NAJSKUPLJI INSTRUMENTI U HRVATSKOJ: Kako zvuče strune od milijun eura

Objavljeno u Nacionalu br. 762, 2010-06-21

U Hrvatskoj su do danas sačuvana brojna skupocjena glazbala čija se vrijednost procjenjuje i do nekoliko milijuna eura; Nacional otkriva povijest i trenutačnu sudbinu najskupljih hrvatskih instrumenata

Kad je 1940. doktor Kamilo Dočkal, svećenik i violinist, popisao najvrednije violine u Hrvatskoj, što je objavio u seriji napisa u časopisu Sveta Cecilija tijekom 1940. i 1941. godine pod naslovom “Naše violine i njihovi graditelji”, nabrojio je 186 violina i osamdesetak vlasnika. Na žalost, od tog je popisa hrvatskog kulturnog blaga ostalo vrlo malo ili gotovo ništa jer su se nakon rata razni lihvari i trgovci vodili upravo tim popisom kako bi se u teškom poratnom razdoblju jeftino dočepali skupih instrumenata za strane bogataše. No, unatoč tomu, na popisu hrvatskog kulturnog blaga danas se nalazi jedna od najskupljih violina na svijetu.

Upravo na čuvenoj violini The King Giuseppea Guarnerija del Gesùa iz 1735. godine, koju je hrvatskom narodu oporučno ostavio violinist Zlatko Baloković, tijekom prošlotjednog svečanog proglašenja novih članova Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti imao je čast svirati violinist Goran Končar koji je izveo 2. partituru Bachove Sarabande. Iako je ta violina bila 1994. izložena i u Metropolitan muzeju u New Yorku na izložbi 25 najboljih Guarnerijevih violina, kad je ocijenjeno da je King uz violinu iz Genove na kojoj je svirao Niccolò Paganini jedna od dviju najboljih na svijetu, u Hrvatskoj se o toj violini još uvijek vrlo malo zna, a njezin jedinstveni zvuk javnost vrlo rijetko ima priliku čuti, iako je prije godinu dana restaurirana u majstorskoj radionici Carlson Cacciatori Neumann u Cremoni donacijom Generali osiguranja, Privredne banke Zagreb i Talijanskog instituta za kulturu.

Njena je vrijednost procijenjena na 5,2 milijuna eura, ali se u javnosti češće spominjala cifra od čak 8 milijuna eura. No njena prava vrijednost je neprocjenjiva, a njena povijest puna intriga. Poviješću violine King bavi se i monografija “Nikola Udina Algarotti” autora Vjere Katalinić, Franje Velčića i Josipa Žgaljića, koja je prije desetak dana predstavljena u Rijeci. Nikola Udina Algarotti bio je krčki svećenik rođen 1791. koji je nakon ređenja upućen u Beč, potom je 1824. u 33. godini života dobio mjesto nastavnika talijanskog jezika i književnosti na Benediktinskom sveučilištu u Salzburgu, a deset godina kasnije postao je rektor crkve Svete Ane u Beču, gdje je bio do smrti 6. srpnja 1838. Iako siromašan, i zadnji novčić, ali i “trud, znanje i bdijenje”, kako je sam napisao, ulagao je u knjige, note i instrumente, od čega je nastala ogromna zbirka s više od šest tisuća knjiga, više od tri tisuće rukopisnih i tiskanih nota te vrijedna kolekcija gudačkih instrumenata iz najznamenitijih radionica poput Guarnerija, Stradivarija, Amatija, Steinera i Albanija. Kako je Algarotti mladost proživio u burnim vremenima nakon Napoleonova pada, a bio je iznimno obrazovan i snalažljiv, vjerojatno je iskoristio situaciju gdje su se vrijedne stvari iz obiteljskog naslijeđa poput knjiga i instrumenata prodavale u bescjenje. Budući da je rano počeo pobolijevati, Algarotti je napisao oporuku još 1833. i svoje vrijedne zbirke ostavio rodnoj župi i gradu Krku radi kulturnog uzdizanja stanovništva.

