Naša kvalitetna nafta ide u Mađarsku, a u Rijeci se prerađuje ‘teška’ ruska

Vlada je memorandumom odobrila da hrvatska nafta s malim udjelom sumpora, koja spada među kvalitetnije na svijetu, odlazi u MOL-ove rafinerije u Mađarskoj i Slovačkoj, dok se u Rijeci prerađuje ruska nafta koja ima visoki stupanj sumpora i troši postrojenja

Ugovori o koncesijama, na temelju kojih su se u ranijim godinama ugovarale obveze Ine kao jedine naftne kompanije koja je imala pravo istraživati i eksploatirati naftu s domaćih polja, nisu sadržavali klauzulu koja bi branila ili na bilo koji način sprječavala izvoz domaće nafte na preradu u inozemstvo. Tu je činjenicu, potpomognutu Memorandumom o razumijevanju između Ine, JANAF-a i Ministarstva zaštite okoliša i energetike, koji je potpisao ministar Tomislav Ćorić i o kojem je Nacional izvijestio prošloga tjedna, MOL iskoristio kako bi naftu s hrvatskih naftnih polja odvezao sebi u Mađarsku i time smanjio vlastite rafinerijske troškove u svojim rafinerijama.

Ali to nije sve. Nacional je uspio precizno rekonstruirati još jednu intrigantnu nuspojavu opisane situacije. Hrvatska u Mađarsku izvozi visokokvalitetnu domaću naftu s niskim postotkom sumpora. Prema dosadašnjim istraživanjima i analizama, nafta s domaćih naftnih polja sadrži u prosjeku tek 0,36 posto sumpora, što je svrstava u red visokokvalitetnih nafti kakve su, primjerice, američka WTI nafta (uz azerbajdžansku naftu Azeri, najkvalitetnija svjetska nafta s oko 0,24 posto sumpora) ili europska nafta tipa Brent (norveška nafta iz Sjevernog mora) koja sadrži oko 0,37 posto sumpora.

U riječku rafineriju u pravilu iz uvoza stiže „teška“ ruska nafta, s visokim postotkom sumpora, koju Ina kupuje na svjetskom tržištu, a proces kupovine je, kako su nam potvrdili izvori bliski Ini, pod strogom kontrolom MOL-a, jer se svaka odluka o kupovini, slijedom obaveza navedenih u Listi ovlaštenja za donošenje odluka (LODO), mora odobriti u sjedištu MOL-a u Budimpešti. Ruska, pak, nafta tipa REB (Russian Export Blend) spada u red „teških“ nafti s čak 1,5 do dva posto sumpora.

Prerada „teške“ nafte s visokim postotkom sumpora povećava troškove rafinerijske prerade, a iz takve se nafte dobivaju manje količine lakih i teških benzina, kerozina i lakog plinskog ulja, uz značajno veće količine „crnih“ proizvoda, odnosno otpadnih nusproizvoda i atmosferskih ostataka. Uz to, nekvalitetna nafta nepovoljnije djeluje na rafinerijsko postrojenje koje trpi veća opterećenja u procesu prerade i sklonije je kvarovima.

Utoliko je s aspekta hrvatskih energetskih interesa apsurdno da Ina u Mađarsku šalje kvalitetnu domaću naftu koju Mađari u supermodernoj rafineriji u Százhalombatti miješaju s lošijom ruskom naftom i tako smanjuju troškove rafinerijske prerade, dobivajući veći postotak derivata i manji postotak neželjenih nusproizvoda. U isto vrijeme MOL za potrebe riječke rafinerije kupuje visokosumpornu rusku naftu s kojom pojačano „troši“ riječko postrojenje u čiju modernizaciju ionako ne ulaže dinamikom kakvom se obvezao ugovorom iz 2003. i 2009. godine i pritom proizvodi manje količine derivata nego što bi ih dobivao preradom domaće nafte. To tvrdi i naftni konzultant Jasminko Umićević:

„Ta činjenica dokazuje svu apsurdnost odluke da se domaća nafta vozi u Mađarsku, a ne u Rijeku, gdje bi se također mogla namješavati s ruskom naftom i tako joj poboljšavati kvalitetu, a posljedično i povećati udio ‘bijelih’ derivata, odnosno smanjiti količine teških ostataka.“

