OTKRIĆE IZ NOVE KNJIGE: Savjetnik Lake nagovorio je Clintona da bombardira Srbe

Objavljeno u Nacionalu br. 501, 2005-06-20

U novoobjavljenoj knjizi novinara Johna F. Harrisa ‘TheSurvivor: Bill Clinton in The White House’ otkrivaju se mnogi nepoznati detalji iz mandata bivšeg američkog predsjednika: među njima je i pozadina američkog vojnog angažmana u Bosni

Ovih je da u SAD-u veliku pozornost izazvala knjiga “The Survivor: Bill Clinton in The White House” novinara Johna F. Harrisa, nacionalnog izvjestitelja dnevnog lista The Washington Post i odličnog poznavatelja Clintonove administracije. Harris je otkrio brojne dosad nepoznate pojedinosti o Clintonovu predsjedništvu. Jedan od najzanimljivijih dijelova knjige odnosi se na Bosnu, jer je Harris prvi put otkrio kako i zašto je u ljeto 1995. nastao velik zaokret u Clintonovoj politici prema Bosni te tko je iza toga stajao. Bio je to tadašnji Clintonov savjetnik za nacionalnu sigurnost Anthony Lake, vrlo povučen i suzdržan čovjek, koji je mrzio publicitet pa se o njemu danas vrlo malo zna. Harris otkriva kako je Lake naveo Clintona da se jače angažira u Bosni, kako mu je stvorio plan djelovanja, spasivši situaciju u Bosni, ali i Clintonovo predsjedništvo, koje je Bosna u jednom trenutku počela ugrožavati. Iz te knjige prenosimo poglavlje koje govori upravo o tome:

Jedan od faktora koji su jako utjecali na odluke predsjednika Billa Clintona u vezi s Bosnom i Hercegovinom bio je zaključak, do kojeg su mnogi došli, da se jednostavno neće moći izbjeći neka vrsta američkog vojnog angažmana u rješavanju tog konflikta. Iako američki vojnici nisu bili ondje na terenu, bili su vojnici američkih saveznika iz NATO-a. Oni su služili u opasnoj a neučinkovitoj humanitarnoj operaciji Ujedinjenih naroda u Bosni, navodno kao mirovne snage. Umjesto da čuvaju mir, te su snage i same bile ciljevi snajperske vatre i otmica sve smjelijih snaga bosanskih Srba. Budu li se takve provokacije nastavile, europske su vlade dale do znanja da će povući svoje lako naoružane snage. Tu je bio problem za Clintona. To povlačenje bilo bi potencijalno vrlo opasna operacija koja bi zahtijevala helikopterski transport i vojnu potporu na zemlji koja će osigurati da snage UN-a sigurno napuste Bosnu. A Clinton je obećao da će američka vojska osigurati da snage UN-a napuste Bosnu na siguran način. To je otvaralo logično pitanje. Ako je SAD spreman angažirati svoje vojne snage da izvuku snage UN-a iz Bosne, zašto ih ne angažira za nametanje mirnog rješenja tamošnjeg sukoba, što se moglo postići kažnjavanjem bosanskih Srba i prisiljavanjem svih snaga da sjednu za pregovarački stol.

