Uoči Dana ljudskih prava koji se obilježava 10. prosinca Nacional je istražio kako Hrvatska stoji s ljudskim pravima i pravima nacionalnih manjina. S obzirom na to da su Romi najdiskriminiranija manjinska skupina, Vladin fokus je na njima i na projektima koji će poboljšati njihov položaj u Hrvatskoj. Trojica ljudi koji u Hrvatskoj imaju najveći utjecaj kad su u pitanju manjine dali su svoje viđenje trenutačne situacije, ali i planova i projekata koji će pomoći Romima da se lakše integriraju u društvo – Alen Tahiri, ravnatelj Vladina Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, Veljko Kajtazi, saborski zastupnik romske nacionalne manjine u četvrtom sazivu, te Boris Milošević, potpredsjednik Vlade za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, ujedno i predsjednik Povjerenstva za izradu Nacionalnog plana za uključivanje Roma za razdoblje od 2021. do 2027., koji je pri kraju izrade. Trenutačno su u fokusu trojici Nacionalovih sugovornika i aktivnosti projekta “Uključivanje Roma – Ispunjavanje preduvjeta za učinkovitu provedbu politika usmjerenih na nacionalne manjine – FAZA I”, vrijedan deset milijuna eura iz EU-a kojem je cilj poboljšati položaj romske nacionalne manjine u Hrvatskoj, posebice u području obrazovanja te kod mladih Romkinja i Roma.

Alen Tahiri cijelu karijeru zaposlen je u Vladinu uredu za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, a kao pripadnik romske nacionalne manjine itekako je upoznat sa svim aspektima te zajednice u Hrvatskoj. S obzirom na to da je romska manjina najugroženija u Hrvatskoj, Tahiri odgovara na pitanje odakle krenuti, kako im pomoći:

“Odgovor na ‘odakle krenuti’ je dan još 2003. godine, kada je vlada donijela Nacionalni program za Rome, a tada je odlučeno da se mora raditi i sektorski, odnosno po pojedinim područjima – obrazovanje, zapošljavanje, stanovanje, zdravlje – ali i horizontalno, dakle pratiti određene teme i ugrađivati ih u sve intervencije. Horizontalni ciljevi su borba protiv antiromskog rasizma i diskriminacije, smanjivanje siromaštva i socijalne isključenosti kako bi se smanjio društveno-ekonomski jaz između Roma i opće populacije te poticanje participacije kroz osnaživanje, suradnju i povjerenje u javne institucije. Nacionalni program za Rome je slijedila važeća Nacionalna strategija za uključivanje Roma 2013.-2020., koju smo uskladili s relevantnim politikama EU-a, kao i novi strateški dokument, koji je u izradi – Nacionalni plan za uključivanje Roma 2021.-2027. Dakle, već gotovo dva desetljeća pokušavamo unaprijediti cjelokupni sustav, pojačati mjere i njihovo financiranje te spustiti što više aktivnosti na lokalnu razinu. Pomaci su vidljivi, iako je to daleko od onoga što bismo htjeli i što je Romima, ili, nažalost, velikoj većini pripadnika romske nacionalne manjine u Hrvatskoj, potrebno.

Kao i na razini EU–a, ti pomaci su najočitiji na području obrazovanja, no u Hrvatskoj smo napravili dosta i na prostornom uređenju naselja i uređenju društvene i komunalne infrastrukture u naseljima, legalizaciji objekata, programu potpore poboljšanju stambenih uvjeta, uvedeni su razni zdravstveni programi, a nešto uspjeha imamo i na području zapošljavanja. Svakako bih istaknuo i brojne aktivnosti na području romske kulture, jezika, povijesnog sjećanja, obilježavanja progona Roma (Samudaripen) i izgradnje Memorijalnog centra u Uštici. U široj javnosti možda nije dovoljno poznato, ali i romska vijeća nacionalnih manjina i romski predstavnici u nekim sredinama imaju itekako pozitivnu ulogu.”

