Novi film legendarnog novinara, scenarista, redatelja i autora Pere Kvesića „Kuća na Kraljevcu“, u produkciji Factuma, bit će premijerno prikazan u Zagrebu, u Kinoteci, ovoga ponedjeljka, 16. listopada. Film govori o jednoj posebnoj zagrebačkoj kući na adresi Kraljevac 35, a svjetsku premijeru imao je ove godine na jednom od najznačajnijih europskih festivala dokumentarnih filmova, Dokufestu u Prizrenu na Kosovu. Krajem kolovoza prikazan je i na Liburnia Film Festivalu u Opatiji.

Kuća na Kraljevcu pružala je tijekom posljednjih gotovo pola stoljeća sklonište brojnim i raznolikim stanarima, istaknutim na raznim poljima umjetničkog stvaralaštva i društvene djelatnosti. Tijekom godina u njoj su nastajale vrhunske knjige, filmski scenariji, fotografije, ilustracije, stripovi, glazba, predstave, filmovi… U kući, koju je izgradio Slobodan Praljak, živjeli su, između ostalih, Abdulah Sidran, Goran Babić, grupa Ayllu, Igor Kordej, Goran Pavelić Pipo, Milan Trenc, Davor Slamnig i Pjer Žardin, a u nju su navraćali Davor Gobac, Mirko Ilić, Vilim Matula i mnogi drugi umjetnici, glazbenici, novinari, glumci, koji su obilježili jednu epohu. Stanari su se kasnije raštrkali širom svijeta, od Južne Amerike preko Kanade do New Yorka, Haaga, Beograda, Sarajeva i Ljubljane. Prateći njihove sudbine, sadašnji vlasnik kuće i autor filma Pero Kvesić, poznati hrvatski novinar, književnik i scenarist, govori o minulom i današnjem vremenu. Zbog redateljeve bolesti film su dovršili koscenaristica i montažerka Vesna Biljan Pušić i producent Nenad Puhovski, ravnatelj Factuma.

Pero Kvesić rođen je u Zagrebu, a najranije djetinjstvo proveo je u Bjelovaru. Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu diplomirao je sociologiju i filozofiju. Bio je član redakcija Omladinskog tjednika, lista omladine Tlo i Studentskog lista. Godine 1977. pokrenuo je omladinski list Polet i bio njegov prvi glavni urednik. Bio je glavni i odgovorni urednik časopisa Pitanja, a godine 1984. pokrenuo je biblioteku i časopis Quorum. Objavio je veliki broj proznih djela među kojima su najpoznatije zbirke pripovijedaka “Uvod u Peru K.” (1975.), “Mladi K.” (1983.), “Uspomene urednika erotskog magazina” (2003.) i “Vrijeme rata i razonode” (2014.) i romani “Što mi rade i što im radim” (1984.), “Rent-a-car express” (2000.) i “Stjecaj okolnosti” (2002.). Objavio je nekoliko zbirki pjesama, nekoliko romana za djecu i slikovnica, a 2007. i 2009. godine uvrštavan je u obaveznu školsku lektiru u Danskoj. Godine 1987. pod mentorstvom Dušana Vukotića pripremio je seriju, scenaristički pristup i koncepciju likova crtanih filmova „Mali leteći medvjedići“ za Zagreb film. Početkom sedamdesetih godina pisao je scenarije za Školsku televiziju odnosno Obrazovni program Televizije Zagreb. Napisao je scenarije za nekoliko TV-drama, dokumentarnih emisija i filmova. Surađivao je na scenariju filma „Samo jednom se ljubi“ te pisao scenarije za kratke animirane filmove Dušana Vukotića i Pavla Štaltera. Od 2006. piše blog Čovjek-vadičep sreće ženu-ribu, a fotografije prijatelja, poznanika i slučajnih prolaznika objavljivao je na blogu Bablfotograf, koji je vodio desetak godina i koji mu je poslužio za postavljanje dviju izložbi fotografija „Pokojnici“. „Dum spiro spero“, njegov debitantski film u produkciji Factuma, osvojio je niz domaćih i međunarodnih nagrada 2016. i 2017. godine – Grand prix na Danima hrvatskog filma 2016., nagradu „Vedran Šamanović“, nagradu za najbolji srednjometražni dokumentarni film na Festival dei Popoli u Firenzi, nagradu Golden Horn na Krakow Film Festivalu, nagradu za najbolji film na Liburnija Film Festivalu u Opatiji 2016., nagradu za najbolji hrvatski dokumentarni film na Dokumentarni.net, nominaciju za nagradu DOK Leipzig, nagradu Amalgama na festivalu La Cabina u Valenciji, The Night Award Signes de Nuit u Berlinu, Signs Award Signes de Nuit u Bangkoku 2017. te nagradu Maslačak za najbolji film na UnderhillFestu u Podgorici 2017.