Osoba koja je najviše željela upravo takvo rješenje bio je Clintonov savjetnik za nacionalnu sigurnost Anthony Lake. Bila je prva polovica 1995. godine kad se Washington našao pred tom dilemom, a Lake je bio svjestan da Clinton još nije spreman za rizike koje je donosi energična politika. On je, međutim, procjenjivao da će Clinton vrlo brzo morati upozoriti Amerikance, ali i ostatak svijeta, da će na ovaj ili onaj način SAD morati ispuniti svoje međunarodne obveze u Bosni, bilo da američki vojnici uđu u Bosnu da odvedu mirovne snage UN-a, ili da uvedu mir.
Lake je o tome prvi put ozbiljno razgovarao s Clintonom dok su putovali avionom u Colorado Springs, gdje je Clinton trebao govoriti kadetima zrakoplovne akademije. U tom govoru Clinton je prvi put rekao ono što je Lake želio da javnost čuje: “Mi imamo svoje obveze prema saveznicima iz NATO-a i mi ćemo te obveze ispuniti.”
Ta njegova izjava izazvala je veliku pozornost, u prvom redu u SAD-u. Na veliko značenje te izjave prvi su počeli upozoravati novinski komentatori, a potom su se uzbunili i u Kongresu. Republikanci su smjesta dali do znanja da će se oni protiviti bilo kakvom slanju američkih vojnika u Bosnu. Protiv toga bili su i neki u Clintonovu timu. Najviše se uzbudio njegov unutarnjopolitički strateg Dick Morris, koji je smatrao da je to opasno u godini prije predsjedničkih izbora. On je nazvao Clintona i rekao mu: “To je strašno! Mi moramo tu izjavu povući.” Morris nije bio stručnjak ni za Balkan, ni za vojna pitanja, ali je poznavao političku povijest SAD-a: “Ne želite valjda završiti kao Lyndon Johnson. Demokrati boluju od opasne bolesti da ih suosjećanje s patnjama drugih, koje ih motivira na unutarnjopolitičkom planu, povuče da povedu naoko herojski, ali zapravo sasvim štetan inozemni rat.” Morris je nagovorio Clintona da ublaži svoju prvotnu izjavu pa je on to učinio već sljedećih dana u redovitom obraćanju naciji preko radija, rekavši da će se SAD angažirati u Bosni samo ako se neka postrojba UN-a ne bude mogla odonud povući.
Neki su tim povlačenjem prvotne izjave u Washingtonu bili zadovoljni, ali je ona uzrujala europske partnere i europski tisak Umjesto da čuvaju mir, snage NATO-a i same su bile ciljevi snajperista i otmica sve smjelijih Srba pa je vodeći britanski dnevnik The Times optužio Clintona da je najnepostojaniji američki predsjednik u povijesti.
No, istodobno dok su u Europi iskazivali nezadovoljstvo Clintonom, i Clinton je bio nezadovoljan Europljanima i njihovim prijedlozima kako da se bosanski sukob riješi, jer je Clinton smatrao da se tim prijedlozima “nikakva pobjeda ne može postići”. Uz to, možda Clinton tada još nije znao kamo krenuti dalje, ali je sasvim sigurno znao da ne želi da bilo tko drugi u tome preuzme kormilo. Činilo mu se da to pokušava novi francuski predsjednik Jacques Chirac, koji je izabran u svibnju i koji je odmah počeo pokazivati da želi biti akter i na međunarodnoj sceni. On je kombinirao svoj uglađeni stil s očitom željom da sam sebe promovira i pretvori u veličinu pa su ga zato u Francuskoj zvali “Le Bulldozer”. Clinton je ubrzo shvatio zašto. Nakon što je Clinton dao te dvije oprečne izjave o američkom angažmanu u Bosni, Chirac je nazvao Bijelu kuću tražeći objašnjenje. Clinton je nastojao preko telefona, uz pomoć prevoditelja, objasniti svoj stav, ali je u jednom trenutku Chirac prekinuo prevoditelja i rekao na engleskom: “Bill, došao je trenutak da budemo odlučni.”