Ovaj Vladin ured je, kaže Tahiri, pokrenuo izradu novog spomenutog strateškog dokumenta, Nacionalnog plana za uključivanje Roma, za razdoblje od 2021. do 2027. i Akcijskog plana za 2021. i 2022.. No osim okvira EU-a, odnosno prijedloga preporuka Vijeća EU-a o jednakosti, uključivanju i sudjelovanju Roma do 2030., sada postoji i Nacionalna razvojna strategija do 2030. koja je upravo na javnoj raspravi. Tahiri pretpostavlja da će nacrt biti spreman za javnu raspravu već krajem siječnja ili početkom veljače kako bi ga Vlada mogla usvojiti u ožujku, što je daleko prije roka koji je EU dao državama članicama, odnosno rujna 2021.

Kad je u pitanju projekt “Uključivanje Roma – Ispunjavanje preduvjeta za učinkovitu provedbu politika usmjerenih na nacionalne manjine – FAZA I”, Alen Tahiri pojašnjava koji su najznačajniji problemi Roma i Romkinja koji će se rješavati ovim projektom, posebice u području obrazovanja te kod mladih Romkinja i Roma:

“Projekt se provodi u trajanju od tri godine. Jedan od njegovih ciljeva jest podići razinu svijesti javnosti kao i pripadnika romske nacionalne manjine o važnosti predškolskog odgoja i obrazovanja, potrebi prevencije ispadanja iz srednjoškolskog obrazovanja te nepovoljnom položaju žena, djece i mladih pripadnika romske nacionalne manjine. S obzirom na podatak kako postoje značajne rodne razlike u položaju Romkinja i Roma, naime, dvostruko je više nepismenih Romkinja, izrađen je i dokumentarni film o uspješnim Romkinjama ‘Svoje’, u cilju osnaživanja romskih djevojčica da se obrazuju i ostvaruju svoje snove unatoč preprekama s kojima se suočavaju bivajući višestruko diskriminirane. U suradnji s Filozofskim fakultetom u Zagrebu, Ured je izradio i detaljne studije o položaju Roma i Romkinja u različitim područjima života, između ostalog i studiju o obrazovanju i zapošljavanju koje mogu poslužiti za informiranje javnosti o nesrazmjerima u broju obrazovanih pripadnika/ca romske nacionalne manjine u odnosu na većinsko stanovništvo, a koje su također i temelj za izradu novog Nacionalnog plana za uključivanje Roma za razdoblje od 2021. do 2027. Osim spomenutih aktivnosti, provodi se i nacionalna kampanja s ciljem povećanja upisa djece pripadnika romske nacionalne manjine u program predškole te prevencije odljeva djece iz srednjoškolskog obrazovanja, naziva ‘Pokreni kotač znanja’. Naime, 81% Romkinja i Roma ima nezavršenu ili završenu samo osnovnu školu, 19% srednju školu i samo 0,3% neki stupanj visokog obrazovanja. Nastavno na te spoznaje, nastojimo kroz različite aktivnosti i komunikacijske kanale doprijeti do samih Roma i Romkinja i potaknuti ih da uključe svoju djecu u obrazovanje od najranije dobi, a mlade da upisuju i završavaju željene srednje škole, kako bi se, potencijalno, mogli dalje usavršavati na fakultetu i zapošljavati na dobro plaćenim radnim mjestima.”