Tako je u Krku otvorena čitaonica koja je nosila Algarottijevo ime, a na instrumentima se sviralo u crkvenom orkestru, ali i izvan katedrale. Izvan Krka o toj vrijednoj zbirci dugo se vrlo malo znalo, sve dok 1922. svećenik Anton Pilepić nije u časopisu Sveta Cecilija u članku pod nazivom “Jedno skriveno blago” napisao: “Glavni grad otoka Krka čuva među svojim starim zidinama jedno muzikalno blago neprocjenjive vrijednosti, za koje treba da se naša javnost interesira.” Taj članak zainteresirao je, kako stoji u monografiji o Algarottiju, i tada 27-godišnjeg violinista u usponu Zlatka Balokovića, koji je već nastupao u Njemačkoj, Austriji, Italiji, Rusiji i drugdje, i on se uputio na Krk, gdje se u razgovoru s predstavnicima Crkve u Krku dogovorio da će on odnijeti u Zagreb na popravak sedam violina i o svom ih trošku popraviti, a zauzvrat će mu na raspolaganju ostati jedna violina na doživotnu uporabu. Kako je već 1924. Baloković otišao u SAD, nije se više javljao u Krk, a kad je Crkva nakon pet godina preuzela violine u radionici dr. Franje Kresnika na Sušaku, ustanovili su na violinama neke nedostatke i poništili svoju odluku o davanju jedne violine na doživotno korištenje Balokoviću te se s njim čak i sudili. Violina koju je Baloković prema prvotnom ugovoru zadržao bila je violina Giuseppea Guarnerija del Gesùa iz 1740. godine.

Iako su neki smatrali da je upravo to čuvena violina King koju je Baloković ostavio Akademiji, u monografiji se objašnjava da to nije točno jer King potječe iz 1735. godine, dok je Algarottijev Gesù iz 1740., a postoji čak i preslika računa o Balokovićevoj kupnji Kinga kod tvrtke William E. Hill & Sons u Londonu 1954. godine. Prije toga violina je prošla nekoliko vlasnika. Joyce Borden Baloković, supruga Zlatka Balokovića, nakon njegove smrti 1965. prema njegovoj želji osnovala je na Harvardskom sveučilištu Zakladu Zlatko i Joyce Baloković za stipendiranje hrvatskih studenata, a violinu King predala na čuvanje Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Zagrebu, odnosno današnjoj HAZU, gdje se nalazi od 1968. Posebna vrijednost Kinga je u tome što je njezin graditelj bio Giuseppe Guarneri del Gesù, najbolji izdanak iz čuvene cremonske radionice Guarneri, koji je nadimak del Gesù dobio po znaku IHS koji je stavljao na signaturama, a tijekom života izradio je samo 132 violine. Međutim, čak ni monografija nije otkrila tajnu sudbinu del Gesùove violine iz 1740. koju je Baloković uzeo iz Algarottijeve zbirke. Ona bi danas vrijedila gotovo jednako kao King. Danas se Algarottijeva zbirka čuva u Hrvatskom glazbenom zavodu u Zagrebu, u čijem se arhivu nalaze ostavštine i mnogih drugih hrvatskih glazbenika te bogata arhivska građa o glazbenom životu Zagreba i Hrvatske. HGZ posjeduje i vrijednu zbirku instrumenata, u kojoj je i gitara Ivana Padovca.

Zanimljivo je da je u monografiji HGZ-a iz 80-ih godina navedeno da su imali i jednu Stradivarijevu violinu koju je davne 1913. godine posudio tada 18-godišnji Zlatko Baloković, ali nema podatka da li ju je vratio. Osim tržišne procjene vrijednosti nekog instrumenta, u čemu veliku ulogu ima kvaliteta radionice iz koje potječe instrument, kao i njegova očuvanost, svaki instrument ima i neprocjenjivu sentimentalnu vrijednost za svoga vlasnika. Kad je za dodjele nagrada Porin Classic u Šibeniku prošlog mjeseca iz garderobe šibenskog kazališta ukradena viola Jelene Jordan, ona je u materijalnom smislu izgubila nekoliko tisuća eura, ali emocionalno joj je nanesena neprocjenjiva šteta jer je ostala bez instrumenta na kojem je svirala punih 20 godina.

