NOVA POLITIKA PREMA BIH: Hrvatska će inzistirati samo na promjeni izbornog zakona BiH, unatoč riziku

‘Politiku dobrosusjedskog pritiska’, oko koje Plenković i Milanović imaju konsenzus, kritičari nazivaju ‘politikom mrljanja i brljanja’, dok izvori bliski Vladi tvrde da je Plenković prvi premijer poslije 2000. koji je osmislio ‘stratešku politiku prema BiH’

Prvi put poslije 2000. Hrvatska je osmislila jasnu i stratešku politiku prema Bosni i Hercegovini, “politiku dobrosusjedskog pritiska”, i zastupat će je prihvaćajući sve njezine rizike: to je politika ultimativnog zahtjeva za promjenom izbornog zakona, kako bi svaki narod u BiH birao svoje predstavnike. To je za Nacional u subotu izjavio izvor iz HDZ-a blizak vladi Andreja Plenkovića. Naravno, Hrvatska očekuje da tu promjenu dogovore i provedu stranke unutar Bosne i Hercegovine. “To je najbolji način, da se oni sami dogovore. Ako se dogovore, problem je riješen. Ako ne, BiH će se naći u velikim, velikim problemima”, naglasio je Nacionalov sugovornik. Na primjedbu da takva politika probleme donosi i Hrvatskoj, odgovorio je potvrdno: “Točno, i Hrvatskoj. Ali BiH puno više nego Hrvatskoj.”

Nacionalov sugovornik slaže se s nazivom “politika dobrosusjedskog pritiska”. “Premijer Andrej Plenković osmislio je politiku dobrosusjedskog pritiska te je odlučio i provesti. Dobrosusjedski pritisak svest će se na to da se unutar BiH dogovori promjena izbornog zakona kako bi svaki narod sam birao svoje predstavnike. Time će problem biti riješen. Izvan toga, Hrvatska se više neće petljati u unutarnje stvari susjedne države”, tvrdi sugovornik Nacionala, naglašavajući kako “predsjednik Vlade i predsjednik Republike o tome imaju konsenzus. Suglasni su u zahtjevu da se unutar BiH uspostavi sustav u kojemu će svaki narod birati svoje predstavnike. Ni predsjednik ni premijer neće tražiti ništa povrh toga. A kad se to ostvari, situacija će biti nikad čišća: provest će se ono što je dogovoreno i u Washingtonu i u Daytonu”.

Nacionalov sugovornik tim je argumentima potkrijepio način na koji vlasti u Zagrebu promatraju položaj Željka Komšića, sadašnjeg “člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda” – tako glasi službeni naziv – kojega hrvatske stranke u BiH i vlasti u Zagrebu ne smatraju legitimnim političkim predstavnikom Hrvata u Bosni i Hercegovini. Taj stav potvrdio je i Nacionalov visoki stranački izvor blizak Vladi. “Komšić nije predstavnik hrvatskog naroda. On jest ‘iz reda hrvatskog naroda’, ali nije predstavnik hrvatskog naroda. BiH ne može biti građanska država kao Francuska, Italija ili Njemačka. Može biti kao Belgija ili Švicarska – u tome je ključ”, objasnio je Nacionalov sugovornik.

Za svoju ‘stratešku politiku prema BiH’ premijer Andrej Plenković, kako tvrde izvori bliski Vladi, dobio je podršku predsjednika Zorana Milanovića, a obojica su u rujnu u Zagrebu imala sastanak s Miloradom Dodikom. PHOTO: Miroslav Lelas/PIXSELL

 

Željko Komšić je 57-godišnji socijaldemokratski političar, Hrvat iz Sarajeva. U ratu u BiH sudjelovao je kao branitelj glavnog grada i borac Armije BiH, a za ratne zasluge odlikovan je Zlatnim ljiljanom, najvišim ratnim odličjem Bosne i Hercegovine. Poslije rata postao je političar Socijaldemokratske partije (SDP) i bio, među ostalim, predsjednik Gradskog vijeća Sarajeva, zamjenik gradonačelnika i prvi veleposlanik BiH u Srbiji. Na općim izborima 2006. u BiH, SDP BiH kandidirao je Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH i on je premoćno pobijedio. Ta Komšićeva pobjeda označila je početak trajnoga političkog spora Hrvatske s BiH, koji posljednjih mjeseci kulminira u faktičkom prekidu međudržavnih odnosa.

