OJDANIĆ: ‘Kroz lik jedne zadrte Vlajine progovaramo o važnosti tolerancije’

Intervju s Ecijom Ojdanić uoči premijere ‘Vla-vla-vlajlanda’

Predstava kazališta Moruzgva „Vla-Vla-Vlajland cabaret“ u režiji Ivana Lea Leme, nastavak je hit koprodukcije „Cabaret preko veze“ Satiričkog kazališta Kerempuh i Kazališta Moruzgva. U tom je kabareu simpatiju publike privukao lik Vlajine, čistačice koja se borila za svoju egzistenciju i u toj borbi doživjela razne spoznaje atipične za vlastitu stereotipnu poziciju. Upravo nju u ovoj predstavi, čija se zagrebačka premijera očekuje 18. listopada, igra Ecija Ojdanić, ujedno i ravnateljica Kazališta Moruzgva.

NACIONAL: Nakon „Cabareta preko veze“ vi i Ivan Leo Lemo napravili ste „Vla-Vla Vlajland cabaret“, kao nastavak, zbog jednog lika. O čemu se radi?

U „Cabaretu preko veze“ istaknuo se lik punokrvne Vlajine koja je pravi rasni primjerak svog mentaliteta. I sa svojim najboljim, a i onim manje lijepim stranama. Njena srčanost, ljubav prema obitelji, sinu, Bogu i spremnost da „uvik iđe dalje“, predstavljaju divan i duhovit dramski sukob s predrasudama koje također proizlaze iz tog mentaliteta. I tu je dodatna vrijednost ove predstave, da kroz lik jedne zadrte Vlajine progovaramo o važnosti tolerancije i otvorenosti spram različitosti. Prednost rada u nezavisnim kazalištima je to da možeš brzo reagirati na povratne informacije publike i kritike.

NACIONAL: Lik koji igrate Vlajina je, ali to je sve što znamo. Tko je ona?

Dugo smo razmišljali o tome kako nazvati svoju heroinu. Ne možemo njen habitus smanjiti na samo jedno ime i jednu sudbinu, kad je u njoj sazdan cijeli jedan mentalitet. Ona je prostodušna, polupismena Vlajina koja je punim srcem ušla u život i odmah doživjela puno razočaranja. Htjela je u životu riješiti svoje probleme preko veza i vezica, ali brzo je uvidjela da joj to ne donosi sreću. Sljedeći udarac doživljava kad shvati da joj je sin jedinac homoseksualne orijentacije. To njen odgoj, svjetonazor nikako ne prihvaća. I otjera ga od sebe. No najljepša strana njenog karaktera jest u tome što je ona, u sudaru životnih lekcija i svojih predrasuda, spremna izvući pouku i promijeniti svjetonazor.

NACIONAL: I sami ste Vlajina, a i Lemo je porijeklom iz Dalmatinske zagore. Zašto se Vlaje uvijek nekako gleda kroz komiku, gotovo pa da im se ruga, te predrasude se teško iskorjenjuju. Smeta li vam to?

Lemo i ja smo ovu predstavu napravili iz čiste ljubavi prema Vlajima. To je naša oda vlaškom mentalitetu i karakteru, nikako ne poruga. Komika proizlazi iz jezika, jakih gesti, spoja jakog temperamenta i emocija.

NACIONAL: Monodrama je najzahtjevnija forma, a vi ste je se prihvatili već drugi put u Moruzgvi. Zašto ste odlučili ići s monodramom i što je bilo najteže?

Jer sam nepromišljena! Bacim se u izazov, a tek onda se preznojim od muke i problema. „Bobočku“ smo radili devet mjeseci. Nismo htjeli izaći s monodramom dok se ne budem osjećala spremnom. Treba sat vremena držati pažnju gledatelja, prokrčiti misao, podtekst i emocije kroz Krležine rečenice. A onda se dogodio veliki uspjeh te predstave koju igramo i danas. Valjda sam u tih devet godina zaboravila muku stvaranja predstave. I bacila se na još jednu. Misleći, lakomislena kakva jesam, bit će lakše. Ali, naravno da sam se prevarila. Ista muka svaki put. Ovoga puta još malo teža jer je komedija. Treba držati pažnju publike, a uz to i nasmijati. Ali i nagrada nakon mukotrpnog posla.

NACIONAL: Predstava je nastala u travnju tijekom lockdowna, kako je to bilo, kako ste radili?

Ova predstava je prava beba lockdowna. Započeli smo s radom početkom travnja i mjesec dana smo imali online probe. Nije bilo lako skoncentrirati se na probe u situaciji u kojoj nam se cijeli svijet kakav smo poznavali srušio pred očima. Ali dan po dan, seansa po seansa i uvidjeli smo da nam je rad svojevrsna terapija, slamka spasa, oaza u turbulentnim okolnostima.

NACIONAL: Što situacija oko pandemije čini kulturnoj sceni, pogotovo nezavisnoj? 

Sve kulturne industrije koje ovise o broju publike, na koljenima su. Pogotovo nezavisna scena koja nema jaku zaštitu države. Mi smo se u Moruzgvi odlučili boriti radom. Radom i novim predstavama. Uspjeli smo isproducirati dvije nove predstave, ovu monodramu i predstavu „Majstori“. Samo šest mjeseci nakon potresa mi smo imali uspješnu premijeru predstave o obnovi zgrade u Zagrebu. To puno govori o sposobnosti našeg kazališta. Smanjili smo cijene, glumci su pristali na manje honorare, mi smo se kao kazalište odrekli dobiti. Ali na duže staze, pogotovo ako korona nastavi divljati, pomoć ministarstva u vidu subvencija za odigrane predstave bit će neophodna. I baš sad, u krizi, nezavisna scena pokazala se kao najagilnija u smislu odigranih predstava. Ministarstvo kulture trebalo bi podržati naš trud i entuzijazam. Ponosna sam na rezultate svog kazališta. Međutim, u financijskom smislu dišemo na škrge. Ali pobijedit ćemo i koronu sve dok radimo dobre predstave bez fige u džepu. Moram naglasiti da još nije zabilježen ni jedan slučaj širenja virusa u kazalištu.

Komentiraj