NEODGOVORNOST U VOJSCI: HV na starom oružju gubi 20 milijuna $

Objavljeno u Nacionalu br. 518, 2005-10-17

Ministarstvo obrane i Glavni stožer ignoriraju ponude američkih i europskih tvrtki za otkupom viška streljiva i naoružanja te tako ostaju bez novca nužnog za preustroj vojske

Ministarstvo obrane Republike Hrvatske ove je godine u nekoliko navrata ostalo nijemo na ponude američkih tvrtki za otkup viška streljiva i pješačkog naoružanja Hrvatske vojske, čime je vojni proračun ostao uskraćen za neplaniranih tri milijuna američkih dolara dodatnih prihoda, doznaje Nacional iz izvora bliskih MORH-u.
Jedina uspjela transakcija streljiva ove godine u Hrvatskoj dogodila se između državnog poduzeća za promet naoružanjem Alan i američke kompanije P. W. Arms Inc. iz Redmonda, a riječ je o prodaji streljiva 7,62 mm u vrijednosti 500 tisuća dolara. Nakon uspjele transakcije, Amerikanci su očekivali nastavak suradnje, ali to se nije dogodilo zbog posve apsurdnog razloga za koji nema opravdanja. Razlog otkazivanja bilo kakve daljnje prodaje bila je činjenica da HV još uvijek, i to čak deset godina nakon rata, nije definirao svoje viškove i neperspektivno naoružanje za što su, prije svega, odgovorni ključni ljudi Glavnog stožera i dužnosnici MORH zaduženi za preustroj.
Tvrtke iz SAD-a koje su voljne kupiti sve hrvatske viškove ostale su neugodno iznenađene činjenicom da Hrvatska ne želi zaraditi na prodaji neperspektivnog naoružanja, za razliku od Srbije i Crne Gore ili Bosne i Hercegovine, zemalja koje u nekoliko navrata godišnje na natječajima nude sve svoje viškove. SiCG je na takvim natječajima uspjela prodati čak i 32 tisuće konjskih potkova u staro željezo.
Dakle, unatoč dvjema izvrsnim alternativama za popunjavanje vojnog proračuna izvan okvira državnog budžeta, što bi poslužilo opremanju i modernizaciji hrvatskih oružanih snaga, dužnosnici hrvatskog Ministarstva obrane još su jednom pokazali svu nesposobnost i neodgovornost u gospodarenju vojnom imovinom.
Prvi put to je učinjeno skandaloznim darovanjem vojarni i zemljišta jedinicama lokalne uprave, pri čemu je MORH za opremanje i modernizaciju oružanih snaga bespovratno bacio milijardu kuna, a drugi put to se čini posve besmislenim čuvanjem sveukupnog viška pješačkog streljiva i pješačkog naoružanja vrijednog barem 10 milijuna američkih dolara, koje trune u prigodnim skladišnim prostorima, predstavlja opasnost za ljude i okoliš te je na meti balkanskih kriminalnih skupina koje se bave krijumčarenjem oružja.
Vrijednost posla koji se trebao realizirati ove godine u visini tri milijuna američkih dolara predstavlja simboličnu brojku ako se zna da unutar hrvatskih oružanih snaga postoji između 40-50 milijuna streljiva kalibra 7,62 mm i još k tomu dva milijuna u kalibru 14,5 mm smještenih u skladištima na Grobniku, dakle viškova kojih se u MORH ne rješavaju.
Rješavanje kalibra streljiva 7,62 mm kroz sljedećih nekoliko godina imperativ je koji se neće moći izbjeći jer će ga u konačnici zamijeniti NATO kalibar 5,56 mm. Stoga bi MORH bez ikakvih dodatnih posezanja u proračun mogao opremiti hrvatske vojnike novim pješačkim naoružanjem. Oklijevanje i već uobičajena sporost činovnika u MORH-u i Glavnom stožeru mogli bi rezultirati time da već za dvije godine spomenuta vrijednost od 10 milijuna američkih dolara bude prepolovljena jer cijene neperspektivnog ruskog streljiva i pušaka padaju iz godine u godinu. Dogodit će se najgora varijanta, a to je da će se HV pokušati tek kroz tri-četiri godine riješiti spomenutih viškova koje nitko neće kupiti, odnosno kupit će ih po smiješnim cijenama ili će Hrvatska morati sama platiti njihovo uništavanje.
Stotinu tisuća neperspektivnih pušaka AK-47 “kalašnjikov” u sastavu HV-a danas vrijede duplo manje nego što su vrijedile prošle godine na svjetskom tržištu, pa se tako mogu naći i po cijeni od 30 eura.