Naime, hrvatske stranke u BiH, predvođene HDZ-om BiH, od te prve Komšićeve pobjede 2006. tvrde da Komšić nije izabran glasovima hrvatskih, nego bošnjačkih birača u BiH. Ne osporavaju zakonitost Komšićeva izbora, jer im nije upitno da je pobijedio legalno i bez izborne krađe, nego tvrde da je problem u izbornim pravilima koja omogućuju da član Predsjedništva BiH koji bi, prema njihovu tumačenju, trebao predstavljati hrvatske birače u BiH, bude izabran glasovima birača druge, u ovom slučaju bošnjačke nacionalnosti. Kao argument takvoj tvrdnji, najčešće se navode rezultati izbora za članove Predsjedništva BiH iz 2010., kada je Komšić svoju pobjedu iz 2006. uvjerljivo potvrdio, osvojivši gotovo tri puta više glasova. Detaljniji pogled u raspored glasova prilično uvjerljivo daje za pravo onima koji tvrde da Komšić nije izabran glasovima hrvatskih birača: on, naime, ni na izborima 2006. niti 2010. nije pobijedio ni u jednoj općini u BiH s većinskim hrvatskim stanovništvom, dok je uvjerljivu većinu glasova osvojio u nedvosmisleno bošnjačkim sredinama poput, primjerice, općine Kalesija kod Tuzle. U toj općini, u kojoj živi manje od pedeset Hrvata, Komšić je na izborima 2010. osvojio 7033 glasa. Rezultati izbora 2010. za hrvatskog člana Predsjedništva BiH djeluju uistinu neobično: Željko Komšić osvojio je nešto manje od 340 tisuća glasova, a svi ostali kandidati hrvatskih stranaka zajedno oko 230 tisuća glasova. Istodobno, procjenjuje se da u BiH živi oko petsto tisuća Hrvata, pa ispada da je za hrvatskog člana Predsjedništva BiH glasalo više birača nego što u BiH živi Hrvata. Takva računica, ali i podatak da je u zapadnoj Hercegovini, tradicionalno većinski hrvatskoj regiji, Komšić 2010. dobio manje od 2,5 posto glasova, hrvatskim strankama u BiH služi kao argument da Komšić jest legalan, ali ne i legitiman politički predstavnik Hrvata u BiH. Taj načelni stav s godinama je samo osnažio Komšićev osobni i politički stil: umjesto da se pokuša politički približiti Hrvatima u BiH, on se od njih sve više udaljavao, ne oklijevajući ni upuštati se u teške političke okršaje s HDZ-om BiH i većinskim hrvatskim političkim stavovima u BiH, kakvi god oni bili. Ta spirala političkog sukobljavanja dostigla je vrhunac na izborima za hrvatskog člana Predsjedništva 2018. Komšić se, naime, na izborima 2014. nije osobno kandidirao pa je Anto Popović, kandidat Demokratske fronte (DF) koju je Komšić osnovao 2013. nakon razlaza s SDP-om, osvojio 7179 glasova, nešto više od dva posto. Istodobno, Dragan Čović, predsjednik i kandidat HDZ-a BiH, dobio je 128.059 glasova, što je više od 52 posto. No četiri godine kasnije, 2018., Komšić se vratio na velika vrata, kandidiravši se i osvojivši gotovo 80 tisuća glasova više od Čovića. Ali ponovio se i raspored tih glasova: u već spomenutoj Kalesiji, Komšić je dobio tri tisuće, a Čović osam glasova; istodobno, u većinski hrvatskim općinama Hercegovine Komšić je rijetko prebacio jedan posto, dok Čović nigdje nije dobio manje od 60 posto, a ponegdje i više od osamdeset. Nakon tih izbora vlasti svih većinski hrvatskih općina u BiH Komšića su službeno proglasile persona non grata, pa je ionako rijetka i neplodna komunikacija i službeno okončana. Taj stav hrvatskih stranaka uskoro je prihvatio i službeni Zagreb, pa najviši predstavnici vlasti u Zagrebu demonstrativno ignoriraju Komšića, a s njim i cijelo sadašnje Predsjedništvo BiH. Hrvatski ministar vanjskih poslova Goran Grlić Radman takvu je politiku potvrdio i u nedavnoj izjavi, kada je 22. studenoga prošle godine, u povodu 25. obljetnice Daytonskog sporazuma, na Radioteleviziji Herceg-Bosne izjavio da „službeni Zagreb nije spreman i neće primiti Željka Komšića u službeni posjet”. Manje se, međutim, spominje da takvo ignoriranje vrha susjedne države znači i zabrinjavajuću te dugoročno iznimno štetnu situaciju: faktički prekid međudržavnih odnosa Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

