NOVA PREDSTAVA ‘Roditeljska patološka fiksacija čini djecu mentalno nestabilnom’

Autor:

09.05.2024., Split. Gradsko Kazaliste Mladih, glumci koji glume u predstavi “Suti” Sinisa Novkovic, Ivana Gudelj, Denis Tomic i Ana Gruica Uglesic. Photo: Zvonimir Barisin/PIXSELL

Glumci GKM-a u predstavi: Ivana Gudelj, Denis Tomić i Ana Gruica Uglešić | FOTO: Zvonimir Barisin/PIXSELL

‘Šuti, muči’, autorski projekt Dore Golub i Darija Harjačeka koji je u splitskom Gradskom kazalištu mladih premijerno izveden 15. svibnja, bavi se manjkom komunikacije o mentalnim bolestima mladih – depresiji, anksioznosti i samoozljeđivanju – te o seksualnosti i obitelji

U splitskom Gradskom kazalištu mladih 15. travnja premijerno se izveo Šuti, muči, autorski projekt Dore Golub i Darija Harjačeka koji je predstavu i režirao. Kako naslov i sugerira, predstava se bavi zabrinjavajućom nemogućnošću komunikacije o problemima koje se nažalost i dalje percipira kao tabu teme – o depresiji, anksioznosti i samoozljeđivanju te, s druge strane, seksualnosti u širem smislu, ali i o prijateljstvu, obiteljskim odnosima. Nacional je razgovarao s glumcima i redateljem o važnosti ovakvih tema kojima se kazalište i dalje premalo bavi.

Ovo je Harjačekova druga suradnja s GKM-om, nakon što je prije osam godina njegov autorski projekt Dica ostavio velikog traga, a uključivao je tinejdžere i profesionalne glumce. To je bio, kako sam kaže, odraz Splita u trenutku. Tada se progovaralo o temama odnosa mladih ljudi sa svojom okolinom, obitelji, vršnjacima. Predstava Šuti, muči, kaže Harjaček, zamišljena je da na istom tragu bude, kroz proces, jedan otvoreni razgovor kroz koji će se postaviti pitanja o problemima s generacijom sadašnjih 25-godišnjaka:

“Htjeli smo si postaviti pitanje zašto sve više mladih ljudi ima probleme s mentalnim zdravljem, depresijom, anksioznošću. Kroz razgovore s mladim ljudima Dora i ja došli smo do zaključka da su se vrlo često nalazili u kriznim situacijama i da su se s njima jako teško nosili zbog pritiska okoline i vlastitog osjećaja srama, straha, samokritičnosti. Ono što je važno da se dogodi kroz ovu predstavu jest to da mladi ljudi na sceni vide da se o tim problemima može i javno govoriti, da i drugi ljudi prolaze slične stvari kao i oni. Voljeli bismo da upravo mlade ljude pomalo i šokira iskrenost koju će doživjeti u kazalištu. Mladi danas žive u okolnostima gdje su preko svake mjere zaštićeni u obitelji i to ih sputava da postanu odrasli ljudi, da se bore za vlastiti život. To je paradoks suvremenog roditeljstva – što smo više djeci pružali sigurnost, to se ona danas osjećaju nesigurnijima i nesretnijima. Djeca su danas postala projekti svojih roditelja koji na njih imaju gotovo patološke fiksacije. To je, rekao bih, glavni uzrok mentalne nestabilnosti mladih ljudi danas”.

Kako kaže Harjaček, bitno je u kazalištu čuti stvari koje ne očekuješ. Kazalište treba iznenaditi. Treba biti sinkronizirano sa svojim vremenom, s frekvencijama sadašnjeg vremena. Nakon ove predstave, Harjaček će se baviti još jednom iznimno aktualnom temom: “Na ovu će se predstavu nastaviti predstava u kazalištu Žar ptica koja će se baviti pitanjem pritiska kojem su izloženi osnovnoškolci vezano uz upis u srednju školu. Bavit ćemo se pošašću superodlikaša i pitanjem na koji način pritisak škole djeluje na mentalnu stabilnost djece. Predstava ima radni naslov Pet nula“.

