NOGOPIS Nick Hornby: Nogometna groznica

Zaljubio sam se u nogomet onako kako ću se kasnije zaljubljivati u žene: nenadano, neobjašnjivo, nepromišljeno, ni ne pomislivši na boli ili poremećaje koje će on sa sobom donijeti.

Ispovijednim tonom svoju epsku ljubavno-navijačku priču započinje pisac Nick Hornby, nekadašnji učitelj, danas prozaik i scenarist, otac triju sinova, zauvijek zaluđenik nogometom i fanatični obožavatelj Arsenala. “Nogometna groznica” nije samo roman o voljenom klubu: to je ujedno i priča o (ne)odrastanju, drugačijim vremenima, neobjašnjivoj privrženosti, kulturi navijača, mazohističkoj ljubavi.

Hornbyjevi navijački počeci sežu u rano djetinjstvo 1968., kad je odlazak s ocem na Highbury značio pokušaj normaliziranja odnosa nakon razvoda roditelja. Jedanaestogodišnji Nick bira svoj klub (ili klub bira njega?), svjestan da ga prati reputacija najdosadnijega kluba i nelijepe igre, no svaki je iole zapažen uspjeh bio okidač euforije koja je njegove sljedbenika gurala naprijed, u nove utakmice, nade, maštanja, a i očaje. Stigle su tinejdžerske godine, opsesija je bujala, tada ga je već i majkavozila na gostovanja, Arsenal je postao ne samo način života, nego pitanje života ili smrtiNemam želju da umrem nasred sezone ali, s druge strane, spadam u one koji bi, mislim, bili sretni kad bi im se pepeo rasuo po travnjaku Highburyja. (…) Bilo bi lijepo znati da bih se mogao zadržati na stadionu u nekom obliku, tako da jedne subote gledam prvu postavu, a druge rezerve; volio bih osjećati da će mi djeca i unuci biti navijači Arsenala i da ću ga moći gledati zajedno s njima. Ovo mi zvuči kao pristojan način da provedem vječnost, a svakako bih više htio da me rasprše po Istočnoj tribinu nego da me prospu u Atlantik ili ostave na nekoj planini.

Stiglo je razdoblje prisilnoga odrastanja, trebalo je završiti školu i upisati fakultet, a “dječja” je ludost smetala normalnom razvitku, zaključio je Hornby. Međutim, kupnja Malcolma MacDonalda i utakmica protiv Bristol Cityja (koju je, usput budi rečeno, Arsenal sramotno izgubio) bili su povratak u djetinjstvo. Iako je po tko zna koji put svjedočio porazu svoje momčadi, Hornby je shvatio da ne može okrenuti leđa svome klubu. Patio je, ali nije mogao pobjeći od sebe. Preznojavao sam se na kolovoškom suncu, i psovao, i osjećao stari poriv da vrisnem od jada, bez kojega sam sasvim sretno živio. Poput alkoholičara koji se smatraju dovoljno jakima da sebi natoče samo jednu od nul tri, počinio sam fatalnu pogrešku.

Hornby se prijavio na Cambridge, počeo simpatizirati četvrtoligaški Cambridge United koji je njegovao brz, napadački nogomet; klub koji je, na kraju krajeva, imao zbilja svakakvih igrača, od debelih do starih, no možda mu je upravo to davalo draž. Autor u kontekstu svojega obrazovanja izražava i stav prema navijačima, koje mediju uporno pokušavaju prikazati kao ne-ljude, shvaća da većina navijača nema diplomu Oxforda ili Cambridgea (no ističe da to ni većina općenito nema), a notira i ono najupečatljivije: S druge strane, većina nogometnih navijača nema kriminalni dosje, ne nosi noževe, ne mokri ljudima u džepove, niti radi sve ostale opačine za koje ih se skupno optužuje.