 

‘Izborni zakon u BIH mogu promijeniti političke stranke u BiH. Mi možemo pomagati savjetima, iskustvima, ali ni to ne činimo: gdje mi to, kao članica EU-a, pomažemo na europskom putu BiH?’ pita Jadranka Kosor

 

Sugovornik Nacionala blizak vladi premijera Plenkovića i ugledni član vladajućeg HDZ-a, kazao nam je da je hrvatski državni vrh posve svjestan tih rizika. “Svakako. Jer ako se ide na to da se Hrvate u BiH totalno ignorira… Pazite: i Washingtonski i Daytonski sporazum potvrđuju da je BiH država suverenih, konstitutivnih naroda, Bošnjaka, Srba, Hrvata i ostalih. To je temelj dogovora. Drugi je temelj da postoje mehanizmi utvrđivanja vitalnog interesa: jedan je Dom naroda, a drugi član Predsjedništva BiH. Nitko ni u snu nije mislio da jedan narod može drugome narodu izabrati člana Predsjedništva. To je totalno, sto posto, u suprotnosti s idejom dogovora u Washingtonu i Daytonu. I zato je zahtjev Hrvatske za promjenom izbornog zakona apsolutno jasan. Istodobno, taj zahtjev podrazumijeva robusnu podršku i pomoć Hrvatske BiH na putu u NATO i EU, kao i financijsku i svaku drugu pomoć. Hrvatska ima vitalni interes za dobrim odnosima s BiH, koji joj je, iz više razloga, najvažnija država susjedstva. I zato će hrvatska vlada nastaviti surađivati s Vijećem ministara BiH, ali što se Komšića tiče, neće biti nikakve reakcije dok se ne promijeni izborni zakon. Kada to bude obavljeno, više ni Komšić neće biti problem: kada svaki narod bude mogao birati svoje predstavnike, Hrvatska više ništa neće zahtijevati, dapače, nedvosmisleno će podržavati BiH na putu u EU i NATO”, kazao je naš sugovornik.

Ponudio je i kratki pregled dosadašnje hrvatske politike prema BiH, ali i sadašnjeg stanja, kako ga vide hrvatske vlasti. “Od 2000. do dolaska Plenkovića na premijersko mjesto, tim se problemima, iz raznih razloga, nitko nije bavio: Račan iz povijesno razumljivih razloga; Sanaderu to nije bila priča, a ni Milanoviću, dok je bio predsjednik vlade”, kazao je izvor Nacionala. No danas, mnoge navodne promjene u BiH ponukale su Andreja Plenkovića na nedvosmislenu odluku, za koju je dobio suglasnost predsjednika Republike, da Hrvatska nepopustljivo podrži zahtjev HDZ-a BiH za promjenom izbornog zakona. “Jer”, ustvrdio je Nacionalov sugovornik, “mnogo toga se u BiH promijenilo: vrlo je snažan utjecaj Rusije na Republiku Srpsku, a utjecaj Turske, Katara ili Saudijske Arabije na Bošnjake povijesno nikad nije bio jači. BiH više nije ista. Bošnjaci su pod snažnim utjecajem islamskih zemalja. Ne govorim ovdje o liderima, koji su manje ili više dobri ili loši. Jedina budućnost Hrvata u BiH je da budu konstitutivni narod i da BiH postane članica EU-a i NATO-a. To nije pitanje kvalitete lidera, nego strategije. I zato, završetak priče o Komšiću je da Hrvatska neće potezati nikakva pitanja, osim izbornog zakona, da se takav izbor više nikad ne dogodi”, objasnio je stajalište hrvatske vlade i hrvatskog predsjednika sugovornik Nacionala, ugledan u HDZ-u i visokim krugovima vlasti.

