Berba grožđa nije samo ubiranje plodova jednogodišnjeg rada na kojem se temelji egzistencija mnogih obitelji, nego i drevni ritual ukorijenjen na našim prostorima nekoliko tisuća godina, od antičkih vremena do danas

Tisuće vrijednih ruku, od Istre do Prevlake, od dalmatinskog zaleđa do Hrvatskog zagorja i Međimurja, od zapadne do istočne Slavonije i Baranje, u proteklih je nekoliko tjedana, bralo grožđe. Pažljivo prateći sve precizniju vremensku prognozu (osobito onu najpouzdaniju – Ivana Čačića) i s čestim pogledima u nebo, od ranog jutra do sumraka ljudi različite dobi boravili su u vinogradima ubirući plodove jednogodišnjeg rada koji ovisi o vremenskim hirovitostima, darežljivosti ili škrtosti prirode.

Poslom bez radnog vremena i predaha zaokupljeni su svi naraštaji: djeca i mladi, ljudi u punoj radnoj snazi i starije osobe, muškarci i žene. Malo je djelatnosti u kojima se postiže takvo radno, dobno i spolno zajedništvo kao u berbi grožđa ili berbi maslina. I stoga je hvalevrijedna inicijativa uglednog plešivičkog vinara Tomislava Tomca koji organizira tzv. Diplomatsku berbu, u kojoj sudjeluju veleposlanici akreditirani u Hrvatskoj, u društvu predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića. Domišljat način za popularizaciju vinogradarstva i prilika za upoznavanje prekrasnog plešivičkog krajolika.

Berba nije samo ubiranje plodova jednogodišnjeg rada na kojem se temelji egzistencija mnogih obitelji, neovisno o tome je li riječ o obiteljskim gospodarstvima ili velikim tvrtkama za proizvodnju vina i alkoholnih destilata. Berba je drevni ritual, ukorijenjen na našim prostorima nekoliko tisuća godina, od antičkih vremena do danas. Nije ga prekinula ni pošast filoksere koja je potkraj 19. i početkom 20. stoljeća poharala vinograde u sredozemnim zemljama, kad se znatan dio stanovništva koji se bavio vinogradarstvom iselio u Sjevernu i Južnu Ameriku i Australiju. Među njima i deseci tisuća Hrvata, danas raseljenih od Kalifornije do Australije, Novog Zelanda, Čilea i Argentine.

Važnost poljoprivrede

Vrijeme je ubiranja plodova zemlje u kojem se poljoprivrednici, često oprečnih raspoloženja, od radosti i sreće do tuge i unesrećenosti, suočavaju s postignućima svog mukotrpnog rada. Neki će uživati u mirisima i okusima tek ubrana grozda, okupana jutarnjom svježinom, drugi će smrknutih lica u žuljevitim rukama mrviti ostatke sušom spaljena suncokreta ili kukuruza. Sretnici i stradalnici na ruletu života, često samo nekoliko kilometara udaljeni jedni od drugih – jedne je nevrijeme poštedjelo i zaobišlo, druge je pogodilo i osiromašilo.

U doba kad je zbog ruske invazije na Ukrajinu i onemogućavanja izvoza žitarica mnogim dijelovima nerazvijena svijeta zaprijetila glad, i u nas se na poljoprivredu počelo gledati drugim očima i ozbiljnije shvaćati njezina važnost. U krizno doba mnogo toga može nedostajati i umanjiti kvalitetu življenja, zabrinuti ili obeshrabriti, ali bez hrane se jednostavno ne može preživjeti. I zato bi poljoprivreda trebala biti jedan od najvažnijih razvojnih ciljeva hrvatskog gospodarstva.