Glumica Ana Gruica Uglešić u Šuti, muči igra Martu, srednju kariku jedne obitelji u liniji baka-mama-sin. Glumački je posao, kaže, istraživačkog karaktera:

Naša dužnost je oči i uši uvijek držati otvorenima i promatrati svijet oko nas kako bismo ga mogli imitirati. Kako je Marta daleko od mog privatnog karaktera, što se tiče samog principa odgoja, iskoristila sam sve što sam godinama upijala u odnosima oko mene, kako bih u sebi pronašla bespomoćnu majku kojoj je oduzeto ‘pravo’ na pravo glasa i upravo zbog toga ‘puca’. Važno je progovarati o manjku komunikacije, šutnji i potiskivanju problema, nasilju, ali o mentalnim bolestima, zato što kazalištu to i jest funkcija, osim zabaviti i educirati. Uvijek su se u modernom kazalištu hrabro propitkivale teme koje su mučilo društvo. Mi ne služimo tome da damo odgovore, nego da ukažemo na postojanje problema. A problem mladih generacija postoji, a društvo se ponaša kao kad imamo ‘slona u staklani’. Pravimo se da ga ne vidimo. S obzirom na to da mi je suprug psihijatar, imam pristup informacijama koliko mladi danas i na koje načine traže pomoć. Informacije i brojke su zastrašujuće. Ono što se isto mora propitati jest koliko mladi danas sami sebe dijagnosticiraju i koliko manipuliraju dijagnozama. Što je to uistinu bolest, a što adut za nesuočavanje sa životnom odgovornošću”.

Kad se govori o nasilju, posljednjih je godina obiteljsko nasilje u fokusu hrvatske javnosti, posebno femicid. Ana Gruica Uglešić tom se temom, tvrdi, bavila godinama:

“Tada su, zanimljivo, žene bile najglasnije u kritici. Ne točno femicidom, ali je on produkt onoga što sam naglas govorila. Kad dođemo do teme femicida, mi smo kao društvo debelo zakazali. Mi se moramo baviti odgojem i preventivom. Mi kao žene odgovorne smo da u odgoju, koji jest primarno naš biološki posao, odgajamo ljude, i curice i dječake, da se međusobno ravnopravno poštuju. Mi moramo prekinuti začarani krug odgoja ‘privilegiranih’ sinova pod krilaticom ‘zašto bi nekoj drugoj bilo lakše, ako je meni bilo teško’. Onda u svijet šaljemo potpuno nepripremljene dječake koji se ne znaju nositi s izazovima partnerskih i obiteljskih odnosa. A kad, na koncu, pričamo o femicidu, država i sustav imaju dvije ključne uloge. Prva je – drakonske kazne za počinitelja. A druga je zbrinjavanje i adekvatna socijalna pomoć, potpora djeci koja iza strašnih zločina ostaju kao kolateralne žrtve. I to ne u vidu jednokratnog zbrinjavanja, nego potpune podrške u odrastanju”.

Problem mladih postoji, a društvo se ponaša kao kad imamo ‘slona u staklani’. Pravimo se da ga ne vidimo. Moramo se baviti odgojem i preventivom’, smatra Ana Gruica Uglešić

Osim što u predstavi iga, Ana Gruica Uglešić ujedno je i koreografkinja i radi scenski pokret, što nije novost jer u tome već ima iskustva. Kaže da je do toga došlo prirodno. Nakon 12 godina baleta, diplomske teme ‘Fizička priprema glumca’’ na Kineziološkom fakultetu te devetnaestogodišnjeg iskustva u kazalištu, nekako se spontana otvorila ta priča:

“Ovo je peti projekt na kojem radim kao koreografkinja, u četiri sam bila i glumica, a u jednom projektu vanjski koreograf. Moram priznati da je jako izazovno biti u podjeli predstave i raditi scenski pokret. Mozak je nekako podijeljen na dva dijela. Kao vanjsko oko i netko tko ‘intervenira’ u predstavu, a pritom si sam dio toga. Do sada je sve bilo uspješno. Ne vidim razloga da ne bude i ubuduće. Osim što je jako mentalno i fizički naporno. Zahvalna sam na kolegama koji me poštuju i imaju puno povjerenje te redateljima koji mi daju priliku da se gradim i na tom polju”.