Samo godinu prije, Poljaci su prodali puške za potrebe iračke nacionalne garde, a cijena po komadu bila je 70 eura. Također, stotinjak zastarjelih hrvatskih tenkova T-55 vrlo brzo može biti riješeno ako se prodaju željezarama u Europi, i to po cijeni od 2,5 tisuće eura po komadu.
Naravno, riječ je o tome da Hrvatska mora o svom trošku, oko 600 eura po tenku, odvojiti motor tenka, cijev razrezati u četiri dijela te slično učiniti i s kupolom. Problem je što jedan takav onesposobljeni tenk danas vrijedi 2500 eura, dok je godinu prije vrijedio i 5000 eura, što znači da je Hrvatska i na ovom slučaju dodatno izgubila određenu zaradu
Ne postigne li se bilo kakav dogovor o kupnji viška takvog naoružanja do kraja godine, Hrvatska na američko tržište u 2006. više neće moći prodati puške AK-47 “kalašnjikove” ruske proizvodnje već samo one bugarske, rumunjske i kineske proizvodnje zbog novog pravilnika o oružju koji će se primjenjivati u SAD-u s početkom iduće godine.
Dakle, nije riječ o trgovini s egzotičnim zemljama trećeg svijeta poput Ugande u kojima ratovi traju više od dvadesetak godina ili zemljama koje se percipiraju sponzorima terorističkih organizacija, već o potpuno legalnoj prodaji naoružanja za potrebe američkih tvrtki koje imaju sve potrebne dozvole američke vlade. Hrvatska neće imati nikakve političke posljedice ako proda oružje na isti način na koji to mnogo bolje čine susjedne zemlje.
Približno 200 tenkova T-55, stotinjak oklopnih transportera i borbenih vozila pješaštva tipa BVP M-80, OT M-60, BTR-50, stotine topničkih cijevi, među kojima i haubice 122 mm, nekoliko tisuća raketnih projektila, uz već spomenute puške i pješačko streljivo, morat će nestati iz hrvatskih oružanih snaga u sljedeće dvije do tri godine. Uzme li se u obzir da samo višak pješačkog naoružanja i njegova streljiva vrijedi desetak milijuna dolara, vrijednost viška ostalog spomenutog teškog naoružanja višestruko je veći. Međutim, problem je što će za tri godine njegova vrijednost biti znatno umanjena u odnosu na današnju cijenu.
U posljednjih je desetak godina Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, nakon završetka ratnih operacija u Hrvatskoj i BiH, potrošilo više od šest milijardi kuna na troškove koji nemaju nikakve veze s opremanjem ili modernizacijom Hrvatske vojske, izgradnjom njezine infrastrukture ili poboljšanjem uvjeta obuke hrvatskih vojnika. Spomenuti je iznos MORH utrošio u financiranje propalih političkih i vojnih projekata u BiH, inozemnih odvjetničkih ureda, privatnih poduzetnika, civilnih obavještajnih službi, Katoličke crkve, a imao je i niz drugih izdataka koji se u demokratskim zemljama ne financiraju iz vojnog proračuna. Bespovratno je darovao milijardu kuna vrijedne nekretnine lokalnoj samoupravi, koja u većini slučajeva uopće ne zna što učiniti s objektima i zemljištem. Ako se tomu doda i najnoviji skandal s posve besmislenim čuvanjem golemih viškova streljiva i oružja vrijednih više od deset milijuna američkih dolara, potpuno je jasno da loše tehničko stanje opreme i naoružanja u HV-u nije rezultat manjka državnog izdvajanja, nerazumijevanja državnog vrha za oružane snage ili pak teorije urote zapada na slabljenju hrvatske obrambene moći. To je rezultat nesposobnosti i poduzetnosti menadžmenta unutar MORH-a da raznim alternativama izvan državnog proračuna prikupi dodatna sredstva u vojni proračun, a svakako i besmislene rastrošnosti i nenamjenskog trošenja novca, prije svega onih koji su hrvatske oružane snage stvarali do 2000.
Da se samo s polovicom spomenutog iznosa krenulo u modernizaciju i opremanje oružanih snaga, one bi danas bez ičije pomoći ili sponzorstva imale efikasnu eskadrilu borbenih zrakoplova najmodernije generacije, nekoliko većih transportnih zrakoplova za prijevoz vojnika u mirovne misije, dvadesetak helikoptera raznih namjena, dvije stotine oklopnih transportera, jurišne puške 5,56 mm NATO kalibra, opremu za atomsko i biološko ratovanje i sl. Sve to HV je mogao imati bez kune kredita, uključujući i troškove školovanja.

Komentiraj

Source:Eduard Šoštarić