OLDTIMERI NAD SPILJOM: Traktorska priča iz Istre

Objavljeno u Nacionalu br. 828, 2011-09-27

Neobičnu kolekciju speleologa Silvija Legovića čini ‘dvorišna krama’ koje su se bivši vlasnici htjeli riješiti, a on joj je u galeriji pokraj spilje Beredine osigurao dostojanstven dom

Hrvatski kolekcionari ugrubo se mogu podijeliti na dvije vrste: one koji posjeduju predmete koje si uglavnom samo u paralelnoj realnosti netko može priuštiti, šlepere Bukovaca, Stančića i Minhenske škole, što iskrsavaju u nekakvim maglovitim “kompenzacijama” i za sobom ostavljaju prazne zidove državnih ustanova, te one koji startaju od manje početne vrijednosti, ali imaju izvrstan koncept. Speleolog Silvio Legović iz porečke Nove Vasi, kolekcionar oldtimer traktora, vršilica i raznih predmeta vezanih za rad i preživljavanje, spada u ove potonje.

NO ZAŠTO BI netko skupljao upravo – traktore? Traktori su, slučajno ili ne, na svjetlo dana nedavno izronili u literaturi, kada je roman “Kratka povijest traktora na ukrajinskom” u Velikoj Britaniji prodan u 800.000 primjeraka. U knjizi Marine Lewycke jedan se ostarjeli ukrajinski disident zaljubljuje u svoju gotovo trostruko mlađu zemljakinju. Ona je prsata (lažna) plavuša u nevolji, kojoj je potrebna britanska putovnica, a njemu, pored navedenih argumenta, nedostaje njegov jezik, konstruktivistička umjetnost i sugovornik na temu revolucionarnih inženjerskih dostignuća. Naravno, ukrajinska mladost njeguje neke drugačije vrijednosti: grozničavi konzumerizam, očajničku želju za blagostanjem i fatalističko uvjerenje da ga je moguće postići preko noći.

TRAKTOR DEFINITIVNO ne spada u premete za kojima se žudi. Za trajanja “tko je jamio, jamio je” apokalipse, dok se činilo da ništa neće doći na naplatu, pa ni sumanuta količina kredita za nove automobile, kod nas su i traktori uglavnom ostajali neotplaćeni i nisu popularni, kao što nije popularna ni poljoprivreda. Viđamo ih uglavnom kad, u očekivanju ministra Čobankovića, blokiraju ceste. Ovo radno i prijevozno sredstvo u općoj je percepciji često izazivalo antipatiju: traktori su bili simbol ruske i kineske socrealističke propagande, uništili su poetičnu predodžbu sela u kojem, kao na Van Goghovim platnima, pogrbljen i sućuti vrijedan seljak strpljivo vuče svojeg vola po suncem užarenu polju. Za traktore, tu skupu alatku, morali su se rasprodati konji vrani i još štošta, a onda bi se kvarili ili su, pak, vlasnike dovodili u opasnost da si priskrbe “kulački imidž”. U našoj recentnoj povijesti traktori su služili kao sredstvo bijega za siromahe, dok su imućne i utjecajne elite odlazile elegantno i bez žurbe, s imovinom već pohranjenom na drugom odredištu i u pristojnim automobilima.

STALNI POSTAV izložbe “Traktor story” u Baredinama (naziv neodoljivo podsjeća na originalni naslov filma Davida Lyncha “Straight story”, u nas preveden kao “Prava priča”, u kojem starac putuje na trideset godina starom traktoru John Deere u posjet bolesnom bratu) jedino je mjesto u Hrvatskoj gdje je taj stroj doživio potpunu rehabilitaciju. Među pedesetak pažljivo restauriranih traktora i žetelica iz kolekcije Silvija Legovića, najstariji je Fordson F. iz 1923., proizveden u irskom Corku, otkud potječe obitelj Henryja Forda. Taj prvi masovno proizveden lagani traktor na svijetu, s četiri cilindra i 20 konjskih snaga, pogonjen petrolejem, u Istru je vjerojatno stigao u polovnom stanju, jer se u dokumentima spominje tek 1948., a služio je prvenstveno za vršenje žita. U funkciji je bio sve do 1971. godine, o čemu svjedoči fotografija njegova vlasnika, koji u bijeloj košulji i s na oči nabijenom kapom petlja oko zadimljenog stroja, dok ga suseljani s vršilice promatraju u iščekivanju, u strahu da s Fordsonom nešto ne pođe po zlu. Unatoč ruskom “traktorskom mitu”, Legovićeva kolekcija pokazuje da je “traktorizacija” u Hrvatsku stigla iz zemalja gdje se manje mahalo s plakata, a više radilo: tu je američki McCormic Int. iz 1924., njemački dizelaš Kramer K12 iz 1937., austrijski Steyr D-180 iz 1948… I napokon, Zadrugar, prvi jugoslavenski traktor, prvi put predstavljen na poljoprivrednom sajmu u Novom Sadu 1949. godine. Otkud speleologu Silviju Legoviću ova zbirka? Većina prethodnih vlasnika svoju mu je “dvorišnu kramu” ustupila besplatno ili prodala za simboličnu cijenu, da se riješe hrđavog željeza koje im nagrđuje okućnice, a u postavu “Traktor storyja” osiguran im je dostojanstven dom. Silvio Legović je svoju oldtajmersku galeriju postavio pored spilje Baredine, prvog istarskog podzemnog objekta koji se od 1995. koristi u turističke svrhe. Legović spada u onu vrstu ljudi koji ostavljaju dojam da uspijevaju u svemu čega se dotaknu i da to čine s nevjerojatnom lakoćom: otkrio je špilju Modrič kada mu se nedaleko od Masleničkog mosta pokvario motor, a Baredine, koje su on i njegovi prijatelji prvi istražili 1973., nalaze se na zemljištu njegovih predaka, tako da, u slučaju da mu država odluči uskratiti koncesiju za njezino korištenje, nitko drugi do nje ne može doći. U to se podzemlje, nad kojim rastu vinogradi, na dopuštenu dubinu od 60 metara godišnje spusti do 50.000 posjetitelja. Na dnu, u posljednjoj, petoj dvorani, očekuje ih najveća podzemna životinja, istarska čovječja ribica, endemski albino vodozemac koji je od svojih srodnika iz dinarskog krša navodno genetički stariji nekoliko milijuna godina, te skulptura prozvana “Snješko”, stalagmit nastao spajanjem dviju siga 1986. godine, iako se, kako kaže Legović, “to moglo dogoditi i tisuću godina prije ili poslije“.