 

Ruska nafta tipa REB (Russian Export Blend) spada u red ‘teških’ nafti s čak 1,5 do 2 posto sumpora, što povećava troškove rafinerijske prerade, dok hrvatska nafta ima samo 0,36 posto sumpora

 

Činjenica da ugovori o koncesijama, ne sadrže klauzulu koja bi branila ili na bilo koji način sprječavala izvoz domaće nafte na preradu u inozemstvo otvara pitanje što će se dogoditi s naftom koju će u skoroj budućnosti na teritoriju Hrvatske pronaći domaće i svjetske kompanije koje su u protekle četiri godine dobile dozvole za istraživanje ugljikovodika. Hoće li i ta nafta „iscuriti“ iz zemlje?

Još 2016. godine Vlada je na temelju novog Zakona o istraživanju i eksploataciji ugljikovodika dodijelila dozvole za istraživanje i eksploataciju nafte i plina domaćoj naftnoj kompaniji Ini i kanadskoj tvrtki Vermilion Energy, odnosno njezinoj hrvatskoj podružnici Vermilion Energy Croatia. Ova potonja je sredinom prošle godine u istočnoj Slavoniji otkrila dva vrlo respektabilna plinska polja, a istraživanja će nastaviti i u potrazi za naftom. Kanadska je tvrtka ujedno i prva inozemna kompanija koja je dobila dozvole za istraživanje nafte i plina u Hrvatskoj, jer je sve donedavno to ekskluzivno pravo imala isključivo Ina. Prošle su, pak, godine dozvole za istraživanje na prostorima uz rijeku Savu, uz Inu i Vermilion Energy Croatia, dobili i američka naftna kompanija Aspect Holdings LLC i njezina podružnica Aspect Croatia te domaća tvrtka Crodux Derivati Dva u vlasništvu hrvatskog generala Ivana Čermaka. Budući da su sve te kompanije dozvole za istraživanje dobile na prostorima na kojima se očekuju pozitivni nalazi, a kompanije očekuju i ekonomski isplativa nalazišta, opravdano je postaviti pitanje gdje će se prerađivati nafta iz tih nalazišta.

Da bismo potražili odgovor na to pitanje potrebno je razjasniti uvjete pod kojima su dodijeljene dozvole za istraživanje i eksploataciju ugljikovodika. Sukladno Zakonu o istraživanju i eksploataciji ugljikovodika, nove dozvole za istraživanje i eksploataciju u sebi sadrže tzv. ugovor o podjeli proizvodnje („Product Share Agreement“) kojim se regulira dogovor o načinu podjele dobiti od eksploatirane nafte i kojim, prema sadašnjim ugovorima, hrvatska država ima pravo na polovicu vrijednosti ukupnih količina pridobivene nafte. Uz to, dvije ugovorne strane – naftna kompanija ovlaštenik dozvole i država – mogu dogovoriti u kojem postotku i kako će podijeliti dobit, odnosno hoće li država svoj udio naplatiti u naturi – dakle u sirovoj nafti – ili pak u obliku novčane protuvrijednosti. Vlada može donijeti odluku da zadrži kompletne količine nafte ili, preciznije, da od naftne kompanije otkupi svu pridobivenu naftu ako procijeni da joj je ta nafta nužna za domaće potrebe. Ili može zadržati dio nafte, a s ostatkom naftna kompanija koja ima dozvolu može raspolagati po vlastitom nahođenju. Treća je opcija da država od kompanije zatraži da joj njezin udio u cijelosti isplati u novčanoj protuvrijednosti. U tom slučaju naftna kompanija zadržava svu naftu i njezina je poslovna odluka gdje će svoj dio prerađivati.

No odluči li Vlada zadržati dio ili čak svu pridobivenu naftu, ostaje otvoreno pitanje gdje će se ona prerađivati. U Sisku? Sisačka rafinerija, u kojoj su se sve donedavno prerađivale sve pridobivene količine nafte s domaćih polja, sad je zatvorena. U Rijeci? Riječka rafinerija dobrano kasni s modernizacijom i nastavi li MOL otezati s ulaganjem u to postrojenje, što čini već više od 10 godina, njegov će rad zbog visokog udjela teških ostataka u rafinerijskom procesu za koju godinu biti neisplativ, a opstanak upitan.