Clintonu se ne sviđa kad ga netko tako patronizira. No Chirac je odigrao korisnu ulogu jer je tako potaknuo Clintona na akciju. Chirac je sredinom lipnja stigao u posjet Washingtonu, a Clintonu je postalo jasno da mora stvoriti plan akcije ako ne želi da ga stvori netko drugi. Na sastanku svojih savjetnika za nacionalnu sigurnost prije razgovora sa Chiracom on je rekao: “Moramo odlučiti kakvu ćemo politiku voditi ili će nam preostati samo da lupamo kantu po ulici. Imamo ozbiljnu situaciju, ali nemamo definiranu misiju kako da je razriješimo pa nitko ne kontrolira događaje.”
Nakon neugodnog lipnja slijedio je još gori srpanj. Nakon tri godine ratovanja ubijanje je postalo rutina u Bosni, a tamošnji događaji prestali su šokirati, sve do onoga što se dogodilo u Srebrenici. Ujutro 6. srpnja bosanski Srbi počeli su napad na tamošnju enklavu, koja je proglašena zaštićenom zonom UN-a. Nizozemski mirovnjaci u Srebrenici zatražili su pomoć aviona NATO-a, da udarima na srpske položaje zaustave napad. No vodeći ljudi UN-a u Bosni, bojeći se eskalacije sukoba, odbili su taj zahtjev. Srbi su brzo zauzeli Srebrenicu, oko 23.000 žena i djece poslani su kamionima do teritorija bosanskih Muslimana a 8000 muškaraca i dječaka likvidirano je i bačeno u masovne grobnice.
Clinton je bio zgrožen, ali praktično rješenje krize još se nije naziralo. Chirac je davao neprovedive prijedloge. Predlagao je da hitno u Bosnu krenu kopnene trupe europskih Snaga za brze reakcije, da silom zauzmu Srebrenicu i osiguraju zaštitu za druge obližnje muslimanske enklave u Goraždu te za glavni grad Sarajevo. Taj plan nije zahtijevao američke snage, ali bi u njegovoj provedbi sudjelovali američki helikopteri. Chiracov plan bio je smion, ali u telefonskom razgovoru Chirac ipak nije znao Clintonu odgovoriti na sasvim logično pitanje: “Što potom?” Predlaže li on da snage ostanu tamo na tlu do daljnjega, pod unakrsnom vatrom? Clinton je pustio slušalicu te se zabrinut i zbunjen okrenuo svojim savjetnicima koji su slušali razgovor: “Zar možete vjerovati da je on predložio takvo što? I što nakon toga? Zar da zauzmemo potom cijelu zemlju?”
Potom se okrenuo mladom mornaričkom časniku, koji se u njegovu uredu brinuo da telefonski razgovor sa Chiracom bude tehnički u redu, te ga je upitao: “Što ti misliš, što da učinimo u Bosni?”
Mladić, začuđen što mu se predsjednik uopće obratio, zbunjeno je odgovorio. “Ne znam, gospodine predsjedniče.”
Anthony Lake bolje je od bilo koga drugog shvaćao u kakvim je problemima Clitnon te mu je želio pomoći da se iz njih izvuče. Lake nije bio osobito blizak Clintonu, nije pripadao njegovu užem krugu pomoćnika, koje je Clinton poznavao i prije nego što je ušao u Bijelu kuću, posebno nije imao veze s onima koje je Clinton doveo iz rodnog Arkansasa. Clinton se s Lakeom upoznao tek 1992., kad se kandidirao za predsjednika, kad su mu savjetovali da ga imenuje za savjetnika za nacionalnu sigurnost. Lake je imao dosta iskustva u toj sferi, jer je bio pomoćnik Henryju Kissingeru, radio u ministarstvu vanjskih poslova u doba predsjednika Jimmyja Cartera. Lake je bio povučen, zagonetan, uman čovjek, koji je vjerovao u ideale. Mrzio je publicitet pa su mu smetali ostali Clintonovi suradnici koji su težili publicitetu. S Clintonom je imao neobičan odnos. Clinton je znao planuti na druge svoje savjetnike, ako mu se ne bi svidjelo nešto što bi oni učinili, ali je i s njima znao biti i jako srdačan. S Lakeom je imao distanciran odnos, bio je s njim uvijek uglađen, pažljiv, odmjeren, shvaćajući da je Lake osjetljiv čovjek. Kad mu je jednom nešto sitno predbacio, Lake se toliko uzrujao da je jednom svojem prijatelju rekao: “Ako mi to još jednom napravi, dajem ostavku.” Zato što je bio takav i mnogi drugi su s njim imali problema u komunikaciji. No upravo je on izvukao Clintona iz bosanskog problema.

On je shvatio da Clintona problem Bosne sve više zabrinjava, da bi on želio da se iz njega izvuče, te da očekuje od njega da ga gurne u traženju rješenja. Lake je procijenio da on to može i mora určiniti, te da se to može samo na jedan način. Ne smije se više puštati da događaji gone predsjednika na reakciju, nego on mora sam imati plan kako da se problem riješi, te je odlučio da mu taj plan pripremi i nagovori ga da se upusti u njegovu realizaciju. On je to nazvao “strategijom završnice” i procijenio da će za to trebati šest mjeseci.
Lake je odlučio o svemu tome razgovarati s Clintonom. Predočio mu je kako on vidi problem, da se on može riješiti “strategijom završnice”, ali ga je i upozorio na rizike, ako stvar ne uspije. Potom mu je rekao: “Gospodine predsjedniče, ja sam spreman u tome se angažirati, ako vi tako želite. No, ako ne želite, morate mi to smjesta reći, jer rizici nisu mali.” No Clinton je samo čekao da mu netko takvo što predloži pa je Lake poslije rekao kako nikada prije nije Clintona vidio tako odlučnog. On je želio da mu netko točno kaže kakvi su rizici, da se zna odlučiti, pa je cijenio Lakeov pristup. Rekao mu je da mu odobrava da počne pripremati plan. Konzultirao se i s ostalim svojim bliskim suradnicima. Ministar obrane William Perry i ministar vanjskih poslova Warren Christopher upozoravali su ga da se ne angažira odviše oko Bosne, dok je veleposlanica u UN-u Madeleine Albright, s kojom Lake nije bio baš u osobitim odnosima, podržala njegov pristup. Kozultirao se i s Dickom Morrisom. Morris se više nije toliko protivio angažmanu u Bosni, jer je osjećao da se ondje situacija kvari te da bi mogla postati i velika prijetnja Clintonovim predsjedničkim ambicijama na izborima sljedeće godine.