Paradoks je, međutim, u tome što takva politika, ma koliko tvrdila da želi dobro Hrvatima u BiH, cijeloj susjednoj državi i međudržavnim odnosima Hrvatske i BiH, samo uzrokuje dodatne svađe i nesporazume. Najteže od njih potaknuo je, bez sumnje, predsjednik Republike Zoran Milanović, pozvavši najprije Milorada Dodika u Zagreb, a onda i izjavivši da je “građanska država daleki, daleki san i lijepa stvar, ali prvo sapun, onda parfem”. Sugovornik Nacionala pokušao je opravdati te predsjednikove poteze. Milanovićevu izjavu koja je u Sarajevu izazvala val gnjeva, nazvao je “pomalo umjetničkim izražavanjem” te ustvrdio da Milanović iz svog diplomatskog iskustva zna što je sve Hrvatska u ratu i prije njega učinila za BiH. “Dovoljno je pročitati knjigu ‘Diplomatska oluja’ bivšeg hrvatskog ministra vanjskih poslova Mate Granića, iz koje nitko u BiH nijednu riječ nije demantirao. I Plenković i Milanović dobro znaju sve što se tada u BiH događalo, i zato Milanović govori kako govori.” Što se, pak, prijema za Milorada Dodika u Zagrebu tiče, sugovornik Nacionala ustvrdio je kako je “Hrvatska svjesna da su realne okolnosti takve da je situacija u BiH iznimno teška“. „Mi tu nemamo nikakvih iluzija”, kazao je. “Pa koliko se samo sve dramatično promijenilo! Koliko je Hrvata u BiH bilo 1991., koliko ih je danas? Sto posto manje! U svakom slučaju, za Hrvatsku je to jedna od najvažnijih stvari: da se postigne dogovor i da se dogovori ništa drugo nego da svaki narod bira svoje predstavnike. Ništa drugo! Svak svog bira – ostalo neka u BiH dogovaraju sami”, zaključio je naš sugovornik.

Bivša premijerka Jadranka Kosor smatra da hrvatska politika prema BiH nema ni jasnu strategiju ni rezultate. PHOTO: Saša Zinaja/NFOTO

 

Takva politika, koju u HDZ-u prikazuju kao osmišljenu i dobronamjernu političku strategiju za predstojeće razdoblje, i u Hrvatskoj i u BiH nalazi žestoke kritičare, čak i među političarima izrazito bliskima HDZ-u. Jadranka Kosor, bivša HDZ-ova premijerka koju je njezin nasljednik na mjestu stranačkog predsjednika Tomislav Karamarko na nedostojan način izbacio iz stranke, vehementna je kritičarka sadašnje blokade međudržavnih odnosa Hrvatske i BiH zbog Željka Komšića. “Nejasno mi je danas kako to da se institucionalna suradnja jednostavno prekinula. Predsjednik RH morao bi održavati suradnju s Predsjedništvom BiH, Vlada s Vijećem ministara i tako dalje. Podsjećam na svoj službeni posjet Sarajevu, i susret s Vijećem ministara i proces Brdo koji smo pokrenuli premijer Slovenije Borut Pahor i ja, na kojemu smo okupili čelnike država nastalih raspadom Jugoslavije. Imala sam i intenzivnu stranačku suradnju s čelnicima SDA i HDZ-a, ali sam nastojala neprekidno poručivati – a to nedostaje današnjoj hrvatskoj politici – da smo susjedna država i da želimo dobrosusjedske odnose. Naravno da imamo obvezu brinuti se o Hrvatima, ali kao dobri susjedi, i strogo paziti da se naš politički angažman ne razumije kao patroniziranje i miješanje u unutarnje stvari BiH”, komentirala je Kosor za Nacional. Naglašavajući da je pogrešno situaciju sagledavati iz odnosa prema Željku Komšiću – “koji je, a i toga se treba sjetiti, krivo krenuo s prijetnjama o zaustavljanju izgradnje Pelješkog mosta i drugim nekorektnim izjavama na početku mandata” – Kosor otkriva zanimljive detalje: “Nakon predsjedničkih izbora na kojima je Milanović pobijedio, bila sam gotovo uvjerena da će jedan od njegovih prvih posjeta biti posjet BiH. Znam, naime, da je Predsjedništvo BiH uputilo službeni poziv bivšoj predsjednici Grabar-Kitarović za posjet Sarajevu. Poziv predsjedniku države je poziv instituciji, on i dalje stoji neovisno o promjeni osobe na predsjedničkom položaju pa sam bila uvjerena da će se predsjednik Milanović odazvati i da će otići u Sarajevo. Iznenadilo me, prvo, da nije otišao, a onda me još i šokirao poziv Miloradu Dodiku u Zagreb.”