Uz to, reverzibilni transport nafte JANAF-ovim naftovodom, koji bi omogućio prijevoz sirove nafte iz unutrašnjosti prema moru, tehnički još nije moguć. Preostaju jedino opcije slanja nafte na preradu u Mađarsku ili pak u rafineriju u Pančevu u Srbiji, koja je u vlasništvu ruske kompanije Gazpromnjeft i koja je JANAF-ovim naftovodom, dionica Slavonski Brod-Sotin, povezana s Hrvatskom. Naftni konzultant Jasminko Umićević je, komentirajući to pitanje, upozorio da je zatvaranje sisačke i dugogodišnje otezanje s modernizacijom riječke rafinerije i inozemne kompanije stavilo u neprihvatljivu poziciju da im se uvjetuje prerada nafte samo u tim dvjema rafinerijama, odnosno da u toj situaciji partnere biraju između mađarskog MOL-a i ruskog Gazpromnjefta. Umičević je rekao:

„Takvo uvjetovanje je neprihvatljivo. Najekonomičnije i najisplativije rješenje bilo bi omogućiti kompanijama da svoj dio nafte transportiraju do Rijeke i na toj točki prodaju naftu zainteresiranim kupcima kojih može biti puno više jer je s te točke otvoren put prema kupcima u Italiji, na Mediteranu ili trećim kompanijama. To bi ujedno značilo i da se hrvatski udio nafte može prerađivati u riječkoj rafineriji.“ Ćorićevo Ministarstvo zaštite okoliša i energetike na Nacionalovo pitanje o tome gdje će se prerađivati nafta koja se iscrpi iz domaćih novootkrivenih polja odgovorilo je: “Ako i kada dođe do komercijalno isplativog otkrića nafte, Hrvatska će donijeti i odluku o načinu raspolaganja svojim eventualnim pripadajućim udjelom u dobiti u ugljikovodicima, bilo kroz preuzimanje udjela u naravi, bilo kroz preuzimanje financijskog ekvivalenta, imajući u vidu sve tada važeće tržišne okolnosti.”

No postaje sve jasnije da prerada domaće nafte u riječkoj rafineriji nije stvarni interes mađarskog suvlasnika Ine. Nacional je još u lipnju prošle godine prvi upozorio na činjenicu da je na temelju MOL-ove odluke Ina željeznicom poslala testne količine od oko 3500 tona domaće nafte na preradu u MOL-ovu rafineriju u Százhalombatti. Tada nam je objašnjeno da je hrvatska država vlasnik sveg rudnog blaga, pa tako i ugljikovodika koji se nalaze pod zemljom. No u trenutku kada nafta biva iscrpljena iz ležišta i kada izađe na površinu, njezin je vlasnik, prema pravilu, „delivery point“, tvrtka nositeljica koncesije odnosno dozvole za eksploataciju. Iz tog pravila proizišla je i odluka Ine da svojom naftom eksploatiranom s domaćih polja može raspolagati kako procijeni da je najbolje za njezino poslovanje.

Doduše, rudarski projekti, koji su rađeni još prije dva ili više desetljeća i na temelju kojih je Ina ranijih godina dobila koncesije, sadržavali su odredbu o transportu nafte na preradu u Sisak. Zakonska obveza nije postojala, takva klauzula nije stajala ni u rješenju o koncesiji, ali je rudarski projekt u sebi sadržavao tehničke uvjete koji su podrazumijevali transport nafte na preradu u rafineriju u Sisku.

Neslužbeni izvori tada su nam potvrdili da se unutar Ine o tim tehničkim uvjetima raspravljalo unatrag nekoliko godina, kada je postavljeno pitanje isplativosti ulaganja u modernizaciju rafinerije u Sisku i kada se kao opcija pojavila i ideja da se domaća nafta prevozi na preradu u Rijeku. Isti izvor tada je naglasio da Mađarska kao opcija za preradu nafte u tim raspravama nikada nije bila spominjana niti se o njoj raspravljalo, jer je Ina, računajući ekonomiku svakog pojedinog projekta eksploatacije domaće nafte, izračune uvijek temeljila upravo na otpremi nafte na preradu u Sisak.