Clinton je 17. srpnja iznenada napravio nešto neuobičajeno. Nakon doručka otišao je nenajavljeno (za posjet je unaprijed znao samo Lake) u ured svog savjetnika za nacionalnu sigurnost da razgovara s njim i njegovim suradnicima, jer je ondje to mogao učiniti neformalnije nego u svom predsjedničkom Ovalnom uredu. On im je tada rekao: “Sadašnja situacija stvara golemu štetu SAD-u i našem položaju u svijetu. Izgledamo slabići. A stvar će biti sve gora i gora.” Tom prilikom Lake je Clintonu podrobno objasnio svoju “strategiju završnice”. Koncept je bio jasan: treba sve natjerati za pregovarački stol da se dogovore, jasno im dajući do znanja što će se dogoditi ako na to ne pristanu. Clinton je Lakeu dao odobrenje da detaljno razradi ono što je zamislio. I drugi članovi administracije u skladu s Lakeovom zamisli dobili su svoje zadatke.
Clinton je Perryju i šefu Združenog stožera američke vojske generalu Johnu Shalikashviliju naložio da 21. srpnja otputuju u London, gdje su s kolegama iz NATO-a donijeli odluku da u Bosni prestane primjena tzv. “dvostrukog ključa”, kojim su Ujedinjeni narodi mogli staviti veto na bilo koju akciju aviona NATO-a. Nakon što je donesena takva odluka, Lake je mogao Clintonu predočiti detaljniji plan.

On se sastojao od nekoliko dijelova. Na diplomatskom polju trebalo je dati do znanja i zaraćenim stranama u Bosni i europskim saveznicima da je SAD spreman uložiti sav svoj utjecaj kako bi se u Bosni napokon pronašlo rješenje. To je među ostalim značilo da je SAD spreman biti domaćin i posrednik u pregovorima kako bi se stvorio novi zemljovid po kojem bi tamošnje etničke skupine – Bošnjaci, Srbi i Hrvati – podijelile teritorij i vlast, ali unutar jedne multietničke države. To je po Lakeu bio najjasniji put prema miru. No Lake je u svom planu predviđao da će biti potrebno upotrijebiti znatna sredstva prisile da se zaraćene strane natjeraju da krenu tim putem. Bosanski Srbi moraju biti upozoreni da će ih avioni NATO-a neumorno bombardirati ne budu li prestali s upotrebom sile. No i Bošnjacima će biti upućeno upozorenje da se ne nadaju da bi ukidanjem embarga na oružje mogli u nekoj novoj ofenzivi vratiti izgubljeni teritorij. Ne budu li iskreno pregovarali, SAD im neće pomagati i bit će prepušteni samima sebi. SAD će, doduše, ukinuti embargo, ali će stvar ostati na tome. Nitko neće intervenirati u njihovu korist. Poruka je bila jasna objema stranama: to vam je posljednja, najbolja prilika da se spasite katastrofe.