Taj Milanovićev potez, ističe Kosor, “višestruko ju je konsternirao”. “On je narušio temeljni princip suradnje institucije s institucijom, a drugo, da je baš Milorad Dodik izabran da bude osoba za razgovor o zaštiti interesa Hrvata u BiH, kako su to opravdali i Milanović i Plenković?! Istodobno, mnogi Hrvati nisu se vratili u Republiku Srpsku baš zbog politike Milorada Dodika. Dakle, Zoran Milanović je predsjednik članice EU-a, a EU počiva na vladavini prava, što podrazumijeva i poštovanje presuda sudova, uključujući i sud u Haagu, a Milorad Dodik slavi zločince poput Karadžića i Mladića. I onda je on zaštitnik Hrvata u BiH?! A onda, poslije toga, separatno pozivanje Čovića i Bakira Izetbegovića, koji su bivši članovi Predsjedništva BiH, u Zagreb… Sve je to političko mrljanje i brljanje, bez ikakve jasne strategije i bez ikakvih rezultata”, tvrdi Jadranka Kosor. “Nakon svega toga nije se dogodilo apsolutno ništa, osim što je dodatno ojačan Dodik – koji, uza sve ostalo, ne priznaje jedinstvenu BiH i ne skriva ideju o spajanju RS sa Srbijom, o stvaranju Velike Srbije. To je Hrvatskoj partner za razgovor?! On može biti partner samo kad su uz njega i ostala dva člana Predsjedništva BiH; sam – nikako.”

Kosor ipak ne misli da je na djelu “više od brljanja”, svjesna politika kojoj je krajnji motiv daljnje slabljenje BiH. “Ne. Nema tu ni strategije ni ideja. To je uistinu bilo ‘čudesno’ gledati: vode nas dva takozvana europejca, Plenković i Milanović, koji se međusobno ne mogu vidjeti pa se njihova uzajamna netrpeljivost može gotovo prstima opipati, ali su se složili oko toga da Dodika treba primiti kao važnog gosta u Hrvatskoj. Primili su ga obojica, a potom je Dodik usred Zagreba govorio kao car. A on je sve što političar države koja želi u EU, ne može i ne smije biti. Dok takvi političari vode BiH, ta će država teško u EU. I da rezimiram: rezultat svih tih razgovora je apsolutna nula. To je brljajuća politika bez ikakvog plana i strategije. Nema usuglašene, jasne i konstruktivne vanjske politike RH prema susjedima i unutar EU-a. Propustili smo pozicionirati se kao članica EU-a i lider koji regiju vuče u EU, tumačeći institucijama i političarima EU-a što je zapadni Balkan. Na snazi je politika ‘kako voda nanese’. Izborni zakon u BiH mogu promijeniti samo u BiH, političke stranke u BiH. Mi možemo pomagati savjetima, iskustvima, ali ni to ne činimo: gdje mi to, kao članica EU-a, pomažemo na europskom putu BiH? Nigdje. Kako? Nikako. Što mi konstruktivno činimo da dođe do tih izmjena izbornog zakona, ako Komšić ne predstavlja Hrvate u Predsjedništvu? Koga on predstavlja? Pa dobro, da vidimo kako je do toga došlo. Ali Plenković i Milanović ne vole se suočavati s takvim pitanjima. Oni zapravo i nemaju prijedloga kako izići iz tog tužnog kruga”, tvrdi Jadranka Kosor.

U mandatu bivšeg predsjednika Republike Ive Josipovića odnosi Hrvatske i BiH bili su neusporedivo zdraviji nego što su danas. PHOTO: Saša Zinaja/NFOTO

 

Kritičan je i bivši predsjednik Republike Ivo Josipović, u čijem su predsjedničkom mandatu odnosi Hrvatske i BiH bili neusporedivo zdraviji nego što su danas, pri čemu ne treba zaboraviti markantne Josipovićeve pomirbene inicijative. “Bez obzira na prigovore koje na izbor predsjednika Komšića mogu uputiti, prije sviju, Hrvati iz BiH, smatram na nije dobro ignorirati legalno izabranog šefa države”, kazao je Josipović za Nacional i nastavio: “Pitanje njegova legitimiteta je nešto što se ima pravo propitivati, ali ne tako i ne od drugih država. To je unutarnje pitanje BiH. Naša politika može, ako susjedi to žele, razgovarati i o tome, nema tabu tema, ali ne javnim demonstriranjem i neprihvaćanjem legalno izabranih dužnosnika, već politički korektno, na način koji je političkom vodstvu i javnosti u BiH prihvatljiv.”

