to nije učinjeno i zato će, usprkos Filipovićevu manevru i onih famoznih 116 milijuna kuna kojima Vlada svakoga mjeseca subvencionira Grad Zagreb, ipak morati doći do dijela poskupljenja, i to opet s odgodom.

A HDZ, koji je držao lojtre Miletu sve te godine i u zamjenu za stabilnu saborsku većinu dizao ruke za sve njegove marifetluke, uključujući i najskuplju žičaru u Europi, sada spašava Zagrepčane od zlog Tomaševića i neopravdanih poskupljenja.

A sve zato da bi im bilo žao što Filipović, koji nije Damir već Davor, nije pobijedio i doveo HDZ na vlast u metropoli svih Rvata. Da je on ispunio svoje mokre snove i zasjeo u gradonačelničku fotelju, voda ne bi poskupjela. Nikad, pa ni onda. Jer Vlada bi već pronašla pare za odrješenje Bandićevih grijeha.