No to je značilo da SAD preuzima odgovornost za ishod bosanske krize, što dotad Clinton nije htio učiniti. Iako prethodna politika nije urodila plodom, Clinton nije htio sam preuzeti odgovornost za novu politiku. Jesu li Europljani spremni da i oni prihvate pristup koji je Lake predlagao? Ako nisu, neće li to stvoriti razdor u NATO-u, koji je bio u temelju američke svjetske strategije prethodnih 50 godina? Tu se Clinton suočavao s paradoksom američko-europskih odnosa. Najdjelotvorniji način da se nevoljni europske saveznici – Britanija, Njemačka i pogotovo Francuska – navedu da mu se u tome pridruže jest da im se sasvim jasno da do znanja da je SAD apsolutno spreman djelovati bez njih. Lake je Clintonu predložio da njega samog pošalje kao svog izaslanika u europske prijestolnice da obavijesti saveznike kako je Clinton već donio odluku o novom pristupu te da sada jedino traži njihovu podršku, ali da će on u akciju ići i dobivši i ne dobivši tu podršku. To je bilo potpuno suprotno prethodnom pristupu kad je u prethodnom pokušaju da se formulira zajednička politika prema BiH Warren Christopher tražio savjet od saveznika kako da se postupi. Lake je upozorio Clintona da ono što će poručiti svojim saveznicima mora biti spreman i učiniti. Ako oni ne prihvate njegov plan, on će ga morati sam provesti. Clintonu nije bilo lako pa je rekao Lakeu: “Ja na ovome riskiram cijelo svoje predsjedništvo.”

No bio je na to spreman. Početkom kolovoza, nakon intenzivnog posljednjeg kruga razgovora, Clinton je odobrio novu politiku. “Ako propustimo ovu priliku”, rekao je, “odnijet će nas povijest.” Lake je odletio preko Atlantika da prenese poruku, koja je dijelom bila poziv na suradnju, dijelom ultimatum. Samo pregovaranje prepušteno je – uz znatne rezerve iz Bijele kuće – Richardu Holbrookeu, tadašnjem pomoćniku ministra vanjskih poslova za europska pitanja. Svi su Holbrookeu priznavali da je uspješan diplomat te da ima osjećaj za povijest i za teatralnost, ali njegovi brojni suparnici u ministarstvu vanjskih poslova smatrali su ga nepouzdanim i samodopadnim. Lake, koji je poznavao Holbrookea tri desetljeća, otkad su obojica bili mladi diplomati u Vijetnamu, prihvaćao je i jedne i druge argumente o Holbrookeu. Holbrooke je bio kum jednom od Lakeove djece, ali njihovi odnosi u to vrijeme nisu bili baš osobiti, djelomice zbog Holbrookeovih kritika dotadašnje američke politike prema Bosni, djelomice zbog Holbrookeove ljutnje što nije dobio više mjesto u administraciji. No u Londonu, nakon što je Lake završio svoju misiju, on se sastao s Holbrookeom da bi mu odobrio početak s pregovora. Holbrooke je dobio zadatak da pritjera zaraćene strane za pregovarački stol te da ih potom natjera na dogovor.
Jedan od Holbrookeovih zadataka bio je i da odredi tko će biti za pregovaračkim stolom. On je ocijenio da to moraju biti pregovori država iz regije, a ne zaraćenih strana u Bosni i Hercegovini. To je značilo da za pregovaračkim stolom neće biti bosanskih Srba, koje su vodili ljudi već optuženi za ratne zločine. U njihovo ime pregovarat će čovjek koji ih je – de facto – i kontrolirao, srbijanski predsjednik Slobodan Milošević. Ključni zadatak Holbrookea bio je da dobije privolu Miloševića, ali i drugog glavnog regionalnog igrača, hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana, da će sudjelovati u pregovorima. Zbog toga je Holbrooke sa svojim timom potkraj kolovoza otišao na putovanje Balkanom.

I tada je 28. kolovoza jedna minobacačka granata pala na prepunu sarajevsku tržnicu ubivši 38 civila. To je bio test za novu Clintonovu politiku. Na takvo divljaštvo, administracija je odlučila ranije tog ljeta, mora se odgovoriti punom snagom NATO-a. Nakon hitne diplomatske ofenzive, kojom je Bijela kuća htjela i umiriti i angažirati svoje saveznike, operacija “Odlučna snaga” počela je 30. kolovoza. Avioni su krenuli iz zračne baze Aviano u Italiji i s nosača aviona “Theodore Roosevelt” u napad na ciljeve bosanskih Srba oko Sarajeva. Tako je počela najveća operacija u povijesti NATO-a te odlučna faza Lakeove “strategije završnice”.

Komentiraj

Source:Maroje Mihovilović