Tu violu, izrađenu u Italiji 1949. za suosnivača Zagrebačkih solista Stefana Passaggia, Jeleni Jordan je prije 20 godina od tadašnjeg vlasnika profesora Stranića kupio otac, poznati slikar Vasilije Jordan, a za nju je dao svoja dva velika ulja na platnu i nepoznat iznos novca. Kako viola nije bila osigurana, Jelena Jordan ne zna kolika bi bila njezina tržišna vrijednost, ali kaže: “Nedavno sam dobila mail od jednog violinista iz Švicarske koji isprobava violu od istog majstora kakva je bila i moja, i traže za nju 35.000 eura, što ne znači da je to realna vrijednost. Cijena instrumenta ovisi o puno stvari, možda bi raspon bio negdje od 10, 12 pa do 20-ak tisuća eura, ali to je vrlo aproksimativno. Moj instrument nije bio osiguran jer čovjek ne razmišlja o takvim stvarima dok se ne dogode, a i misliš: ‘Pa tko bi uopće ukrao violu?’ Kod nas su takve situacije vrlo rijetke, instrumenti se ne kradu jer nemaju ‘uličnu vrijednost’ i teško se prodaju.“

Strah od potencijalnih lopova jedan je od razloga zašto i oni umjetnici ili kolekcionari koji posjeduju vrijedne instrumente ne žele o tome govoriti u javnosti. Profesor Zlatko Stahuljak, uvaženi stručnjak za violine i bivši hrvatski veleposlanik u Pragu, kaže da svjetska mafija prati kretanje znamenitih ansambala i traži najpovoljnije trenutke za krađu.

“Mislim da se ti instrumenti najviše plasiraju u Japan i Ameriku, jer se ondje za njih može postići i dvostruko veća cijena, budući da nisu imali tako bogatu glazbenu povijest kao Europa. Bogati ljudi u svijetu kupe si jedan takav instrument i stave ga pod ključ, a vrijednost instrumenta svake godine raste.“

A ulaganje u klavire možda je sigurnije nego u gudačke instrumente jer je, ako ništa drugo, klavir teže ukrasti. Pijanist i profesor Ljubomir Gašparović, koji na Muzičkoj akademiji u Zagrebu predaje klavir i povijest instrumenata s tipkama, sakupio je privatnu kolekciju od 14 klavira, i tu ne kani stati, koja pokriva razdoblja od 1840. do 1924., odnosno od romantičarskog do modernog, a smatra ju reprezentativnom i u svjetskim razmjerima.

“Imam bar tri vrijedna instrumenta koja datiraju prije 1850. i tri instrumenta iz iste radionice na kojima se vidi kako su se razvijali. S Muzejom za umjetnost i obrt pregovaram o postavljanju izložbe instrumenata, gdje bi se našla i moja zbirka, a volio bih da se tijekom izložbe na tim instrumentima održavaju koncerti. Inače je i u svijetu i kod nas u trendu povijesno obaviješteno izvođenje, to jest sviranje na povijesnim instrumentima ili njihovim kopijama. Bacha ćete rijetko danas čuti na klaviru, izvodi se na čembalu.“

U svoje klavire Ljubomir Gašparović uložio je puno truda, znanja i novca, ali ne razmišlja o njima u materijalnim kategorijama: “Nisam se cjenkao za svoje klavire. Nedavno sam pregovarao s jednom kućom iz Leedsa u Engleskoj o kupnji potpuno uništenog Broadwooda iz 1823. za 350 funti, ali sam odustao jer je uvjet bio da sam organiziram transport. Nakon restauracije taj bi klavir možda vrijedio 10 tisuća funti, ali morate naći kupca. U Hrvatskoj je tržišna vrijednost klavira nula jer tu ne možete prodati takav klavir. Ja čak imam Stančićev klavir, do kojeg sam došao slučajno i nudio sam ga muzejima, ali nitko ga nije htio. A opet, stari klavir ne možete prodati ni vani jer je zaštićen, a država vam ne daje nikakva sredstva za održavanje.”

