NEMIRI&NESANICE: Gospodo biskupi, shvatite, krivo molimo OČE NAŠ: ne uvodi nas Bog u napast, nego mi padamo

 

O tome koliko je Crkva na ovim prostorima intelektualno i duhovno devastirana govori podatak da nitko ne uzima ozbiljno to što papa Franjo mijenja temeljnu kršćansku molitvu

Nevjerojatno, ali je tako: niti je (nad)biskupima Hrvatske biskupske konferencije baš stalo pratiti što se događa u Papinoj biskupiji, rimskoj (a kamoli na teritoriju Talijanske biskupske konferencije) niti je njihova središnja medijska služba, Informativna katolička agencija, kadra registrirati prevažnu vijest: da je Papa, koji je lani odobrio objavljivanje trećeg izdanja Rimskog misala na talijanskom jeziku, primio prvo otisnuto izdanje novog Misala, da se ono već može koristiti, da će ući u obaveznu uporabu na Uskrs, 4. travnja 2021., i da se više neće moliti”i ne uvedi nas u napast” nego”ne prepusti nas napasti”. Osim toga, druga velika promjena tiče se teksta “Slave” u kojoj se dio “na zemlji mir ljudima dobre volje”, mijenja s “na zemlji mir ljudima voljenim od Gospodina”. Dorađeni su i neki dijelovi koje izgovaraju predvodnik euharistijskog slavlja (mise), biskup ili svećenik.

Sve im je to bilo nacrtano, sve im je bilo najavljeno, ali badava. To što Papa radi, a tiče se liturgije pa i nauka vjere, malo koga u Hrvatskoj zanima, počevši od članova HBK-a i tijela episkopata. Ima tomu već tri godine kako je splitski izdavač Verbum objavio knjigu pape Franje”Kad molite, govorite OČE NAŠ” (Padre nostro, Libreria Editrice Vaticana, Città del Vaticano, 2017.). U njoj (str. 73.) čitamo i ovaj odgovor na pitanje koje Papi postavlja dr. Marco Pozza, zatvorski kapelan u Padovi (“Ne mogu vjerovati da bi me Bog napastovao”): “Ovdje se radi o ne baš točnu prijevodu”, kaže Franjo. “Naime, ako otvorimo posljednje izdanje Evanđelja koje je priredila Talijanska biskupska konferencija, ondje čitamo: “Ne napusti nas u napasti” (Lk 11,4; Mt 6,14). I Francuzi su zamijenili tekst prijevodom koji znači: “Ne dopusti mi da padnem u napast.”

Papa unosi tumačenje koje pojašnjava zašto cijeli svijet, pa tako i Hrvati, krivo moli Očenaš i krivo shvaća fundamentalnu teologiju.”Ja padam, a ne da me on baca u napast, a da onda vidi kako sam pao. Otac to ne čini, otac pomaže odmah ustati. U napast nas uvodi Sotona, to je njegov zanat. Smisao je naše molitve: “Kada me Sotona uvodi u napast, ti mi, molim te, pruži ruku, daj mi svoju ruku.” Kao na slici gdje Isus pruža ruku Petru koji ga zaziva: “Gospodine, spasi me, utapam se, pruži mi ruku!” (usp. Mt, 14,30)”

Valja se ovdje prisjetiti prispodobe o milosrdnom ocu (usp. Lk 15,11-32), govori Papa, jer Isus pripovijeda o ocu koji je sama ljubav prema svojoj djeci, o ocu koji ne kažnjava sina zbog arogancije (i rasipnosti) i koji je u stanju dati mu sve. Nedokučiva je ljubav Božja. Isus oca naziva abba, što prevodimo kao tata (ali uvjeravam vas da je Bog i mama). Bog ne može bez nas, on ne želi bez nas i poziva nas da mu se obratimo, da povjerujemo, da ištemo s pouzdanjem.

Bilo je vrijeme kada sam živio u samostanu i nosio franjevački habit. To što je to vrijeme prošlo ne znači da je fratarski duh iz mene iščeznuo ili da me kozmičko bratstvo koje je opjevao sv. Franjo Asiški više ne zanima. Naprotiv! Mene ideja bratstva, univerzalnog bratstva – a po čemu se moram znati prepoznati i kao ugnjetavani domorodac sjeverozapadne Argentine i njene Patagonije, i kao ugroženi srpski starac nakon Oluje, i kao prestrašeni sirijski dječak u čamcu koji ga vodi vodama Mediterana prema boljem životu – tjera da ne tumačim kako Bog sve od naših početaka do kalvarije utjeruje naknadu za moralni dug čovječanstva prema njemu. Ne! Ako smo stvoreni”na sliku Božju” (Knjiga postanka 1,26), na neki način kao njegova slika, treba onda da se potpuno uzvratimo Bogu. Nepriznavanje te obveze, po meni divne i neprispodobive, nalazi se na začetku većine naših zala. Jer, kako se mi ponašamo? Mi uzvraćamo Bogu što je manje moguće, a svoju osobu postavljamo za cara ili se caru prodajemo, dapače, obogotvorujemo, pa se tako klanjamo idolima nacije i države.

Naš je”original” u Bogu. Isus je jamstvo te istine. Podvojenost između naših poleta i padova, naša unutarnja drama i naš rascjep, ona trajna rastrganost koja nas potresa, kako je tumačio André Frossard, između apsolutnoga u koje ne možemo prestati vjerovati i one prosječnosti s kojom se teško možemo miriti, a koju tješimo neznatnim ili slabim ostvarenjima, tumače borbu između bivstva (stanje milosti) i ništavila (stanje grijeha), između nade i očaja.

Dakle, to što smo dobili novitet u molitvi Očenaša, ma koliko hrvatski teolozi i liturgičari neskloni bili promijeniti tekst molitve na hrvatskom jeziku, poziv je da razmislimo o grijesima uopće, da pokušamo shvatiti što svetopisamski tekst govori alegorijom, dakle metaforom o Adamu i Evi i njihovu”padu”. I da se suočimo s božanskim genijem: iz same naše kvarnosti ili nesavršenosti rađa se i rodit će se ljubav, koja ne bi postojala u nekom savršenom svijetu, predodređenom samo za dobro. Ljubav prolazi kroz naše različitosti i nejednakosti, ona će se rascvasti u samilosti jednog pogleda, jednog milovanja, čak i kada s tugom pokapamo u vrtu iza kuće svoju voljenu mačku, a kamoli kada ispraćamo dragu osobu! Uzevši našu narav, Isus nam je vratio bistrinu pogleda da se osposobimo shvatiti izmjenu identiteta između Boga i njegova stvorenja, što je svrha kršćanskog života. Da budemo jedno s Kristom.

Srećom, i HBK nije božanska osoba nego grupa ljudi pa će i oni doći k pameti. Bog je Bog – i koliko god mi ostali uporni u tome da Božju sliku kvarimo, Bog iz ljubavi prema nama – pazite: prema svojoj ljepoti – neće dopustiti da se ijedna od tih slika izgubi. Jeste li shvatili da sam upravo rekao kako vjerujem u raj za sve nas? Jeste li shvatili što to točno znači?!

Komentiraj