Glumica Ivana Gudelj igra Veroniku, 25-godišnju djevojku atraktivnog izgleda koja je navikla u životu sve dobiti. Dolazi iz imućne obitelji, obožava sve što je oku lijepo, uvijek je dotjerana, uredna, vječno je u trendu i ne može živjeti bez mobitela, selfiranja i snimanja. Pronalazi jednu vrstu zadovoljstva u tome, ali ispod maskirane vanjštine, ona je nesigurna u sebe, nevoljena i neshvaćena. U dugoj i toksičnoj je vezi koja vodi u propast i konačan raskid. Ivani Gudelj ovo je prvo iskustvo s autorskim projektom:

“Zaista sam uživala u procesu rada, ali je definitivno nešto novo i drugačije nego što sam do sada radila. Zahtjevno je, emotivno iscrpljujuće, ali ujedno i predivno. Savršen je osjećaj kad sam sebi krojiš lik s datim smjernicama i imaš prostora izmaštati što god želiš. Potpuna sloboda maštanja, kreiranja i stvaranja, kako sam sa sobom, tako i sa svojim partnerima. Jako je važno progovarati o ovakvim temama jer su prisutne svakodnevno, a ljudi ih ignoriraju, potiskuju u sebi i ne žele razgovarati o tome, misleći da će se ‘ti problemi’ sami riješiti. Ali neće. Ništa se ne može preko noći riješiti. Za početak, važno je osvijestiti problem i potaknuti ljude koji su u problemu barem na razgovor, jer od razgovora sve kreće. Doprijeti do te osobe. Biti mu podrška, oslonac, biti tu i saslušati ga. Savjetovati mu da potraži i stručnu pomoć ako je potrebno i reći mu da to nije sramota”.

Ivana Gudelj, dramaturginja Dora Golub, Denis Tomić, Dario Harjaček i Ana Gruica Uglešić | FOTO: Zvonimir Barisin/PIXSELL

Ivana Gudelj smatra da će publika prepoznati situacije u predstavi i da će se pojedinci pronaći i suosjećati s njima jer predstava Šuti, muči prikaz je današnjeg društva i njihovih dubokih problema koji ih sputavaju i guše. Zato i jesu nesretni, nezadovoljni, mrze cijeli svijet i ne pronalaze zdravu komunikaciju, nego sve rješavaju ili agresijom, ili povlačenjem u sebe i sve to na kraju dovodi do psihičkog ludila:

“Važno je komunicirati o problemima, jer zaista za neke stvari može biti kasno. Ako imaš bilo kakav problem, odmah govori. Nema sutra ću ili neću, problem se treba riješiti odmah sada. Tako odgajam svoju djecu i to je jedini ispravan način. Razgovorom se čuda mogu napraviti. I naravno djelovanjem. Akcijom. Poduzimanjem. Od komentiranja u ‘offu’ nema ništa. Odmah na noge i suočiti se, drugačije ne ide, nego se samo zakopava, stoji u mjestu i nazaduje. A to nije cilj. Cilj je biti sretan. Pronaći način i snagu da prebrodiš sve ono što te muči i s čim se nosiš. Uvijek kažem da se prvo čovjek treba suočiti sam sa sobom, biti jak u glavi i krenuti naprijed, s pozitivom. Teško je, znam, ali ako nećeš ti, kao pojedinac, sam, neće nitko drugi za tebe”.

Denis Tomić novi je član ansambla Gradskog kazališta mladih u Splitu. U Šuti, muči igra Marina, izgubljenog mladića koji nema dugoročni cilj, životne vitalnosti, motivacije i ne zna tko je ispod svih tih maski koje si je nametnuo zbog društvenog utjecaja i statusa koji bi jednom htio imati. Ne pita se kako, samo želi što manje raditi i stvoriti izvor lake zarade i pasivnog prihoda te uživati u svojoj slobodi. U Tomićevu fokusu bilo je, kaže, pronaći sličnosti između njih dvojice dijametralno suprotnih karaktera i definirati problem koji Marin ne može. Pojasnio je smatra li da je za glumce teže raditi autorski projekt, odnosno je li teže stvarati lik bez predloška, ili je lakše jer otvara mogućnost veće slobode ili mašte:

“Proces rada na autorskom projektu je drugačiji utoliko što sam tekst dolazi nakon što smo detaljno ‘izgradili’ lice koje igramo, a u radu s predloškom je obrnuto. Izgradnja lica krenula je iz vrlo preciznih polazišnih točaka koje su nam zadali redatelj i dramaturginja, zajedno smo kroz razgovore i različite improvizacije kreirali cijeli jedan svemir, a onda predložak i evo, predstavu! Teme kojima se bavimo u predstavi vrlo su osjetljive. Nažalost, aktivno se bavimo njima samo kada se tiču nas ili naših bližnjih. Nerijetko kada je već kasno. Kazalište nam pruža tu mogućnost da progovaramo o njima. I ako će samo jedna duša imati osjećaj da je svoj problem prepoznala i ako smo time uspjeli prevenirati nešto, onda je naša glumačka svrha opravdana. Onda je umjetnost – terapija”.