Uoči zagrebačke premijere „Kuće na Kraljevcu“ tjednik Nacional razgovarao je s producentom filma Nenadom Puhovskim, ravnateljem Factuma, osnivačem i direktorom ZagrebDoxa i profesorom Dokumentarnog filma na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti.

NACIONAL: Pero Kvesić dugo je najavljivao i planirao rad na ovom filmu. Koliko je snimanje trajalo, je li Factum odmah pristao biti producent?

Naravno, jer, moram podsjetiti, mi smo zajedno napravili njegov prethodni, debitantski film „Dum spiro spero“, koji je osvojio niz nagrada, kako u Hrvatskoj tako i u inozemstvu. Nakon toga Pero je predložio ovu temu, „Kuću na Kraljevcu“, koju smo odmah prihvatili. Snimanje je trajalo jedno četiri godine, zbog raznoraznih razloga – s jedne strane zbog Perinog zdravlja, a s druge strane, nije bilo lako doći do svih tih ljudi jer žive u različitim dijelovima svijeta – od Amerike do Srbije. A i sama montaža trajala je preko godinu dana. Inače, Stojedinica, s koje je potekao i dio ekipe Radija Nacional, spominje se u filmu kao jedan od medija koji su ostavili traga u vremenu o kojem se govori, a to su sedamdesete i osamdesete godine prošlog stoljeća.

NACIONAL: Kako je koncipiran film: ima li starih snimki i koliko je bivših stanara kuće na Kraljevcu sudjelovalo u njegovu stvaranju?

Najvećim dijelom razgovori su snimani u toj kući, u kojoj i danas žive Pero Kvesić i njegova obitelj. To je zapravo i poanta – on je krenuo snimati film u kući u kojoj živi niz godina, a koju je, kao što je poznato, davno izgradio Slobodan Praljak s nekolicinom prijatelja. Tijekom sedamdesetih i osamdesetih oni su je iznajmljivali i tako su se u njoj počeli izmjenjivati razni poznati stanari. Ako je Slamnig bio u njoj, onda je tu negdje bila i Mira Furlan, a ako je bio Pjer Žardin, sigurno je dolazila i Cynthia Ašperger. Budući da mnogi od bivših stanara, kao što sam rekao, nisu u Zagrebu, trebalo se dosta potruditi da se dođe do njih. Na primjer, Goran Babić je u Beogradu i Pero je potegnuo do tamo da snimi razgovor s njim. Mislim da smo na kraju uspjeli zaokružiti tu priču iako, zanimljivo, sada kada se počelo pričati o tom filmu, javio se niz ljudi koji su se sjetili da su i oni dolazili u tu kuću.

NACIONAL: Osim tuluma koji su se tamo održavali, na koje su mnogi od nas dolazili, sigurno ima i nekih zanimljivih detalja kojih su se sjetili Perini sugovornici?

Da, naprimjer, Vilim Matula se sjetio da ga je najviše zaintrigirala hrpa čašica od jogurta koje su bile uredno poslagane ispred kuće. A onda, kada se malo bolje zagledao, vidio je da je u čašicama posađeno neko zelenje, neke čudne biljke…

Pero Kvesić bio je stanar kuće u kojoj su živjeli i Igor Kordej, Goran Pavelić, Milan Trenc, Pjer Žardin. FOTO: Factum

NACIONAL: Spomenuli ste da je kuću izgradio i posjedovao Slobodan Praljak, kasnije optužen zbog ratnog zločina, koji je počinio samoubojstvo na suđenju u Haagu. Koliko se o Praljku govori o filmu?

Meni je nekako najzanimljivije da u drugom dijelu filma i o Praljku i o Goranu Babiću govori Babićeva kći i Praljkova pokćerka Nataša Babić. Izuzetno zanimljiva, pametna i draga žena, koja zapravo objašnjava kako je odrastala uz dvojicu očeva, koji su u mladosti bili najbolji prijatelji te išli u istu školu, čije su se obitelji poznavale, da bi devedesetih postali politički neprijatelji. Tako da je zapravo tu ta priča postala dramatična i dobiva neke tamnije tonove, a njih dvojica zapravo su dijelila sudbinu čitave ove regije i svih tih podjela do kojih je došlo tijekom nesretnog rata devedesetih. Činjenica da je Babić završio u Beogradu, a Praljak u Haagu, govori nešto i o svima nama.

