NEMIRI & NESANICE: Papa Ivan Pavao II. ne bi nikada koristio dvostruka mjerila kao kardinal Puljić

U izopačenoj konstrukciji koja se predstavlja i humanom i religioznom – zaključuju mnogi hrvatski biskupi – biva razumljivo da ustaško zlo nije ništa prema komunističkom zlu!

Otkad se komemoracija za žrtve Bleiburga obilježava – napisali su uoči osporavane “bleiburške mise” održane prošle subote u sarajevskoj katedrali bosanski franjevci fra Drago Bojić i fra Ivan Šarčević – to je perfidna politička manifestacija koja više žali za propalim ustaškim zlim režimom nego za žrtvama nevinih koje je taj režim zaveo i izručio u smrt. Naime, ne zastaje se pred pitanjem značenja ljudskih života i povijesti. Misa zadušnica koju je o 75. godišnjici početka “Bleiburške tragedije i Križnog puta” predvodio vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić je, nažalost, potvrdila rečeno stajalište navedenih fratara, inače doktora teologije: Bleiburgu se ni dalje ne dopušta da siđe u povijest. I to biva sve teže što smo od Bleiburga dalje. Štoviše, nastavlja se praksa da se komemorira u organizaciji Počasnog bleiburškog voda, čiji članovi ni danas ne vide ništa sporno u zločinačkom ustaškom režimu jer smatraju, kao i mnogi te kao i bivši hrvatski predsjednik Tuđman, ističu Bojić i Šarčević, da taj režim nije bio samo fašistička “kvislinška tvorba” i nacistička marioneta smrti nego i “izraz političkih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom”.

Tijekom propovijedi kardinal Puljić se u nekoliko navrata pozvao na riječi pape Ivana Pavla II., iz govora koji je održao 8. rujna 1994. u papinskoj ljetnoj rezidenciji u Castelgandolfu jer mu snage UN-a tada nisu dozvolile da pohodi Sarajevo, odnosno na misi održanoj 13. travnja 1997. na stadionu Koševo kada je papa napokon bio stigao u glavni grad Bosne i Hercegovine. Ali kardinal Puljić nije znao (nećemo reći da nije želio) protumačiti kršćansku antropologiju i humanizam toga velikoga pape.

Naprotiv, održao je obranašku propovijed, svađao se s povjesničarima, antifašiste je optužio za mitomaniju i rekao da se negiraju partizanski zločini počinjeni nakon kapitulacije snaga NDH, što nije istina jer postoje mnoga mjesta koja to demantiraju. Jedno takvo važno mjesto je Zbornik radova sa znanstvenog skupa “Bleiburg i Križni put 1945.” održanog 2006. u organizaciji Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH (zbornik je objavljen 2007.), gdje se jasno priznaju spomenuti gnjusni osvetnički zločini. Najviše razočarava da se kardinal Puljić nije jasno distancirao od zločina ustaša, osobito od onih koji su počinjeni u Sarajevu i okolici, ali je opetovano osudio partizane.

Takvo nešto papa Ivan Pavao II. sebi nikada ne bi dopustio. Ne samo što je bio antifašist (i kao takav i veliki prijatelj stradalnika u svojoj rodnoj zemlji, osobito Poljaka antifašista i Židova kojima se poklonio kleknuvši u Auschwitzu 7. lipnja 1979.) nego i zato što je imao ispravan odnos prema patnji čovjeka jer nije radio razlike među patnicima.

Danas o Ivanu Pavlu II. nikako ne govorimo slučajno. Činim to jer smo se ovog ponedjeljka, 18. Svibnja, prisjetili stote obljetnice njegova rođenja. Papa Wojtyla je osuđivao sve zločine podjednako. Međutim, kad hrvatski (nad)biskupi govore da osuđuju sve zločine, a u to se kunu svi počevši od kardinala Puljića, onda to, kako su Bojić i Šarčević napisali u antologijskom tekstu (prvotno objavljenom na portalu Prometej.ba, a prenesenom na portalu Autograf.hr), bude rečeno “samo da lakše prijeđu na osudu drugoga, onda to redovito znači da su tuđi zločini daleko veći od naših. Kad se kaže da svim žrtvama treba odati poštovanje i počast, redovito to znači – tumače ovi franjevci – da su istinske žrtve samo naše, dok druge, njihove, ako i ne negiramo ili ne umanjujemo, za njih uopće ne marimo ili ih odstranjujemo u tobožnju nuspojavu ili povijesnu, čak božansku nužnost. U takvoj izopačenoj konstrukciji koja se predstavlja i humanom i religioznom – zaključuju – biva razumljivo da (…) ustaško zlo nije ništa prema komunističkom zlu!”

Strašno je to nerazumijevanje kršćanskog humanizma Ivana Pavla II. Pokazao je to i vojni biskup u Hrvatskoj mons. Jure Bogdan slaveći ove nedjelje u zagrebačkom naselju Gračani misu zadušnicu za one koje su nove komunističke vlasti u svibnju 1945. ubile bez suda. On reče da se “kršćanski pogled na čovjeka suprotstavlja uskim i isključivim ideološkim shemama”, ali kao i Vinko Puljić, ili kako to redovito ne čini ni sisački biskup Vlado Košić (inače vatreni zagovaratelj ustaškog pozdrava “za dom spremni”), preko usta ne može pustiti osudu ustaških zločina i NDH.

Kao novinar i teolog već puno godina zastupam kršćanski humanizam, ljudsko-pravašku kulturu i antifašizam. U mojoj ranoj mladosti, godine 1978., jedan svećenik isusovac, kolega sadašnjeg pape Franje, u župi koju sam pohađao u rodnom Buenos Airesu me je pitao: “Drago, do kada ćeš ti od ponedjeljka do petka biti argentinski ljevičar, a vikendom hrvatski fašist?” Naravno da mi je to pitanje bilo čudno. Trebalo mi je nekoliko godina da shvatim što me to taj svećenik pita.

Stigavši u Hrvatsku život me vodio tako da sam upoznao Vladu Gotovca, Miku Tripala, Savku Dabčević-Kučar, akademika Ivana Supeka, Slavka Goldsteina, Predraga Matvejevića, don Ivana Grubišića… I tako sam upoznavao i hrvatsku partizansku prošlost i nadograđivao svoje političko i povijesno znanje. Od njih sam naučio kako teološki tesati vlastitu viziju kršćanskog humanizma: nikome ne može biti dobro ako nije svima dobro. Ili, kako je govorio Isus iz Nazareta: “Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste!” (Mt 25, 45). Isusova najmanja braća su i žrtve partizana, ali i onih umorenih od ustaškog krvnika Vjekoslava Maksa Luburića u kardinalovu Sarajevu.

Komentiraj

Source:Drago Pilsel