U subotu je na HRT3 završen ciklus filmova „Idemo na poljski film”, koji je organiziralo Veleposlanstvo Republike Poljske u Zagrebu u suradnji s hrvatskom i poljskom javnom televizijom, HRT i TVP. Organizatori su, želeći doprijeti do što većeg broja ljudi, predložili televizijskim gledateljima šest, tematski vrlo različitih filmova koji su nastali u posljednjem desetljeću 2000. godine.

Poljsku kinematografiju ne treba nešto posebno reklamirati, a ni hvaliti budući da je uvijek uživala veliku popularnost u svijetu. No ipak, uspjesi na međunarodnoj sceni te količina dobivenih nagrada ostavljaju dojam.

Započnimo od Oscara – malo tko zna da su tijekom 91 godine (prva ceremonija dodjele Oscara je bila 16.05.1929. godine) poljski stvaratelji čak 13 puta osvojili kipić u različitim kategorijama.

Poljaci su bili nagrađivani za glazbu, fotografije, scenografiju, kratkometražne filmove i režiju.

Prisjetimo se prezimena onih koji su zasigurno poznati hrvatskoj publici, a Oscara su dobili u 21. stoljeću – 2000. godine Andrzej Wajda dobio je počasnog Oscara za životno djelo (čak su četiri njegova filma bila nominirana u kategoriji za film na stranom jeziku, ali nažalost nijedan nije dobio nagradu), u 2003. godini Roman Polański je dobio Oscara za režiju filma Pijanist, u 2005. godine Oscar za glazbu u filmu Finding Neverland (San za životom J.M. Barrieja) završio je u rukama Jana Kaczmareka, u 2007. godini za najbolji kratkometražni film Oscara je dobio poljski film Petar i vuk, a u 2013. godini najbolji film na stranom jeziku vrijedan Oskara bila je Ida u režiji Pawła Pawlikowskog, koji je u 2019. godini ponovno imao nadu (a i popriličnu šansu) da dobije Oscara za Hladni rat – film koji je dobio sve važne europske filmske nagrade.

Vrijedi spomenuti da su poljski filmovi do danas čak 12 puta bili nominirani u kategoriji za najbolji film na stranom jeziku.

Unatoč tome što je to mjesto susreta umjetnika s Istoka i Zapada, filmski festival Berlinale postoji od 1951. godine, a prvi poljski film tamo je prikazan tek 1976. godine.

Od toga vremena poljski filmaši 24 puta osvojili su berlinskog Medvjeda: sedamnaest redatelja (među kojima Jerzy Kawalerowicz, Dorota Kędzierzawska, Krzysztof Kieślowski, Małgorzata Szumowska, Andrzej Wajda, Janusz Zaorski), također i poljskih umjetnika nagrađivano je za najbolje glumačke uloge i najbolje fotografije. Kroz 70 godina trajanja berlinskog festivala ljubitelji kina imali su priliku vidjeti 113 poljskih filmova.

Filmski festival u Veneciji koji se smatra najstarijim filmskim događajem (po prvi puta održao se 1932. godine) dva puta je počastio poljske umjetnike Zlatnim lavovima: bili su to Krzysztof Zanussi i Krzysztof Kieślowski. Venecijanska Velika nagrada žirija tri puta je pripala Poljacima: Krzysztofu Zanussiu, Jerzyu Skolimowskom (koji je također osvojio specijanu nagradu žirija) i u 2019. godini Romanu Polańskom za film Časnik i špijun.

Najvažniju nagradu Međunarodnog filmskog festivala u Cannesu (Zlatnu palmu) samo su dva puta dobili poljski filmovi: Čovjek od željeza Andrzeja Wajde i Pijanist Romana Polańskog. Mogla bi se tako dalje nabrajati i umnažati statistika uspjeha poljske kinematografije čiji počeci sežu u 1917. godinu kada je u Varšavi stvoren Filmski ured. Pravni okviri koji su joj omogućavali razvoj činili su Zakon o autorskom pravu koji je u Poljskoj stupio na snagu već u 1926. godini i donesen 1934. godine prvi Zakon o filmovima i njihovom prikazivanju kojim se nalagala raspodjela u državnom proračunu za potporu domaćoj produkciji.

Govoreći o poljskoj kinematografiji ne možemo ne spomenuti pravac zvan poljska filmska škola čiji su osnivači, između ostalog, bili Andrzej Wajda, Andrzej Munk, Jerzy Kawalerowicz i Tadeusz Różewicz, a koji je ostavio značajan trag na europskoj kinematografiji – utjecaj poljske filmske škole je godinama bio itekako vidljiv u stvaralaštvu mnogih istaknutih filmaša izvan Poljske, osobito iz srednje i istočne Europe.

Nagrade poljskim filmovima nisu slučajnost. Bez obzira na to u kakvim uvjetima i u kojim vremenima su filmaši stvarali, poljska kinematografija uvijek je imala jasnu nacionalnu i kulturnu identifikaciju. Uvijek je bila hrabra, beskompromisna, često kontroverzna, spremna na obračun te je izazivala rasprave o temama važnim za društvo.

S druge strane poljsko kino je vjerovalo i vjeruje u stvarnost i čovjeka. Te značajke možemo lako pronaći u filmovima Wojciecha Smarzowskog, Agnieszke Holland, Krzysztofa Krauze, Małgorzate Szumowske, Pawła Pawlikowskog, Jana Komasa, Macieja Pieprzyce – a to su samo neki iz galerije izvrsnih suvremenih poljskih redatelja koji danas daju oblik i koloristiku poljskom kinu. Upravo oni (i mnogi drugi) predstavljaju uspjeh te prepoznatljivost i popularnost poljskih filmova u Poljskoj i izvan nje. Uspjeh čiji je najnoviji simbol izbor poznate i cijenjene poljske redateljice Agnieszke Holland za novu predsjednicu Europske filmske nagrade (European Film Awards). | PROMO