Poljoprivreda je temelj ugostiteljstva, hotelijerstva i, općenito, turizma sudbinski važnog za hrvatsko gospodarstvo. Osnova je prehrambene industrije, izložene nelojalnoj inozemnoj konkurenciji jeftinijih i manje kvalitetnih proizvoda, ali – nasreću – sve je više potrošača koji kupuju domaću hranu, makar bila i skuplja, jer znaju njezino podrijetlo i nutricionističke kvalitete. Krilatica „kupujmo domaće“ postupno se pretvara u potrošačku mantru, katkad i rodoljubni ponos što kupnjom domaćeg proizvoda pogodujemo ne samo domaćim proizvođačima, nego i samima sebi.

Sve razvijenija gastronomska i enološka kultura, temeljena na razvoju poljoprivrede, u proteklih se nekoliko desetljeća uzdignula do neslućene razine. Nekadašnje seljačke radne zadruge i kombinati, s proizvodnjom koja je u najboljem slučaju zadovoljavala samo prosječne gastronomske i enološke potrebe i ukuse, otišli su u ropotarnicu prošlosti. Zamijenili su ih ambiciozna poljoprivredna gospodarstva i privatno poduzetništvo.

Stariji naraštaji pamte negdašnju ponudu na simboličnoj razini svedenu na „crni i bijeli kruh“ i „crno i bijelo vino“, a danas smo upravo u toj vrsti ponude među razvijenim europskim zemljama. Zbog zahuktala turizma poljoprivredni i prehrambeni proizvodi, a osobito vrhunsko vino i djevičansko maslinovo ulje važan su dio izvoza i to onog najunosnijeg – proizvoda prodanih na „kućnom pragu“.

Kad s divljenjem promatramo tisuće kilometara suhozida na našim otocima i u zaleđu, veličanstvenu arhitekturu pučkog egzistencijalizma – najvidljiviju na područjima poharanima požarom na kojima je beskorisna borovina zamijenila minijature obradiva tla – postaje jasnije kakvu je ulogu imala poljoprivreda u predindustrijsko ili rano industrijsko doba. Svaki naš otok ima svoje plodno polje, s potencijalima razvoja vrhunske poljoprivrede koja je, nažalost, ustuknula pred apartmanizacijom i rentijerstvom.

Naše otoke voćem i povrćem opskrbljuje pretežito neretvansko područje, možda jedino u Hrvatskoj na kojem stanovništvo nije zaboravilo što znače blagodati plodne zemlje i vodnog potencijala. Dio enormnih turističkih prihoda, uz mudro vođenu državnu politiku, trebao bi se različitim mjerama, od poreznih do edukativnih, usmjeravati u razvoj poljoprivrede, stočarstva i popratne logistike, od distributivnih centara do suvremenih hladnjača. Nije to ništa epohalno novo, sve je već odavno poznato u Nizozemskoj, Danskoj, Njemačkoj i drugim zemljama koje znaju iskoristiti svoje prirodne potencijale.

Kvalitetni poljoprivredni proizvodi plasirani u turizam pospješuju razvoj ugostiteljstva i hotelijerstva, brendiraju zemlju kao novootkriveno gastronomsko i enološko područje koje turisti hvale na sva usta. Izravno utječu na otvaranje novih radnih mjesta. U prilici smo da posjetiteljima ponudimo specijalitete mediteranske, srednjoeuropske i orijentalne kuhinje, a nadareni kuhari danas su traženiji i bolje plaćeni nego sveučilišni profesori. Temelj je svega toga poljoprivreda, neovisno je li riječ o međimurskom ili ličkom krumpiru, baranjskim paprikama, varaždinskom kupusu, jadranskoj ribi, istarskim tartufima, kaštelanskim trešnjama ili vinima autohtonih sorata.