Kako kaže Tahiri, teško je ispraviti višestoljetne nepravde, zaostajanje i diskriminaciju u kratkom roku. Za ciljane mjere na području obrazovanja i zapošljavanja Vlada svake godine daje više od 10 milijuna kuna, a potrebe su još i veće:

“Primjerice, doista nam je stalo osigurati dvije godine predškolskog odgoja za djecu jer je to ključni korak, kao i prijevoz, produženi boravak i sve ono što će doista omogućiti jednake šanse onima koji ih još uvijek nemaju. Davna studija Svjetske banke ukazuje da svaki uloženi dolar u obrazovanje vraća minimalno 3,3 dolara. Infrastruktura, odnosno stanovanje je pri tome daleko najskuplja investicija. U većim naseljima samo uvođenje osnovne infrastrukture – ceste, voda, struja – košta približno milijun eura po naselju, i to bez odvodnje, kanalizacije i plinske opskrbe. S obzirom na to da je za investicije te razine nužno koristiti i fondove EU-a, naš je zadatak pokušati ugraditi ove teme u prioritete financiranja u sljedećem višegodišnjem financijskom razdoblju. Krovne udruge i civilno društvo također uživaju potporu Vlade te smo i za njih osigurali financiranje.”

Ravnatelj Vladina Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina ponosan je i zahvalan što je u poziciji pomoći onima kojima je pomoć najpotrebnija. Kaže da je neopisiv osjećaj kad nekome pomogneš, nekome kome je to potrebno, posebice kada su to najmlađi sugrađani i sugrađanke, djeca:alen

“Osmijeh na njihovim licima briše sav umor i stres koji se nerijetko nakupi nakon vrlo intenzivnog radnog rada koji potraje između 14 do 16 sati. Kao i većina ljudi ponekad se pitam zašto se toliko iscrpljujem, ali onda se sjetim da nema plemenitije stvari od te da si nekome pomogao a da uz to još voliš svoj posao. Kao ravnatelj Ureda želim osobno maksimalno doprinijeti i dati podršku realizaciji budućih programa i projekata Ureda kao i sustavnom rješavanju pitanja koje su od interesa za ostvarivanje prava nacionalnih manjina. Ured će i dalje nastaviti surađivati s udrugama i pripadnicima nacionalnih manjina na partnerskoj osnovi nastojeći razvijati već uspostavljeni dijalog sa svima na ostvarivanju politike Vlade Republike Hrvatske koja kontinuirano daje podršku daljnjem unaprjeđenju i zaštiti prava nacionalnih manjina, što je, uz ostalo, potvrdila i donošenjem Operativnih programa za nacionalne manjine.”

Boris Milošević, potpredsjednik Vlade i ujedno predsjednik Povjerenstva za izradu Nacionalnog plana za uključivanje Roma za razdoblje od 2021. do 2027., odgovorio je na pitanje kako je zadovoljan dosadašnjom strategijom. Kaže da nema sumnje da društveni položaj Roma, koji je i danas obilježen marginalizacijom i snažnim negativnim stereotipima, može građane navesti na stav da Strategija ne ostvaruje svoje učinke dovoljno brzo ili učinkovito:

“No ona je važna iz više razloga i predstavlja mnogo više od pukog dokumenta. Ona je jasan izraz političke volje da se izazovima integracije romske zajednice pristupa kao pitanju od visokog strateškog prioriteta za hrvatsko društvo. Iako s provedbom i učincima pojedinih mjera ne možemo biti zadovoljni, neke mjere, poput izgradnje stambenih objekata u Dardi ili poticaja za samozapošljavanje, pokazuju značajne pomake. S jedne strane, svjesni smo da kroz obrazovne i druge programe treba osnaživati kapacitete pripadnika romske zajednice da budu akteri procesa integracije u hrvatsko društvo, dok s druge strane, programima suzbijanja diskriminacije i borbe protiv negativnih stereotipa, ksenofobije i govora mržnje, treba hrvatsko društvo učiniti što otvorenijem za uključivanje Roma u sve segmente društvenog života. Novi Nacionalni plan za uključivanje Roma za razdoblje od 2021. do 2027. temeljit će se na pozitivnim rezultatima prethodne Strategije, ali će također nastojati unaprijediti ona područja koja su važna za dalji proces integracije, ali su pokazivali slabije učinke u dosadašnjoj provedbi. Pored rada na donošenju novog Plana, važno je istaknuti da Vlada radi i na donošenju Operativnih programa nacionalnih manjina za razdoblje 2020. do 2024., u sklopu kojeg se nalazi i Operativni program za romsku nacionalnu manjinu. U pogledu obrazovanja nacionalnih manjina naglasak će biti na dosljednoj primjeni Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i Zakona o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina. Važno je osiguravati sudjelovanje predstavnika nacionalnih manjina u budućim izradama kurikulskih i drugih dokumenata koji se odnose na pripadnike nacionalnih manjina, dostupnost udžbenika i drugih obrazovnih materijala ali i digitalnih obrazovnih sadržaja jer je pandemija koronavirusa značajno utjecala na kvalitetu obrazovanja nacionalnih manjina.