No Gašparović upozorava da nije svaki stari klavir jednako vrijedan: “Ne vrijedi kod svih instrumenata pravilo – što starije, to vrednije. Ne, loša violina, što je starija, to je lošija, a slično je i s klavirom. Prije sto godina svaka druga kuća je imala klavir, ali nisu svi bili kvalitetni. Danas se u oglasniku sto godina stari klavir može kupiti za dvije do pet tisuća kuna, ali oni povijesno ne vrijede ništa. Velik broj vrijednih klavira uništen je ili ukraden nakon II. svjetskog rata, kad su partizani ulazili u domove bogatih građanskih obitelji, znali su čak i bacati klavire kroz prozor. Drugi dio uništen je uvođenjem centralnog grijanja.“

U Hrvatskoj postoje tri najznačajnija klavira na kojima se još može svirati, a najvažniji je svakako klavir Ferde Livadića čiji je dvor u Samoboru, današnji muzej, bio mjesto okupljanja prvaka hrvatskog narodnog preporoda.Na njemu je Ferdo Livadić skaldao stihove hrvatske budnice “Još Hrvatska ni propala” koju je napisao Ljudevit Gaj. Na tom je klaviru svirao i sam Franz Liszt 1846. Riječ je o klaviru znamenitog graditelja Aloisa Grafa iz 30-ih godina XIX. stoljeća, a Ljubomir Gašparović kaže da je na njemu napravljena djelomična restauracija, ali da su uništeni gotovo svi izvorni podaci. U Kneževu dvoru u Dubrovniku nalazi se povijesno i graditeljski vrijedan klavir čuvenog bečkog graditelja Antona Waltera koji potječe oko 1790., a takvih sačuvanih Waltera u cijelom svijetu ima možda dvadesetak. Restauriran je prije tri godine. U dvorcu Trakošćan nalazi se klavir iz ostavštine obitelji Drašković koji je sredinom 30-ih godina XIX. stoljeća izradio Conrad Graf, vodeći bečki graditelj svoje generacije, na čijim su klavirima svirali i Beethoven, Schumann i Mahler.

Restaurirao ga je upravo Ljubomir Gašparović, koji ističe kako je, bez obzira na loše zatečeno stanje, instrument prvorazredan i raritetan u svjetskim razmjerima. U varaždinskom muzeju nalazi se vrijedan Rosenbergerov klavir iz 1810., ali Ljubomir Gašparović ističe da je, na žalost, klavir prilikom restauracije ostrugan i prepoliran i stavljeni su mu mnogi novi dijelovi, što je šteta jer vrijednost klavira nije u tome da li se “lašti”. Kod klavira, kao i kod ostalih instrumenata, problem je u tome da, što su stariji, manje je sačuvanih izvornih podataka.

“Kod tako vrijednih povijesnih instrumenata ne bi se trebala raditi restauracija tako da se želi postići što bolji zvuk, nego tako da se što više sačuvaju izvorni podaci, jer za 120 godina više nitko neće znati koji su izvorni dijelovi, a koji novi, dok bi se za postizanje izvornog zvuka trebale raditi replike instrumenata. Dva najvrednija instrumenta u bečkoj zbirci, čembalo i klavir, nisu rekonstruirana, a isto je i s Metropolitan muzejom, ondje se ne dira u izvornost instrumenta.“, kaže Ljubomir Gašparović. On kaže da je o vrijednosti takvih predmeta besmisleno razgovarati jer se o kulturnoj baštini ne može tržišno razgovarati. Tržišnu vrijednost nemaju ni orgulje kojih je danas u Hrvatskoj evidentirano oko 800, no tijekom Domovinskog rata velik dio je uništen, poput orgulja Heferer u Petrinji koje su bile jedne od najljepših. Edmund Andler-Borić, koncertni orguljaš, kaže da su najstarije sačuvane orgulje kod nas one iz 1649. u Lepoglavi, a pretpostavlja se da ih je izradio austrijski graditelj Freundt. Najstarije sačuvane orgulje u Dalmaciji su one iz 1670. u crkvi Gospe od Gusarice u Komiži, a njihov je graditelj bio poljski redovnik iz Krakowa fra Stjepan Kilarewicz.

