Predsjednik Hrvatske biskupske konferencije zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša predvodit će u subotu, 13. svibnja, euharistijsko slavlje u Crkvi Muke Isusove u Macelju, prigodom komemoracije bleiburške tragedije i križnih puteva hrvatskoga naroda, s početkom u 12.15. Vijest je kratka i tiha, ali iza nje se krije cijela jedna povijest promašaja i pretjerivanja, što hrvatskih biskupskih konferencija u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini (koje zajedno odlučuju o liturgijskim aspektima komemoracije premda su bile krive za negativne aspekte njezina sadržaja) što hrvatskih vlasti i hrvatskih predstavnika u BiH (koji su često s tih komemoracija upućivali mitomanske izjave), a što, napokon, Počasnog bleiburškog voda koji se trudio, do zadnjeg atoma snage, zadržati proustaški kolorit konačno izbrisane strahote s kamena kojim se davala počast ustašama: ‘’U čast i slavu poginuloj hrvatskoj vojsci’’.

Nakon što su austrijska policija i parlament pro-ustašama proglasili fajrunt te je i koruška biskupija učinila isto, i to najprije hrvatskim crkvenim vlastima – da se mise zadušnice na Bleiburgu neće više tolerirati ako su mjesta veličanja propalih ustaških formacija – Hrvati su stali improvizirati. Vidjelo se da su potpuno pogubljeni. Najprije se misa za bleiburšku tragediju odigrala u Sarajevu, s izuzetno lošim posljedicama (osobito su se digli na noge sarajevski antifašisti. Tim više što kardinal Vinko Puljić u toj ne baš pametno izvedenoj misi nije govorio o stravičnim zlodjelima ustaša u samom Sarajevu za Drugog svjetskog rata) pa se trabunjalo o svehrvatskoj žrtvi ponad Krbavskog polja na Udbini uz koreografije viđenih redikula s Lojbaškog polja, pa se vijećalo i došlo do toga da se komemorira u Hrvatskoj, ali na realnom mjestu stradanja naroda i vojske (ili vojski), što Macelj zasigurno jest, na poziciji koja nije nikomu sporna: ni rodbini stradalnika, ni Katoličkoj Crkvi ili drugim vjerskim zajednicama, ni strankama desnice, pa ni onima centra i osobito ljevice, antifašisti su također prihvatili Macelj kao mjesto pijeteta.

Podsjetimo, jer transparentnosti i autokritike od strane Crkve često nije bilo, da su članovi Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine održali 23. siječnja 2023. svoje XXV. godišnje zajedničko zasjedanje u sjedištu HBK-a u Zagrebu. Predsjedali su predsjednik HBK-a, splitsko-makarski nadbiskup i porečki i pulski apostolski upravitelj mons. Dražen Kutleša, i vrhbosanski nadbiskup i predsjednik BK-a BiH te apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomo Vukšić. Dvije biskupske konferencije zajednički skrbe za hrvatske vjernike u iseljeništvu. Upoznate su s djelovanjem zajedničkog Vijeća HBK-a i BK-a BiH za hrvatsku inozemnu pastvu. Među tim je zadaćama, povjerenima ravnatelju iste mons. Tomislavu Markiću, i obilježavanje ‘’bleiburške tragedije’’ sredinom svibnja. Šturo je kazano u priopćenju s njihova zajedničkog zasjedanja, a u hrvatskoj javnosti potpuno je ispod radara prošla ipak važna vijest: ‘’Članovi HBK-a i BK-a BiH upoznati su i s pojedinostima ovogodišnjeg središnjeg obilježavanja spomena na bleiburšku tragediju koja će se, pod pokroviteljstvom HBK-a i u organizaciji Zagrebačke nadbiskupije, održati 13. svibnja u Macelju. Osim mise zadušnice za sve žrtve u Macelju, 12. svibnja bit će slavljena misa i u bleiburškoj župnoj crkvi. Također će biti upriličena komemoracija na Mirogoju u Zagrebu, 13. svibnja.’’ Rečeno je samo to. Zatim je potvrđeno da misu predvodi mons. Dražen Kutleša. Naravno da nas živo zanima što će zagrebački nadbiskup kazati, hoće li progovoriti pomiriteljski, kako Evanđelje i duh i smisao kršćanstva traže, ili će, ne daj Bože, lupati nerealne cifre (kao što ih srpski mitomani lupaju u vezi Jasenovca), ili će se upisati na listu onih koji su o tim komemoracijama nastavljali voditi rat s Partijom i komunistima odnosno njihovim nasljednicima.

Kako bi se stvar stavila pod kontrolu i u prostoru koji je autentičan (zato je vijest važna) – jer na samom Bleiburgu masovnih egzekucija nije bilo, to su izmišljotine ustaške emigracije, a kamoli da se u tom kontekstu moglo govoriti na Udbini – i da se prekine javna sramota u koju su se doveli episkopati (zato je vijest tiha), biskupi su donijeli mudru i od ovog novinara dugo godina zagovaranu opciju: memorijalni prostor u Macelju je mjesto autentičnog stradanja naroda. U tamošnjim masovnim grobnicama, adekvatno označenima, pronađeni su ostaci vojnika, civila i pripadnika crkvenih struktura, ubijenih od partizana na pravdi Boga. Na Macelju su u posljednje vrijeme, uostalom, bili i dužnosnici najvišeg ranga, pa i predstavnici antifašista, i mjesto je, uglavnom, politički nekontaminirano nacionalističkim ekscesima. Zaključno: žrtve odmazde, za koje se Savez antifašista pokajao u Zborniku radova ‘’Bleiburg i Križni put 1945.’’ objavljenom još 2007., treba s pijetetom komemorirati. Mislim da treba napustiti sintagmu ‘’bleiburške žrtve’’ (jer nije precizna) te zauvijek prekinuti s bilo kakvim nostalgičnim asocijacijama na NDH i njene zločinačke vojničke formacije koje se na Bleiburgu itekako veličalo. Dakle, velika je odgovornost nadbiskupa Kutleše: on mora usmjeriti proces pročišćavanja povijesne memorije (koji je, naglašavam, kontaminiran) i pomirenja (što našem društvu jako treba) u pravom smjeru. Katolička Crkva je dužna komemorirati, ali ne tako da veliča one među žrtvama koji su bili akteri najužasnijih zločina.