Sjećanje na doajene

Mediji su imali veliku i iznimno važnu ulogu u razvoju i poticanju hrvatske gastronomske i enološke kulture. Pomno praćenje ugostiteljske scene u gradovima i manjim mjestima, sommeliersko ocjenjivanje meteorskog razvoja enologije od zapada do istoka i jugoistoka zemlje i sve više mladih novinara koji se osposobljavaju za stručno ocjenjivanje gastronomskih i enoloških dometa i inovacija, jamstvo su da na tom području možemo očekivati još bolje rezultate. Organiziranje mnogih festivala hrane i pića i suradnja s inozemnim partnerima, koje nije mimoišlo ni manja mjesta, može biti uspješno samo ako je podvrgnuto objektivnoj kritičkoj prosudbi stručnih novinara.

Mlađi novinari koji su se ambiciozno prihvatili tog posla, trebali bi se temeljito uputiti u naslijeđe koje su im ostavili doajeni i prethodnici eno i gastro kulture na našim prostorima. Među prvima bili su novinar Večernjeg lista, legendarni Ivo Lajtman, erudit i vrhunski šmeker, potom novinar Srećko Ljubljanović, vrstan poznavatelj vinske scene i nedavno preminuli Franko Lukež (1951. – 2022.), možda najbolji gastronomski kritičar kojeg smo ikad imali, ujedno i dugogodišnji predsjednik Hrvatskog sommelier kluba.

Davnih godina Franko Lukež bio je gost na jednom gastronomskom simpoziju u Rimu. Svakog se dana od svog hotela do mjesta događaja vozio istim taksijem, a rimski taksist – ohrabren Frankovom komunikacijom na perfektnom talijanskom jeziku – nije odolio znatiželji pa ga je upitao: „Oprostite, signore, čime se vi bavite?“

„Jedem, pijem i veselim se životu!“ odgovorio je Franko.

„Va bene, dobro, ali što vam je profesija, od čega živite?“ nastavlja taksist, misleći da je riječ o šali koju nije najbolje razumio.

„Od toga“, odgovori mu je Franko sa smiješkom, prije nego što se iskrcao iz taksija.

Iako je u prvi mah zvučalo kao šala, Frankov odgovor taksistu bio je sažeta istina o njegovoj profesiji. Bio je izvrstan poznavatelj gastronomije, od istarske i drugih hrvatskih regionalnih kuhinja do talijanske i, općenito, svjetske. Bio je rafinirani kušač vina, školovani sommelier i deset godina predsjednik Hrvatskog sommelier kluba. Kao dobronamjerni gastro i eno kritičar bio je savjetovatelj i prenositelj svjetskih iskustava.

Svojom stručnošću, istančanim kriterijima i objektivnošću znatno je pridonio razvoju hrvatske eno i gastro kulture, s ujednačenim kritičarskim kriterijima, jednakim prema seoskoj konobi i restoranu s Michelinovim zvjezdicama. Erudit i intelektualac širokog spektra obožavao je hranu, od pučkih specijaliteta do svjetskih delicija, uživao u dobrom vinu, veselio se svakom trenutku provedenom u tratoriji, betuli, krčmi ili ekskluzivnom restoranu. Proputovao je svijet, ali je uvijek ostao korijenski Istranin, privržen svojem poluotoku, predvodniku vinarstva i maslinarstva u cijeloj Hrvatskoj.

Bio je urednik knjiga „Priručnik za sommeliere“ (Pula, 2015.) i „Hrana i vino“ (Pula, 2018.), u nakladi Hrvatskog sommelier kluba. Njegovim odlaskom u hrvatskoj gastronomskoj i enološkoj kulturi ostaje golema i teško nadoknadiva praznina.

„Svake bi nas godine zvao potkraj berbe, zanimajući se kako je protekla, kakve je kvalitete urod, jesmo li zadovoljni… Ovogodišnju nije dočekao. Njegov je odlazak ostavio duboku prazninu u našim srcima i našim mislima, a nijedna berba nije bila tužnija od ovogodišnje“, rekao je veliki istarski vinar Moreno Coronica na oproštaju od Franka Lukeža, velikana hrvatske eno i gastro kulture.