Edmund Andler-Borić kaže: “Svake orgulje koje prijeđu sto godine ulaze u red historijskih instrumenata. Svake orgulje vrijede i imaju neku cijenu, ali povijesne orgulje su neprocjenjive i neponovljive. Ako se takav instrument ne koristi, on propada. Naš najljepši koncertni instrument upravo su orgulje u zagrebačkoj katedrali iz 1852. godine od njemačkog graditelja Walckera. Kad bismo morali procijeniti materijalnu vrijednost tih orgulja, bila bi iznad milijun i pol eura. Jedan je to od rijetkih sačuvanih velikih instrumenata navedene tvrtke, jer je veći dio nastradao u Europi u II. svjetskom ratu. Ubrajaju ih i među deset najljepših ostvarenja u svijetu, a i među najvećim su instrumentima u Europi. Tijekom srpnja oživljavamo koncertnu tradiciju na našim orguljama kroz festival “Orgulje zagrebačke katedrale”, gdje će nam muzicirati orguljašica Ljerka Očić,vodeća slovenska orguljašica Renata Bauer, ja kao ravnatelj festivala uz gosta Gorana Končara na violini.“ A violina na kojoj svira violinist i profesor za Muzičkoj akademiji u Zagrebu Goran Končar procijenjena je i osigurana na oko milijun i pol eura. Riječ je instrumentu što ga je izradio Joannes Baptista Guadagnini 1753. godine, a vlasništvo je japanske kolekcije Altekobo u Tokiju. Goran Končar je dobio taj instrument na upotrebu, a riječ je o najskupljem instrumentu na kojem se stalno svira u Hrvatskoj.

“Za nas su to astronomske cifre, ali najvažniji je zvuk instrumenta, jer on nema cijenu. Kad uzmete instrument u ruke, to nama nije vrijednost, to je nama alat. Ono što se kod takvog instrumenta cijeni jest majstor. Cijena nije takva zbog tona, jer ima i novih violina koje su relativno jeftine, nego zato što nitko danas ne zna osnovne standarde i kriterije kojima su se vodili stari talijanski majstori. Kao da smo zaboravili da se ta tradicija prenosila s osobe na osobu. Stradivari je cijeli svoj život stalno poboljšavao izradu i nema dva jednaka instrumenta. Taj osobni pristup učinio je da je svaka njegova violina jedinstvena“, kaže Goran Končar. On ističe i jednu činjenicu koja se danas malo spominje, a to je da je najvredniji javor za izradu violina dolazio iz bosanskih šuma iz okolice Kreševa te sa sjevernog Velebita i iz Gorskog kotara, a i danas je to drvo na najvećoj cijeni te u konačnici o kvaliteti drva ovisi i cijena instrumenta. Ne smije se zaboraviti ni tradicija hrvatskih graditelja violina od dr. Franje Kresnika do danas, već i u inozemstvu poznatih graditelja Slavka Domitrovića i Darka Stipeševića. Goran Konačar kaže da je na starim instrumentima teže svirati: “Oni imaju puno više mogućnosti, ali su i puno hirovitiji. Promijeni se vrijeme, oni promjene ćud. Podsjećaju me na žensku ćud. Prema mišljenju starih grčkih filozofa glazba je trebala nerazumljive svemirske dimenzije dovesti u sklad i približiti ljudima. Kroz glazbu se uspostavljaju prave vrijednosti, a tu se vraćamo na onu da ono što je najljepše u životu obično ne košta ništa.“

Miroslav Lončar, hrvatski umjetnik na klasičnoj gitari koji živi u Americi, posjeduje majstorski instrument što ga je napravio Hermann Hauser II., sin poznatog graditelja istog imena, čiju je gitaru svirao i slavni Andrés Segovia. Gitara je iz 1973. i nosi broj 950. „Tu gitaru sam dobio na dar 1987. od svoje profesorice Marge Bauml kod koje sam studirao gitaru na Glazbenoj akademiji u Grazu. Cijene takvih gitara na svjetskom tržištu kreću se od otprilike 40.000 do 100.000 dolara. Pretpostavljam da moja gitara vrijedi negdje između 40 i 50 tisuća dolara“, kaže Miroslav Lončar. Prema njegovu mišljenju jedna od navrednijih gitara na svijetu je gitara Hausera starijeg, koju je Segovia svirao od 1937. do 80-ih godina. Ta se gitara nalazi u muzeju Metropolitan u New Yorku.

Komentiraj