Josipović podsjeća na to da je “svakome jasno da BiH funkcionira i funkcionirat će bolje ili lošije ovisno o tome je li se unutar same BiH postigao dogovor. Dogovor uvijek znači kompromis. Činjenica je da postoje velike razlike u tome kako građani i njihovi politički predstavnici, uglavnom nacionalno orijentirani, vide budućnost te zemlje. Ali to je njihov unutarnji problem i sami ga moraju riješiti. Ne razumijem naše političare koji imaju potrebu javno raspravljati o tome koliko bi entiteta trebalo biti u BiH ili kakav bi tamo trebao biti ovaj ili onaj zakon. To je pogrešno, ne samo zato što objektivno na rješenja ne mogu utjecati, već i zato što uvijek bespotrebno izazovu gnjev neke od nacionalnih ili političkih grupacija u BiH i kvare međudržavne odnose.” Istina je, dodaje Josipović, da “ni jedna država nije osamljeni otok i ne može reflektirati da se velike sile, ali i druge zainteresirane zemlje, posebno susjedi, ne interesiraju za odnose u tim zemljama. Ali za to postoje drugi mehanizmi međunarodne politike, a ne uvredljivo dociranje po medijima”. Josipović je pristao komentirati i kontroverznu izjavu predsjednika Milanovića, svog bivšeg stranačkog kolege, o “sapunu i parfemu”, koju smo citirali ranije u ovome tekstu. “Za Milanovića, dobro ga znam, mogu s punim uvjerenjem reći da jest domoljub, ali nikako rigidni nacionalist, i da sasvim sigurno nema pretenzija prema susjedima. Uostalom, za njegova premijerskog mandata, mogu to reći kao svjedok – tadašnji predsjednik, Hrvatska je uložila puno truda da se BiH otvori europska perspektiva. I kad su bili oni nemiri u BiH koji su prijetili da se u Hercegovini pretvore u međunacionalni sukob, otišao je tamo i pomogao smirenju. Ali, istina je, ima osebujan izričaj i njegove izjave lako mogu uvrijediti ili poslati krivu poruku. Onu o ‘sapunu i parfemu’ smatram lošom i neopreznom. Zaista je mogla uvrijediti ljude u BiH. Neki su jedva dočekali i vratili mu istom mjerom, neki i jako uvredljivim osobnim izjavama. Sam je kasnije pojasnio metaforu o sapunu i parfemu pa ju je primijenio i na Hrvatsku. To pojašnjenje shvatio sam kao neku vrstu isprike. Nadam se da će i u BiH to tako razumjeti”, kazao je za Nacional bivši predsjednik Republike Ivo Josipović.


Komšić: ‘Spreman sam se sastati s državnim vrhom RH i predsjednikom Milanovićem’

“Žao mi je što rukovodstvo naše susjedne države ne poštuje Ustav BiH i izbor članova Predsjedništva BiH u skladu s Ustavom BiH, iako se Republika Hrvatska kao potpisnica Daytonskog mirovnog sporazuma na to obvezala”, izjavio je za Nacional član Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda Željko Komšić.

Time je Komšić odgovorio na jedno od pitanja Nacionala koja smo poslali njegovu uredu u Sarajevo: Kako komentira činjenicu da ga hrvatske vlasti ne priznaju za legitimnog člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda?

Na pitanje Nacionala koliko je za odnose dviju zemalja, ali i za situaciju u regiji, štetna činjenica da trenutno ne postoje funkcionalni državni odnosi Hrvatske i BiH, Komšić je odgovorio da je “vrlo štetno nepoštovanje Ustava BiH i Daytonskog sporazuma od strane rukovodstva Republike Hrvatske”. Upitan kada se, kao član Predsjedništva BiH, posljednji put službeno sastao s visokim dužnosnikom hrvatskih vlasti, prisjetio se da su to bili “službeni sastanci s tadašnjim predsjednikom Ivom Josipovićem”.

Rekavši da se sadašnja se situacija može prevladati “poštovanjem Ustava BiH i poštovanjem države BiH”, Komšić je Nacionalu potvrdio da se spreman sastati s predstavnicima hrvatskog državnog vrha, a prije svega s predsjednikom Hrvatske, ali “uz uvjet poštovanja Ustava BiH i države Bosne i Hercegovine”.

Član Predsjedništva BiH Željko Komšić kaže da se sadašnja situacija može prevladati ‘poštovanjem Ustava BiH i države BiH’. PHOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Komentiraj