NEMIRI & NESANICE: Predsjednica i kardinal hraknuli su na blagopokojnog Franju Kuharića

Ne mogu se poistovjećivati kršćanstvo i katolicizam s hrvatstvom, ne može se govoriti da je Katolička Crkva isto s hrvatskim narodom, da ne može biti Hrvat tko nije član Katoličke Crkve

Sada već, hvala dragome Bogu, bivša predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović uručila je 14. veljače posmrtno dodijeljeno odlikovanje Velered predsjednika Republike Franje Tuđmana s lentom i Danicom zagrebačkom nadbiskupu kardinalu Franji Kuhariću, “kao izraz najvišeg priznanja Republike Hrvatske za izniman doprinos u promicanju hrvatskih državnih i nacionalnih interesa u zemlji i inozemstvu, posebice za promicanje državljanskog jedinstva i nacionalnog zajedništva, državotvornosti i duhovnih vrednota hrvatskog naroda”. Odlikovanje je u Uredu predsjednice preuzeo zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić.

U prigodnom obraćanju Predsjednica je istaknula da je ovo poseban dan za Zagrebačku nadbiskupiju, kao i za cijelu “Crkvu u Hrvata” jer se dodjelom Velereda kardinalu Franji Kuhariću ujedno izražava zahvalnost za sve što je Crkva kroz povijest učinila za opstojnost, napredak i duhovnu dobrobit hrvatskog naroda u domovini i diljem svijeta. “Upravo je predsjednik Tuđman Katoličku Crkvu držao ustanovom kojoj pripada stožerno mjesto u duhovnom oblikovanju pa i u održavanju hrvatskoga nacionalnog bića”, rekla je Grabar-Kitarović i počinila herezu etnofiletizma (ona kaže da je katolkinja), otprilike kao i religiološki nepismeni predsjednik Crne Gore Milo Đukanović koji za novinsku agenciju France-Presse reče da je Crnoj Gori potrebno da ima “sopstvenu pravoslavnu crkvu kako bi učvrstila svoj nacionalni identitet”. Ali ne, nije Kolinda Grabar-Kitarović nešto obrazovanija (lani u Nazaretu pokazala je da ne razlikuje “Bezgrešno začeće” od “Navještenja Marijinog”).

Ne bih ipak želio potrošiti cijeli ovaj prostor u ponavljanu stranica jedne pročitane knjige, one o Kolindinoj temeljitoj političkoj i religioznoj neobaviještenosti (znate ono: da je Hrvatska bila članica Varšavskog pakta i da je u Nazaretu rođeno kršćanstvo). Meni je važnije danas upozoriti na strašniju stvar od toga da se časnog kardinala Kuharića nagrdi odlikovanjem koje nosi ime Franje Tuđmana, koji je u haaškoj presudi hercegovačkoj šestorci nazvan sudionikom udruženog zločinačkog pothvata zbog politike koju je u jednom periodu provodio prema BiH. Kazat ću nešto o užasavajućem govoru kardinala Josipa Bozanića toga dana na Pantovčaku.

Bozanić je, među ostalim, rekao: “Danas su se dvojica Franja, kako su o njima ljudi rado govorili i promatrali ih poput dvaju stupova, susrela u simbolici odličja (…) smatram da je ta Vaša gesta, poštovana gospođo Predsjednice, izniman znak za našu sadašnjost. Simboli su sažeci života, poticaji za nadanja, osvještenje vrednota i učvršćenje identiteta. Kada su istinski, simboli su najjača stvarnost, važni za život zajednica i naroda. Kad se njih dokida, narod se ostavlja u nesigurnosti; prepušten je hiru povijesnih događanja, oslabljenih korijena i nejasnih ciljeva.”

Zagrebački nadbiskup, koji nije dostojan sjediti na Kuharićevoj stolici, dodao je: “Ta gesta je poticajna za sve nas, da bismo se još više nesebično ugrađivali u rast domovine Hrvatske onakvom ljubavlju kakvoj nas uči Krist Gospodin. Vjerujem da hrvatski ljudi osjećaju u svome srcu da su dio ovoga odlikovanja i da ga i oni, po Vašim rukama, očituju kardinalu Kuhariću kao svoju zahvalu. Mislim pritom posebno na sve koji su dio one žrtve za domovinu od koje Hrvatska živi, a to su prije svih hrvatski branitelji.”

Takvu ekleziološku kupusariju Bozanić je već izlanuo, na propovijedi u Bleiburgu 13. svibnja 2007., kada se proglasio “biskupom Crkve hrvatskog naroda”. Takvo nešto ne postoji! Ispravio sam ga odmah, a on je ispravak uzeo na znanje, barem u izdanjima svojih sabranih propovijedi.

Pojasnit ću: nijedan narod ne može sebi anektirati Crkvu, ne može sebe proglasiti istovjetnim s Crkvom bilo tako da Crkvu učini isključivim oruđem svojih interesa, bilo tako da se odrekne tobože svih svojih narodnih interesa u korist Crkve. U svakom slučaju, kad se nešto takvo pojavi ili kad se nešto takvo tvrdi, u pitanju je zapravo jedna velika zbrka.

Ne može se poistovjećivati kršćanstvo i katolicizam s hrvatstvom, ne može se govoriti da je Katolička Crkva isto s hrvatskim narodom, da ne može biti Hrvat tko nije član Katoličke Crkve ili pogotovo onaj tko nije aktivan i praktični katolik. To je tako očevidno da o tome ne bi trebalo ni govoriti. Crkva koja bi sebe poistovjećivala s jednim narodom izdala bi time samu svoju narav, ona bi time prestala biti Crkva na putu, ustvrdila bi da kao Crkva ima svoju domovinu ovdje. Kršćanstvo je jedna stvarnost višega reda, koja prelazi (transcendira) sve narode, sabire svoje članstvo iz svih naroda, stvara zajedništvo druge vrste nego što je nacionalno zajedništvo. Kršćanstvo se očituje svijetu kao „unicum“ – narod Božji.

Kolinda Grabar-Kitarović i Josip Bozanić uzimaju kršćanstvo kao polazište nacionalizma ili kao komponentu patriotizma, ali to onda nije kršćanstvo u svojoj autentičnosti. Dapače, to može postati temeljem fanatizma koji ponekad urodi pravom i nacionalnom i ljudskom tragedijom, pa čak katastrofom. Što se svima nama na Balkanu i dogodilo. Uspoređivati, pak, Franju Kuharića i Franju Tuđmana je svinjarija. Obojica uglednika hraknula su na kreposnog kardinala. Premda, istini za volju, drugačije i nije mogao završiti predsjedničin mandat nego još jednim skandalom.

Komentiraj

Source:Drago Pilsel