 

Prema novom zakonu o istraživanju i eksploataciji ugljikovodika hrvatska država ima pravo na polovicu vrijednosti ukupnih količina pridobivene nafte s domaćih naftnih polja

 

U Ini, pak, činjenicu da domaća nafta ide na preradu u Mađarsku – a što je svojim potpisom omogućio i ministar Ćorić – ne gledaju u negativnom svjetlu. Oni tvrde da je transport nafte u Mađarsku apsolutno legalan i ni po čemu sporan te kažu da domaća nafta MOL-u nije ustupljena već prodana po tržišnim cijenama. U odgovoru se navodi:

„Ina posluje u skladu sa zakonom pa tako i u skladu s odredbama rudarskih projekata. Ina je, kao i drugi poslovni subjekti, slobodna prodavati svoj proizvod na tržištu s ciljem ostvarivanja najveće ekonomske vrijednosti. To je poslovna odluka koja prinosi i kompaniji i gospodarstvu“, stoji u odgovoru Inina Odjela za korporativne komunikacije i marketing. U Ini tvrde da nema govora o bilo kakvom obeštećenju Ine kao izvoznika, već se, tvrde, domaća nafta Mađarima prodaje po tržišnim cijenama koje se izračunavaju prema prosječnoj mjesečnoj cijeni Dated Brenta.

„Ina naftu prerađuje u Rafineriji nafte Rijeka u količinama koje su dostatne za potrebe hrvatskog tržišta te za izvoz. Dio sirove nafte koji prodamo na međunarodnom tržištu nismo dužni ponovno otkupiti u vidu finalnog proizvoda.“

U Ministarstvu zaštite okoliša i energetike, pak, tvrde kako postojeća zakonska regulativa ne predviđa izdavanje zasebne dozvole za izvoz sirove nafte izvan granica Hrvatske: „Regulirana je, između ostalih, dozvola za obavljanje energetskih djelatnosti u dijelu tržišta nafte i naftnih derivata, ali ne i ‘dozvola za izvoz’ kao takva. Postojeća zakonska regulativa ne ograničava transport domaće nafte na preradu u drugu zemlju.“ To stoji u kratkom odgovoru Ministarstva čiji je ministar Tomislav Ćorić jedan od potpisnika Memoranduma. Glasnogovornica Agencije za ugljikovodike Željka Rukavina napominje da su naftno-rudarski projekti, koji su ranijih godina bili temelj za dobivanje istražnih, a potom i eksploatacijskih koncesija i koji se odnose na polja s kojih se trenutno crpi nafta, predavani još 90-ih godina Ministarstvu gospodarstva koje je bilo nadležno za rudarstvo.

„U navedenim projektima obrađuje se tehnologija pridobivanja nafte te je podrobno opisan sabirno-transportni sustav, ali ne i obveza procesa rafiniranja i obrade nafte u Rafineriji Sisak. Rudarskim projektima definirana je točka isporuke koja se nalazi unutar polja i to je točka na kojoj se obavlja mjerenje pridobivenih količina ugljikovodika te se na temelju tih količina određuje plaćanje naknade za pridobivene količine ugljikovodika“, stoji u odgovoru Agencije.

Napomenuli su da nigdje u zakonima, kao ni u projektima, ne postoji odredba koja bi korisnika koncesije obvezivala na to da iscrpljenu naftu mora preraditi u Hrvatskoj.

No nastave li ministar zaštite okoliša i energetike Tomislav Ćorić i predsjednik Uprave JANAF-a Dragan Kovačević zdušno podržavati mađarsku politiku pretvaranja Hrvatske u energetsko slijepo crijevo ovisno o Budimpešti, Hrvatska će svoju visokokvalitetnu naftu prodavati drugima – a prema dosad stvorenim tehničkim uvjetima to će očito biti Mađari – dok će za vlastite potrebe u riječkoj rafineriji prerađivati rusku naftu lošije kvalitete. Čini se da je MOL zaključio da je za nas i takva nafta sasvim dobra, a u Vladi su odlučili na takav zaključak samo šutke kimnuti glavom.

Komentiraj