‘Važno je komunicirati o problemima jer zaista za neke stvari može biti kasno. Ako imaš bilo kakav problem, odmah govori, nema sutra ću’, ističe glumica Ivana Gudelj

Tomić kaže da bi svako kazalište, na ovaj ili onaj način, trebalo biti društveno angažirano. A angažirana umjetnost nosi veliku odgovornost u odgoju društva. Mladi su zaista, kako pokazuju brojna istraživanja, puni problema, i to novih, drugačijih, svojstvenih novom vremenu:

“Današnja brzina prijenosa informacija mnogo je utjecala na dojam o količini nasilja koje se događa. Ali svakako je eskaliralo i metode bullyinga među mladima sve su rigoroznije. Nažalost još se, kao društvo, ne znamo nositi s time, ali vidim da želje za pravednijim i sigurnijim mjestom za život ima i da se budimo, proporcionalno s rastom tih problema, ali bolje i tako nego nikako”.

Denis Tomić kao mladi glumac dobio je priliku igrati u ansamblu, u stalnom je angažmanu, što je mnogim njegovim kolegama nemoguća misija. No kaže da je veći problem u broju mladih glumaca nego u prilikama:

“Mi smo mala zemlja i nemamo potrebe za toliko projekta koliko bi ih trebalo, a da nakon akademije nema straha od nemogućnosti da živimo od onoga za što smo se školovali, napuštali naše domove i za što smo dušu i srce dali. To je tragedija našeg sustava. Ja sam imao te sreće da sam od treće godine studija radio na vanjskim projektima i evo, uz to što završavam diplomski studij na Akademiji, imam i tu privilegiju da sam zaposlen, da radim ono što volim i da mi to plaća račune”.

Opisao je i što mu još donosi ansambl i je li ograničavajuće za njega kao glumca zbog toga što ne može odbiti ulogu, ili je sigurnost ono što mu jamči slobodu i kreativnost. Kaže da je velika čast biti član ansambla GKM-a:

“Neizmjerno sam zahvalan cijelom kazalištu na ukazanom povjerenju, posebno ravnatelju Ivi Perkušiću i kolegama iz ansambla koji su mi nesebično dali prostor slobode, najvećeg okidača kreativnosti. Naravno, zato su tu i obaveze, a to je pronaći način da nas svaka dodijeljena uloga motivira, raduje, i da iz nje postanemo bolji ljudi, a time i glumci. Uvijek ima vanjskih projekata izvan matičnog kazališta pa postoji suradnja i s drugim kolegama iz branše i zasad ne bih rekao da je išta ograničavajuće, dapače, vrlo je oslobađajuće”.

Komentari

Morate biti ulogirani da biste dodali komentar.

Avatar photo
NijeRuza

prije 1 mjesec

Sva sreća da moji roditelji uopće nisu bili fiksirani na moje odrastanje niti sam se morala osjećati zaštićenom, niti, općenito, 'posebnom'! Štaviše, moji roditelji čak nisu bili niti na dodjeli i jedne moje diplome, jer su smatrali da bi to bilo nepošteno prema njihovoj starijoj kćerki propalici, koja nije završila ni osnovnu, ni srednju, ni fakultet iako je u sve tri bila redovno upisana. Doduše, ja nisam depresivna, anksiozna i ne pada mi na pamet da sebe ozljeđujem niti tjelesno, niti duševno, niti spiritualno, niti mentalno, niti finansijski, niti u bilo kojem mogućem smislu! Osjećam se vrlo komfortabilno u svojoj široj i užoj heteroseksualnosti, a s obitelji sam prekinula svaki kontakt jer ne zaslužuju osobu poput mene u svom životu, a sebe poštujem dovoljno da ne dozvolim osobama koje nemaju moje opće dobro u vidu pristup mojoj personi. Ali ja zato i nisam više mlada. Valjda osoba prvo mora da odraste, kako bi bila u stanju uvidjeti kako činjenice stvarno stoje!