NEMIRI&NESANICE: Dubrovački biskup jedini pokazuje da prati Papine instrukcije o transparentnosti

Ako je Uziniću stalo do odgovornog upravljanja financijama, zašto to ne pokazuju i kardinal Josip Bozanić, predsjednik HBK-a i zadarski nadbiskup Želimir Puljić i svi ostali (nad)biskupi?

U moru božićnih poruka hrvatskih biskupa u kojima se zagovaraju etika i solidarnost, ostala je u sjeni, gotovo namjerno prešućena, važna vijest da je dubrovački biskup Mate Uzinić objavio detaljno financijsko izvješće za 2018. godinu (učinio je to i godinu ranije). ‘’Crkva’’ – piše biskup Uzinić, pozivajući se na više mjesta na papu Franju (osobito na Papino „motu proprio“ apostolsko pismo ‘’I beni temporali’’ od 4. srpnja 2016.) – ‘’osjeća odgovornost da posveti najveću pažnju kako bi upravljanje vlastitim ekonomskim sredstvima uvijek bilo u službi tih ciljeva (…) Odgovornost o kojoj je ovdje riječ usko je vezana uz transparentnost’’.

Ključna poruka biskupa Uzinića jest da uvijek moramo odgovorno upravljati vremenitim dobrima i imati pred sobom kako one kojima su ta dobra upućena, tako i one od kojih su ta dobra prikupljena. Uzinić ističe da Crkvu takvo upravljanje nužno poziva na transparentnost ‘’kojom se javnosti omogućuje uvid u izvršene aktivnosti i njihove rezultate’’. Posljedice toga su, s jedne strane, ‘’razboritost u upravljanju’’ (čega smo vidjeli da je nedostajalo u tzv. aferi Prebendari koju je Nacional svojedobno otkrio, a što je dovelo do crkvene sankcije, raspuštanja starog i imenovanja novog Zbora prebendara od zagrebačkog nadbiskupa), ali i ‘’kritičko preispitivanje vlastitih izbora, djelovanja i ponašanja, a s druge strane, rast povjerenja i veća vjerodostojnost’’, što je i preporuka više Papinih dokumenata.

Biskup Uzinić, a to valja osobito istaknuti, jedini je član Hrvatske biskupske konferencije, dakle jedini ordinarij, u cijeloj toj bulumenti ‘’biskupa-etičara’’ koji zaista živi etiku, koji ima odgovornost za javne stvari i koji je shvatio da valja polagati račune, kako za privatne manje ili veće donacije ili milodare tako i za sredstva koja Crkva prima iz proračuna Republika Hrvatske. Promatramo li ponašanje biskupa Uzinića pred očima nam se materijaliziraju riječi apostola Jakova: ‘’Što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djela nema?’’ (Jak 2,14). I, naravno, moramo postaviti ovo fundamentalno pitanje: ako je Uziniću stalo do transparentnosti i odgovornog upravljanja financijama, zašto to ne pokazuju i kardinal Josip Bozanić, predsjednik HBK-a i zadarski nadbiskup Želimir Puljić i svi ostali (nad)biskupi?

Otkako je potpisan Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima (9. listopada 1998.), od samog početka stojim na poziciji koju zastupa dubrovački biskup i koju ću i danas ovdje braniti; elem, to je bio jedan od mnogih razloga zbog kojih sam podržao kandidaturu pokojnog don Ivana Grubišića za ulazak u Sabor i vodio njegovu izbornu kampanju. Kazat ću i da sam od 1995. prestao financijski podržavati Katoličku Crkvu u RH (crkvi kojoj nije stalo do ljudskih prava ne bi trebalo davati novac). Ali ću reći i ovo: sadašnji model financiranja Crkve smatram protuustavnim u smislu vršenja prisile nad građanima koji nisu katolici.

Dakle, još jednom: umjesto shvaćanja da se krše prava onih koji se ne smatraju katolicima jer im se, mimo njihove volje, uzima harač da bi se uzdržavala Crkva koja svoje zidove presvlači u oniks, prolaze stavovi i prijedlozi onih koji, nažalost, najčešće ne razumiju dokumente Svete Stolice. Građane treba podučiti i pripremiti ih za život u demokraciji.

Svaki bi građanin samostalno trebao odlučiti hoće li iz svojih prihoda uplaćivati porez nekoj vjerskoj zajednici. Crkveni harač nije dopustiv. Harač je namet koji je u doba Osmanskog Carstva morala plaćati „svaka muška nemuslimanska glava starija od sedam godina“, zato se prevodi i kao glavarina. U pejorativnom smislu, a ja ga tako ovdje koristim, baš kako se najviše rabi u narodu, harač je sinonim za pljačku, otimačinu.

Mislim da se treba govoriti o haraču kad se, zahvaljujući Ugovorima između Svete Stolice i Republike Hrvatske, svim nekatolicima stavlja ruku u džep za uzdržavanje jedne vjerske ustanove, što je osobito grozno kad se to čini ateistima (ili agnosticima), a posve nemoralno kad se crkvena ustanova ne smatra dužnom položiti račune za dobiveni novac, kad joj financijski izvještaji, od samih članova Hrvatske biskupske konferencije (osim navedena biskupa Uzinića) do najmanje župe, nisu transparentni i objavljeni na internetu ili drugačije.

Kad bi postojala politička volja da se krene u reviziju tih ugovora, trebalo bi imati na umu da je moguće uvesti njemački model. Ukratko, ako ste katolik ili luteran, plaćate porez, a Ministarstvo financija vrši uslugu administracije tog novca. Taj ‘’porez’’ nije obavezan za sve. Ako ste ateist, na primjer, bit će na vašoj će savjesti hoćete li kome pomoći ili ne. Ako ste katolik koji ne želi plaćati, ne morate. Ispišite se. Kraj priče.

Zaključno, koliko treba pozdraviti potez biskupa Uzinića i zahtijevati isto ponašanje od svih ostalih (nad)biskupa, vrijeme je da Katolička Crkva u RH i Vlada pokažu da razumiju što znače demokracija i život u pluralizmu. Poštovani čitatelji, ako vam osjećaj slobode govori da u Boga vjerujete, ali da ne želite financirati netransparentno upravljanje, slobodni budite uskratiti im pomoć. Jer naravno da treba voditi računa o ‘’zajedništvu dobara’’, ali prije svega je bitno živjeti u bratskom, dakle, odgovornom duhu.

Komentiraj

Source:Drago Pilsel