Dogovorom šefice Europske komisije i predsjednika Azerbajdžana uvoz plina u EU iz te zemlje povećat će na 12 milijardi kubnih metara, što je tek prvi korak u olakšavanju energetske krize, ali i velika šansa za Hrvatsku koja ima prijateljske odnose s Azerbajdžanom

Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen i predsjednik Azerbajdžana Ilham Alijev potpisali su u početkom prošlog tjedna memorandum o razumijevanju o strateškom partnerstvu u području energetike. Tim sporazumom udvostručit će se uvoz azerbajdžanskog prirodnog plina kako bi se smanjila energetska ovisnost država Europske unije o Rusiji. Azerbajdžan trenutno preko Transjadranskog plinovoda (TAP) opskrbljuje Europu s više od osam milijardi prostornih metara plina godišnje, a do kraja ove godine plan je da opskrba preko TAP-a poraste na 11 milijardi m3.

“Proširit ćemo kapacitet na 20 milijardi kubičnih metara do 2027. godine”, potvrdila je Ursula von der Leyen, dodavši da će iduće godine uvoz azerbajdžanskog plina porasti na 12 milijardi kubičnih metara, čime će se kompenzirati rezovi u opskrbi ruskim plinom i tako značajno doprinijeti sigurnosti opskrbe Europe. Novi sporazum također ima cilj pridonijeti klimatskoj neutralnosti i suradnji na području obnovljivih izvora energije. Alijev je naglasio da su “pitanja energetske sigurnosti danas važnija nego ikad prije”.

Predsjednica Europske komisije Ursula von den Leyen i predsjednik Azerbajdžana Ilham Alijev potpisali su memorandum o razumijevanju o strateškom partnerstvu u području energetike. FOTO: EU/Christophe Licoppe

Južni plinski koridor kojim se azerbajdžanski plin transportira u EU u funkciji je od 2020. godine, a plin iz Azerbajdžana u Europu stiže preko Kaspijskog mora i Turske, tzv. Transanatolskim plinovodom, koji je povezan s Transjadranskim plinovodom kojim se plin preko Grčke dovodi do Italije. Dio je to napora vodstva Europske unije da sklopi ugovore za opskrbu koji ne ovise o Rusiji jer EU od Rusije kupuje 155 milijardi kubnih metara plina godišnje.

Zbog te velike brojke EU želi u nekoliko godina potpuno napustiti te poslovne veze, što je veliki, a dio stručnjaka smatra i nemogući izazov. Prvi korak u tom planu je dogovor s Azerbajdžanom i okretanje neortodoksnim partnerima u potrazi za plinom. Države članice Europske unije tako računaju na povećanu opskrbu LNG-jem od SAD-a, Egipta, Norveške, Izraela i Katara, dok je Italija nedavno potpisala sporazume o opskrbi s Alžirom, Angolom i Kongom.

Ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu neće biti drago što Azerbajdžan supstituira njegov plin i omogućava EU-u strategiju buduće neovisnosti o ruskim energentima. FOTO: Sputnik/Pavel Byrkin/Kremlin via REUTERS/PIXSELL

Pitanje je gdje se u svemu tome nalazi Hrvatska, koja bi zbog plutajućeg LNG terminala na otoku Krku mogla imati važnu ulogu u opskrbi srednje i istočne Europe plinom. Uloga bi mogla biti još i važnija zbog vrlo dobrih odnosa koje Hrvatska ima baš s Azerbajdžanom. Predsjednik Alijev u nekoliko je navrata ugostio svoje hrvatske kolege pa su tako u Bakuu bili i Stjepan Mesić i Ivo Josipović i Kolinda Grabar-Kitarović, a Mesić i Josipović su u nekoliko navrata bili u Azerbajdžanu i nakon završetka službenog predsjedničkog mandata te su itekako zaslužni za održavanje prijateljskih odnosa s tom državom, što bi u situaciji kada se Europa otvara prema Azerbajdžanu moglo biti vrlo važno. Bivši predsjednik Ivo Josipović izjavio je za B&B kako je odluka EU-a da pokuša riješiti energetske probleme nastale agresijom na Ukrajinu dogovorom s Azerbajdžanom logična, s obzirom na to da je Azerbajdžan vrlo važan proizvođač i izvoznik plina, koji bi mogao jako olakšati energetsku krizu, te je dodao da potpisani memorandum o razumijevanju predviđa da će Azerbajdžan udvostručiti isporuku plina EU-u do 2027. godine.