Vezano za pravo na služenje jezikom i pismom poticat će se provedba Zakona o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u općinama i gradovima u kojima su za to ispunjeni propisani zakonski uvjeti, kao i osiguravanje pretpostavki za priznavanje manjinskih jezika koji još nisu priznati u Hrvatskoj.”

Obrazovanje romske manjine svakako je u fokusu Vladine politike, kaže Milošević, i jedno je od ključnih područja kroz koje se jačaju kapaciteti romske zajednice za participaciju u društvu. Podaci Hrvatskog zavoda za zapošljavanje pokazuju da je upravo razina obrazovanja pripadnika romske manjine glavni faktor otežanog zapošljavanja nezaposlenih osoba romske nacionalne manjine:

“Drugi podaci pokazuju da nažalost, u zadnjih godinu dana imamo blagi pad sudjelovanja mladih Roma u programima osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja. No s druge strane postoje mjere koje na drugim razinama sustava odgoja i obrazovanja imaju uzlazne rezultate. U programima integriranog predškolskog odgoja kao i programima predškole kroz zadnje dvije godine vidimo znatan rast sudjelovanja djece Roma. Postoje i rezultati s terena koji pokazuju da ovi programi omogućavaju uspješniji prelazak Roma u obrazovni sustav, a ujedno razvijaju jače integrativne mehanizme u zajednici i od većinske populacije. Nadalje, iako među populacijom odraslih svjedočimo o padu interesa za programe osposobljavanja, imamo i pozitivne rezultate i porast interesa prema mjerama poticaja za samozapošljavanje. Svakako treba istaknuti da se radi i na povećanju broja stipendija za učenike i studente pripadnike romske nacionalne manjine.”

Veljko Kajtazi, saborski zastupnik romske i još deset nacionalnih manjina, kaže kako je od 2011., kad je počeo njegov saborski rad, bilo puno važnih trenutaka za Rome u Hrvatskoj. Najvažnijim smatra to da su napravljeni mali iskoraci u poboljšanju uvjeta života Roma u Hrvatskoj te da su se glavni problemi počeli rješavati sustavno, što je veliki zaokret u bavljenju romskom politikom. Kako je rekao, danas je Roma samo u Međimurju koliko ih je bilo ukupno u čitavoj Hrvatskoj prema popisu 2011. Istraživanja pokazuju da ta brojka ne može biti ispod 25.000, a njegove su procjene da ih je i više od 40.000:

“Završen je proces legalizacije stambenih objekata u romskim naseljima za koje je to bilo moguće, unaprijedili smo infrastrukturu, pokrenuli smo program stambenog zbrinjavanja i poboljšanja životnih uvjeta Roma, povećali smo učeničke i studentske stipendije, donijeli smo kurikulum za romski jezik i kulturu, pokrenuli diplomski studij romistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, mnogima smo pomogli sa statusnim pitanjima, pomogli im da završe obrazovanje i da se zaposle, sve na sustavan način putem Nacionalne strategije za uključivanje Roma i Operativnog programa. Samo smo u prethodnom mandatu izgradili sedamnaest višenamjenskih sportskih igrališta u romskim naseljima, sagradili su se i društveni domovi i ceste u tim naseljima, kao i ulična rasvjeta koje u naseljima nije bilo 70 godina, potaknuli smo izmjene prostornih planova, postavljeno je nekoliko skulptura i imenovano nekoliko ulica i javnih površina u čast Svjetskog dana romskog jezika. Nažalost, koliko god činimo to nije dovoljno, naselja se neplanski šire i mnogi su prepušteni sami sebi. Teško je generalizirati jer se mnogi i snađu, ali sva relevantna izvješća i istraživanja i dalje pokazuju, bez dvojbe, da su pripadnici romske nacionalne manjine po svim kriterijima najugroženija skupina. Izgradnjom Romskog memorijalnog centra Uštica pokraj Jasenovca vratili smo dostojanstvo romskoj zajednici, a institucije koje su nas podržale – Grad Zagreb i Vlada Republike Hrvatske – time su se jasno odredile prema pitanju stradanja Roma u Drugom svjetskom ratu. Osnovana i otvorena je i Središnja knjižnica Roma u Hrvatskoj.”

Kajtazi kaže i da je posebno ponosan na knjigu i istoimeni film”I mi smo branili Hrvatsku: Romi u Domovinskom ratu”, ali i film “Prvih 10 godina KALI SARE” koji su napravljeni na njegovu inicijativu. Inicirali su i počeli na nacionalnoj razini obilježavati Svjetski dan Roma, zatim Međunarodni dan sjećanja na romske žrtve genocida u Drugom svjetskom ratu/Samudaripen te Svjetski dan romskog jezika koji je hrvatska inicijativa, a obilježava se diljem Europe i svijeta, posebno nakon što je datum prihvatio i UNESCO:

“Svjetski dan romskog jezika obilježavamo u znak sjećanja na 2008. godinu kada je izašao prvi romsko-hrvatski rječnik, godinama prije nego što sam se počeo baviti politikom. Moji suradnici i ja odlučili smo, na vlastitu inicijativu, obilježavati Svjetski dan romskog jezika. Desetljeće kasnije, ne samo da je Hrvatski sabor postao prvi parlament u svijetu koji je priznao ovaj datum kao nacionalni praznik Roma već, kao što sam rekao, i UNESCO. Jedan od ciljeva nam je bio i da se Rome ne spominje samo u kontekstu socijale, ekscesa i problema. Kada se danas spomene romska zajednica, misli se i na jezik, kulturni identitet, književna djela, umjetnost… Sve ono što nas spaja.”

Veljko Kajtazi pojasnio je i kakve je pomake dosadašnja Nacionalna strategija za uključivanje Roma uspjela napraviti. Kaže da uvijek ponavlja da su svi današnji planovi samo signalizirali probleme, a samo ograničeno utjecali da se oni smanje:

“Međutim, i to je nešto. Oni jesu bili podloga za sve ono što danas činimo, ali kao i sa svim strategijama i dokumentima pa i zakonima, primjena nažalost ovisi o političkoj volji. Hrvatska je jedna od europskih zemalja koja je puno napravila po pitanju nacionalnih manjina, no kao što sam rekao, sva relevantna društvena istraživanja pokazuju da je romska manjina i dalje najviše diskriminirana etnička skupina u društvu. Mnogi Romi nemaju ni ono osnovno, krov nad glavom, tekuću vodu, struju, mogućnost školovanja. I stoga, kada stavite naše zahtjeve na papir, oni se čine brojni, pa zbog te brojnosti i veliki. No radi se o zahtjevima za jednakost prilika, a nikako za nekim dodatnim pravima, kako se to često navodi u medijima. Smatram da svaki naš građanin, neovisno o porijeklu, mora imati ono osnovno. Jer opet to moram naglasiti, Romi su građani kao i svaki drugi i kao takvi zaslužuju ono što je omogućeno i drugima. Romi su ovdje već 700 godina i druge države nemaju. Mi nemamo, kao neke manjine, svoje matične države koja nam mogu pomoći. Naša jedina država je Hrvatska i to je jedina pomoć na koju računamo. Ovo ističem zbog kao činjenicu koju mnogi olako shvaćaju ili je uopće ne percipiraju. Primjerice, kada načelnik neke općine ili gradonačelnik rade neki projekt kojim se poboljšava život u romskim naseljima, onda on radi za svoje građane, a ne za neke strance. Novac koji se ulaže nije novac za Rome, već novac za građane njegove općine ili grada koji će biti od koristi svima. Nitko ne traži dotacije na privatne račune već javne radove, javnu infrastrukturu koja će biti dostupna svima.” Spomenuti Operativni program Vlade Republike Hrvatske za romsku nacionalnu manjinu Kajtaziju je, kaže, posebno važan. To je novina nastala u suradnji s Vladom Andreja Plenkovića:

“Moram to pohvaliti jer je to konkretan i ubrzan plan i nadogradnja na Nacionalnu strategiju, a sada i na Nacionalni plan koji je u izradi i koji se veže za novi višegodišnji financijski okvir Europske unije. Problema smo svi svjesni i, kao što sam rekao, sve smo ih detektirali. U ovoj fazi u kojoj imamo izvjesnu političku volju, cilj je stvoriti uvjete za bolju koordinaciju s jedne strane romskih predstavnika, Saveza Roma u Republici Hrvatskoj KALI SARA i mene kao predstavnika Roma, te s druge strane Vlade, ministarstava i predstavnika jedinica lokalne samouprave. Za svaki skup problema koje smo detektirali sad jasno moramo odrediti nadležnost, odgovornost, financijsku podlogu, rok pa i sankcije za one koji neće svoj dio posla obaviti. To se odnosi i na romsku zajednicu i to je jedini način. Situacija je preozbiljna i kad uskladimo sve strateške dokumente moramo krenuti i u jasniju provedbu. Nema uspjeha cjeline ako to ne bude uključivo. Zaboravljamo i potencijal romske zajednice koja je prihvatila i običaje i jezik i kulturu većinskog naroda u kontekstu današnjih migracija i sve većeg broja stranih radnika u našoj zemlji. Nešto ne štima ako imamo mladu, radno sposobnu populaciju na socijalnoj pomoći dok istovremeno uvozimo radnike s drugih kontinenata.”

Obrazovanje je, svakako, velik problem pa je i Kajtazijev fokus prije svega na osiguravanju boljih životnih uvjeta pripadnika romske zajednice. Oni će omogućiti i pomake na pitanju obrazovanja:

“Neophodno je početi što ranije, povećati broj romske djece koja su obuhvaćena predškolskim obrazovanjem, da se podigne kvaliteta uvjeta, da se smanji napuštanje škole, da zabranimo razredne odjele koje pohađaju samo pripadnici romske nacionalne manjine. Paralelno s time, nužno je podizanje kvalitete života, kvalitete i dostupnosti socijalnih usluga. Naime, djecu se često promatra samo kroz pitanje obrazovanja, a ispuštaju se iz vida neka druga razvojna prava djece, kao što su pravo na igru, pravo na slobodno vrijeme, pravo na kulturne aktivnosti, odnosno sve ono što se kod ostale djece podrazumijeva samo po sebi, a kad su u pitanju romska djeca često je nedostupno iako se radi o temeljnim stvarima odnosno potrebama. Kada govorimo o obrazovanju, jasno je da je za kvalitetnije obrazovne ishode nužno povećati i raditi na roditeljskoj kompetenciji i vještinama te za obitelji s djecom u sustavu socijalne skrbi, što je većina romskih obitelji, osigurati smislene i dostupne socijalne usluge. U doba lakog širenja informacija i dostupnosti mobilne tehnologije čak i u romskim naseljima romska zajednica i problemi unutar romske zajednice su sve vidljiviji, a uz gospodarski rast koji je, nadam se samo nakratko ova kriza prekinula, imamo sve manje opravdanja za ekstremno siromaštvo i prostornu izoliranost u tzv. romska naselja. To je sramota svih nas.”