Naravo, mladenaštvo nije bilo lišeno ni nenogometnih ljubavi. Nekoliko se djevojaka narugalo njegovom neobjašnjivom obožavanju Arsenala, nekoliko ih je izrazilo želju da odu na stadion, jedna se na stadionu u kriznom trenutku čak i onesvijestila, a autor se (dok je djevojku prijateljica vodila u bolnicu) samo molio za izjednačenje, pokajnički priznavši da se na utakmici nije u stanju ni za koga brinuti. Po završetku fakultetu uslijedili su novi problemi i obveze, nezadovoljstvo poslovima koje je obavljao i nemogućnost da se prilagodi svijetu odraslih, o čemu dovoljno govori činjenica da mu je najveći strah predstavljao mogući transfer vizionara Liama Bradyja u neki drugi klub. Bradyja se opisivalo pridjevima elegantan, svjestan, suptilan, sofisticiran, lukav, vizionarski. Ovakvim bi se riječima dobro moglo opisati nekog pjesnika, ili filmaša, ili slikara. Kao da je istinski nadaren nogometaš odviđe dobar za svoju sredinu, pa se mora postaviti na neku drugu, višu razinu. Uslijedila su dva gadna gubitka: Bradyja je oteo Juventus, a Hornbyjevu djevojku drugi mladić.

Kako je vrijeme prolazilo, otvarala su se i nova pitanja i skrivene želje, poput roditeljstva. Pa opet pitanja: što ako bi dijete navijalo za neki drugi klub? Ja sam previše djetinjast što se Arsenala tiče da bih popuštao hirovima jednoga djeteta; objasnio bih mu da ću poštivati svaku odluku te vrste, ako želi otići pogledati svoju momčad, onda očigledno mora sam sebe onamo odvesti, vlastitim sredstvima i u vlastitoj organizaciji. To bi trebalo prizvati malog kretena pameti. Ništa odraslije nije razgovarao ni kao učitelj, otvoreno ulazivši u rasprave s učenicima koji su mislili da znaju više o nogometu ili da, Bože sačuvaj, imaju više prava na Arsenal. Njegove zrelije godine i Arsenalova tužna jalovost nisu mnogo promijenile u njihovu odnosu. Volio bih biti poput onih koji se prema mjesnom klubu odnose kao prema mjesnom restoranu, pa ga tako prestaju posjećivati ako im tamo poslužuju toksični otpad. Ali na nesreću (a ovo je razlog zbog kojeg si je nogomet priuštio da stvori toliko nevolja, a da nijednu od njih nije dužan ispraviti) postoji puno navijača poput mene. Za nas je sve u konzumaciji, kvaliteta proizvoda je nebitna.

Nakon bezbroj poraza, nakon spisateljskih pokušaja i mnogo promijenjenih poslova, nakon razgovora s partnericom o tome kako će naizmjence odlaziti na utakmice kad dobiju dijete (što je Hornby s gnušanjem odbio), 1989. stigao je i najljepši trenutak svih vremena, kako je naslovljena jedna od autorovih posljednjih priča – Arsenal je osvojio prvenstvo, što opisuje riječima: Ne mogu se prisjetiti ničeg drugog za čim sam dva desetljeća žudio (čega drugog uopće ima za čim bi se moglo žudjeti toliko dugo?), niti se mogu prisjetiti ničeg drugog što sam želio i kao muškarac i kao dječak. Tako da, molim vas, budite tolerantni prema onima koji opisuju neki sportski događaj kao najbolji trenutak u svom životu.

Navijača poput Hornbyja zasigurno ima i među nama. Ne mogu svi, nažalost, izvrsno verbalizirati sve pobjede i poraze, ne mogu se prisjetiti svih utakmica kojima su prisustvovali, ali zasigurno duboko u pamćenju i srcu nose one najupečatljivije trenutke koji su ih naučili emocijama poput ljubavi, mržnje, euforije, bijesa, fanatizma, nemoći. Takvo što može proći samo voljenom klubu, kojemu se, usprkos porazima, uvijek iznova vraćamo. Ako ste se pronašli u barem jednoj Hornbyjevoj rečenici koja je izdvojena iz mora jednako fantastičnih, pročitajte “Nogometnu groznicu”, zamislite da ste vi autor i prizovite sve ono najjače i najpamtljivije što vas veže uz vaš klub.

Magdalena Mrčela

Izvor: Hornby, Nick. Nogometna groznica (Fever Pitch). Preveo: Vladimir Cvetković Sever. Celeber: 2006.

Komentiraj