“Istina, do tada EU mora riješiti pitanje kako ublažiti očekivanu energetsku krizu zbog smanjenja ili možda čak dokinuća opskrbe iz Rusije”, rekao je Ivo Josipović te prognozirao kako bi na taj sporazum mogao reagirati Vladimir Putin:

“Iako Azerbajdžan ima, kao bivša sastavnica SSSR-a, snažne kulturne, gospodarske, pa i političke veze s Rusijom, odnos im je ambivalentan. Valja imati na umu da je Rusija dugo bila na strani Armenije u teritorijalnom sporu vezanom za Karabakh, teritorij koji je po međunarodnom pravu i odlukama UN-a nedvojbeno dio Azerbajdžana, te je donedavno bio pod okupacijom Armenije. Predsjednik Alijev je vodio strpljivu i mudru politiku kojom je promijenio odnos Rusije prema sukobu s Armenijom, što je omogućilo da nedavnim ratom Azerbajdžan uglavnom vrati Karabakh pod svoju vlast. Ne treba, međutim, zaboraviti da su u dijelovima tog područja i dalje nazočne ruske trupe kao mirovne snage. Može se očekivati da Putinu neće biti drago što Azerbajdžan supstituira njegov plin i omogućava EU-u strategiju buduće neovisnosti o ruskim energentima. Iako, ne bih isključio da su o tome potezu možda obavljane i šire konzultacije. Predsjednik Alijev sigurno ne bi riskirao neku snažnu reakciju moćnog sjevernog susjeda kojom bi ugrozio sigurnost svoje zemlje.”

Države EU-a računaju na povećanu opskrbu LNG-jem iz SAD-a, Egipta, Norveške, Izraela i Katara, a Italija iz Alžira, Angole i Konga. FOTO: Marko Picek/PIXSELL

Osim političke, ovaj sporazum, naravno, ima i svoju gospodarsku stranu i tu je možda prilika da Hrvatska zbog svojih odnosa s Azerbajdžanom odigra značajniju ulogu. Ivo Josipović objasnio je kako Hrvatska točno može iskoristiti ovu situaciju:

“Da, Hrvatska ima vrlo dobre odnose s Azerbajdžanom. Osobno sam se više puta sreo s predsjednikom Alijevim, i kao predsjednik i kao član upravnog odbora važnog i utjecajnog međunarodnog think tanka Nizami Ganjavi International Center. I predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, predsjednik Stjepan Mesić i premijerka Jadranka Kosor kao članovi te organizacije intenzivno surađuju s Centrom, a sami su imali susrete s predsjednikom Alijevim. Međutim, biznis je prije svega biznis. Hrvatska se mora nametnuti kao energetsko čvorište. Takav bi nam status, osim energetske sigurnosti, donio i značajne prihode. To znači da Vlada mora učiniti sve da plin iz Azerbajdžana dođe do našeg LNG terminala, da Terminal ima dovoljan kapacitet te da infrastruktura omogući daljnju distribuciju u zemlje regije i barem srednju Europu. Tome sigurno mogu pridonijeti dobri politički odnosi. Međutim, akciju valja voditi ne samo prema Azerbajdžanu već i unutar EU-a.”

Premijer Plenković i ministar Filipović sada mogu iskoristiti dobre kontakte Mesića, Josipovića, Kosor i Grabar-Kitarović

Inače, članice EU-a su podijeljene u regionalne skupine koje zajedno snose rizike. Jedna skupina su, primjerice, baltičke države i Finska, koje su dosad potpuno ovisile o ruskom plinu i koje su djelomice već tražile alternative. Druga skupina su Portugal, Španjolska i Francuska, zemlje koje dobivaju malo ruskog plina i koje obustavom isporuka nisu izravno pogođene. U slučaju krize članice Europske unije se obvezuju da će si međusobno „solidarno” pomagati – dakle, isporučivati jedna drugoj plin i razmjenjivati informacije. Članice EU-a trebale bi, osim toga, svoja skladišta plina napuniti najmanje do 80 posto ukupnog kapaciteta prije početka sezone grijanja. Problem koji vide brojni stručnjaci i političari jest da će u slučaju obustave isporuka najvećeg isporučitelja, Rusije, biti krajnje teško popuniti skladišta i međusobno si isporučivati plin. Takav je slučaj i s Hrvatskom koja trenutno ima popunjeno oko 35 posto svojih plinskih kapaciteta, što je poprilično malo s obzirom na uvjete koji bi trebali biti predstojeće jeseni i zime.