NACIONAL: Može li se govoriti o onome što su stari Rimljani zvali „genius loci“ iliti duh mjesta. Kako objašnjavate toliko kreativnosti na jednom mjestu?

Da, to je mjesto imalo neki svoj poseban duh zato što je ta kuća dovoljno blizu i dovoljno daleko od centra grada i prilično izolirana. S jedne strane, do nje se moglo doći pješke s Britanskog trga, a s druge strane, ona je skrivena, na kraju ulice i zapravo u šumi. Ta izoliranost, a opet laka dostupnost, davala je jednu kombinaciju osjećaja opuštenosti, slobode i zezancije, koja je onda i dovela do svih tih kreativnih pothvata. Pjer Žardin priča u filmu o tome kako su goli trčali po šumi, Gobac pak govori o raznoraznim gljivama koje su tamo isprobavali…

NACIONAL: Prošlo je puno vremena, stanari su se raštrkali po svijetu, kamo su sve otišli i koliko im je važan taj dio njihova života?

Bio im je važan jer su to bile neke formativne godine. Osim toga, vladala je ta atmosfera nedostignute slobode. To je bilo vrijeme Poleta, Zvečke, Stojedinice, vrijeme niza stvari koje su cijelu jednu generaciju bitno definirale. Ti ljudi su tada bili dovoljno mladi da, s jedne strane, upijaju sve to što se događa oko njih, a s druge strane da u nekoj interakciji formiraju dio te glazbene, umjetničke, medijske scene. Zapravo je i novi val djelomično prošao kroz tu kuću. Ako spomenete Igora Kordeja, Mirka Ilića i Milana Trenca, koji su kasnije napravili svjetske karijere kao ilustratori i dizajneri, samo taj podatak je dovoljan da ukaže na posebnost tog mjesta. Oni i danas predstavljaju vrhunac ne samo hrvatske već i svjetske grafičke umjetnosti. Tako da je doista bilo puno materijala za film i mi smo ga pokušali sažeti u sat i pol.

NACIONAL: Kakve su bile reakcije na premijerama u Prizrenu i Opatiji?

Reakcije su bile izuzetno dobre, a ja sam bio na obje te premijere. Naravno, najzanimljivija će nam biti reakcija zagrebačke publike na premijeri u Kinoteci, jer je to prije svega zagrebačka adresa. Međutim, zanimljivo je kako je publika i u Prizrenu i Opatiji, a to su ipak bitno različite sredine, reagirala posve jednako. Što znači da smo valjda „uhvatili“ duh vremena i nešto dobro pogodili, nešto što smo tih godina dijelili svi mi u takozvanoj regiji. Na toj adresi, na Kraljevcu, formirala se cijela jedna generacija koja je ostavila izuzetno veliki pečat na hrvatskoj kulturi, koji traje do danas. U tom smislu čini mi se da taj film, koji dijelom govori o nekim prošlim vremenima, zapravo govori o nama danas i o tome što smo izgubili. Između ostalog, govori o vremenima kada se moglo ipak kupiti više od jedne vrste jogurta.

NACIONAL: Vi ste završavali film – koliko je Pero Kvesić uspio u tome sudjelovati?

Pero je sve vidio i odobrio, s njim je dogovoren i kraj, koji je zbog Praljka vrlo važan, i to je apsolutno, u svakom smislu, Perin film. Vesna i ja odradili smo onaj rudarski posao – dakle, montažu i finalno strukturiranje priče. Tako da je to – od sadržaja preko tona do svih intervjua koje je Pero vodio – kao što rekoh, njegov film.

NACIONAL: Nakon zagrebačke premijere, kakva je budućnost filma?

Nakon premijere u Kinoteci 16. listopada, prikazivanje se nastavlja u tom istom kinu još neko vrijeme. A onda se nadam da će ići u distribuciju mreže nezavisnih kina po Hrvatskoj, kao što ćemo ga slati i na razne festivale. A hoće li hrvatska Dalekovidnica gledati dovoljno daleko da ga otkupi, eh, to nitko ne može znati. Doduše, sljedeće godine su izbori pa će ovisiti o tome kako će tko od vodstva HRT-a procijeniti – ide li mu takav film u prilog ili ne. To ćemo tek vidjeti.