MEĐUTIM, KAO ŠTO čovječje ribice u spilji u stogodišnjem životu ne narastu duže od 30-ak centimetara, a stalaktitima je za jedan milimetar potrebno do dvadeset godina, tako je i Silvio Legović dostojan predstavnik “hrvatskog podzemlja”. To podzemlje, u kojemu jedno slonovsko uho nastaje 100 milijuna godina, u dramatičnoj je opreci prema onomu što pod tim izrazom obično podrazumijevamo i odnosi se na za Hrvatsku rijetku strategiju malih pomaka i mukotrpnog rada. Dok u svom postavu poljoprivredne mehanizacije na uvećanim crno-bijelim fotografijama pokazuje aktere poljskih radova, entuzijastično objašnjava kako je vršilica u 45 minuta rada mogla ovršiti 500-tinjak kilograma žita, što je često bilo upravo onoliko koliko je jedna obitelj godišnje proizvodila.

NJEGOV INTERES za rad, tu u literaturi i umjetnosti sve rjeđu temu, došao je do izražaja u još jednoj vrhunski postavljenoj stalnoj izložbi u njegovoj galeriji Konoban, “Izložbi o kruhu, vinu i maslinovom ulju”, gdje je pomoću predmeta i fotografija majstorski rekonstruiran tradicionalan način pečenja kruha, proizvodnje ulja i vina. Jedan od eksponata je divovska, dvjesto godina stara žara za skladištenje ulja od terakote, proizvedena u Toskani, a u Istru dopremljena kao djevojački miraz. Kako sve ne bi ostalo na etnološkoj baštini, Legović je, uz pomoć povjesničara umjetnosti Marina Baldinija te svojih prijatelja, suradnika i donatora, u galeriju postavio i izložbu samoukog kipara Refika Salijija “Nema kruha bez motike”, s lucidnim i duhovitim skulpturama izrađenim od odbačenih motika, srpova i lopata. Na zidovima je ciklus “Ljudi i delo” nedavno preminulog genijalnog istarskog fotografa Renca Kosinožića, prizori na kojima obični, dobrim dijelom već pokojni, ljudi obavljaju svoje svakodnevne, uglavnom već iščezle poslove. Koncept Silvia Legovića, čovjeka razvijene mašte i vrhunskog ukusa, zanimljiv je jer u jedan dominantni svjetonazor, koji podrazumijeva da se promjene zbivaju preko noći, unosi element koji tom svjetonazoru tragično nedostaje, element kontinuiteta. S kontinuitetom, sve napokon dobiva logičan smisao: i svijet ispod, i onaj iznad površine zemlje. Nonice peku svoj kruh u krušnim pećima, Bordoškom juhom prska se peronospora, Legović preko ljeta uslužuje turiste, a zimi otvara poklopce starih traktora, motora i motocikala, popravlja, šmirgla, polira. Baš kao u dobrom starom “Zenu i umjetnosti popravljanja motocikla” Roberta M. Pirsinga: “Ako shvatite da su i prošlost i budućnost sadržane u sadašnjosti, onda je to krasno, vi živite upravo za sadašnjost. I ako vaš motocikl radi, zašto biste o njemu brinuli? Ali ako smatrate da je sadašnjost tek trenutak između prošlosti i budućnosti, samo prolazni časak, onda bi zanemariti prošlost i budućnost zbog sadašnjosti predstavljalo zaista lošu kvalitetu. Motocikl možda sada radi, ali kad je zadnji put provjerena razina ulja? Cjepidlačenje s romantičnog gledišta, ali postupak zdravog razuma s klasičnog.”

Komentiraj

Source:Sofija Popović