Na to je u prošlotjednom razgovoru za Nacional upozorio i posebni savjetnik predsjednika Zorana Milanovića za klimu i energetiku Julije Domac, koji je o problemu popunjenosti plinskih kapaciteta rekao sljedeće: “Danas je popunjenost dostigla 36 posto, što je još uvijek zabrinjavajuće malo. Odgovornost za nacionalnu energetsku sigurnost uvijek leži na nadležnom ministarstvu i nacionalnim energetskim tvrtkama, to i jest smisao njihova postojanja. Oni nas i dalje uvjeravaju da će do 30. rujna sve biti spremno i napunjeno, nadam se da će tako i biti. Treba razumjeti i da za energetsku sigurnost nije dovoljno samo imati cijevi; priču oko LNG terminala definiraju zakupci njegova kapaciteta, danas su to dvije mađarske tvrtke PPD i HEP, a ne samo činjenica da on postoji. Sve naše energetske strategije do sada redom su opširni i dosta općeniti dokumenti koji su nudili opcije, ali bez jasnog političkog konsenzusa što zaista želimo napraviti. Nemamo nikakav konkretan plan, barem koliko je meni poznato, ali sada je trenutak da izradimo konkretnu energetsku strategiju koja će definirati korake u ovoj krizi, to bi dalo legitimitet Vladi za donošenje teških odluka. Za takvu strategiju trebalo bi okupiti desetak vodećih hrvatskih stručnjaka, energetskih tvrtki i institucija i ona mora predstavljati stručni, a kasnije i politički konsenzus. Ovo nije trenutak za duge postupke nabave, nego za zdravi razum i jedinstvo.”

FOTO: Goran Kovacic/PIXSELL

Kakvu bi ulogu u toj strategiji mogao imati plin iz Azerbajdžana, nije još poznato, ali je poznato da su se neke druge europske države, za razliku od Hrvatske, već ozbiljno krenule pripremati za plinsku krizu koja ih očekuje ove zime. Njemačka je najveći kupac ruskog plina u Europi i važna tranzitna zemlja za plin koji se transportira Sjevernim tokom i drugim plinovodima. Što bi se dogodilo ako Njemačka ne bi više dobivala ruski plin? Bi li ona morala plin koji, primjerice, dobiva iz Norveške ili Nizozemske, puštati dalje prema drugim zemljama iako i sama ima nestašicu? Savezni ministar gospodarstva Robert Habeck trenutno sa susjednim zemljama izrađuje sporazume o solidarnosti za isporuke u takvim kriznim situacijama.

„Moramo proanalizirati i utvrditi što će se točno događati. Dakle, kad se proglašava stanje nestašice plina, u kojim zemljama, koji su koraci, tako da točno znamo što se događa”, izjavio je Habeck prilikom posjeta svom češkom kolegi Josefu Sikeli. Češka, primjerice, plin dobiva gotovo isključivo preko plinovoda kroz Njemačku. I Poljska dobiva plin preko Njemačke, iz Sjevernog toka 1, a i Švicarska je potpuno ovisna o isporukama plina preko Njemačke. Uredba EU-a SOS predviđa da plin mora biti ponuđen samo onim zemljama koje su same proglasile krizno stanje i koje su sve poduzele da smanje potrošnju. Kupovina i prodaja plina trebale bi i dalje biti regulirane djelomice preko privatnih, djelomice preko državnih opskrbljivača plinom, što je u kriznim vremenima kompleksan postupak. Određivanje gornje granice za cijenu plina, što je predložila Italija, Europska unija zasad odbija kao kontraproduktivno. Bugarska, koju bojkotira ruski Gazprom, i dalje propušta ruski plin koji dolazi preko plinovoda Turski tok u Srbiju i Mađarsku, a pitanje je bi li to u slučaju krize tako i dalje išlo.

‘Predsjednik Alijev sigurno ne bi riskirao neku snažnu reakciju moćnog sjevernog susjeda’, smatra bivši predsjednik Josipović

Europska komisija je već odavno zemljama članicama preporučila da sklope sporazume o solidarnim isporukama, jer ne postoji nikakvo središnje upravljanje u Bruxellesu o kvotama i sličnom. Njemačka je dosad sklopila sporazume s trima zemljama: Danskom, Austrijom i Češkom. Sporazumi su postignuti i između Litve i Latvije, Estonije i Latvije, Finske i Estonije, Italije i Slovenije. Hrvatske među tim državama trenutno nema i pitanje je što premijer Plenković i ministar gospodarstva Davor Filipović čekaju.

Pitanje je i je li itko iz Plenkovićeve administracije kontaktirao azerbajdžanske vlasti nakon što se saznalo za sporazum između šefice Europske komisije i azerbajdžanskog predsjednika. Sama činjenica da dva bivša predsjednika, bivša predsjednica i bivša premijerka održavaju i više nego prijateljske odnose s Azerbajdžanom, Plenkovićevoj administraciji pruža priliku za prednost pred nekim drugim državama članicama Europske unije, sada samo tu priliku treba iskoristiti.

Bivši hrvatski predsjednik Ivo Josipović i predsjednik Azerbajdžana Ilham Alijev još su 2013. potpisali ugovor o suradnji u gospodarstvu, kulturi i turizmu. FOTO: Robert Anic/PIXSELL

FAKHRADDIN GURBANOV: ‘Pouzdano partnerstvo između EU-a i Republike Azerbajdžan’