NACIONALNA GROUPIE: Zadah Meštrovićevih Indijanaca

Zanima me hoće li premijer svratit u Tri majmuna i suočit se s gazdom. Hoće li mu uletit u kafić kao što je Bandić Juričanu uletio na premijeru ‘Kumeka’

Doskočio sam tome što bircevi rade samo do 10. Počnem pit oko tri i do deset sam već fino pijan, namiren kakvom takvom zabavom. I ne moram čekat noćne tramvaje da bih se vratio doma. Savršeno zapravo, neka tako i ostane.

Često se napijem ispred Krole. To baš i nije pametno, tamo te u Radićevoj pola grada vidi kad počneš radit budalu od sebe. Ali ne mogu si pomoći, valjda sam pritajeni ekshibicionist. Nije se u Radićevoj pametno napit i zbog toga što se niz tu ulicu svako malo spuštaju političari iz Sabora, pa kad se napiješ ne možeš odolit da im ne dobaciš neku prostotu, uvredu, a onda te oni za to mogu tužit, oglobit masno.

Svi živi političari valjda su prošli pored Krole, jedino premijera Plenkovića nikad nisam vidio. On, onakav osjetljiv, razdražljiv kloni se očito mjesta na kojima bi ga netko mogao uvrijediti. Baš me zanima hoće li ikada u Rijeci svratit u Tri majmuna i suočit se s gazdom tog kafića koji je preko medija jasno dao do znanja da je kod njega svaki HDZ-ovac nepoželjan. Hoće li premijer skupiti hrabrosti i uletiti mu u kafić kao što je pokojni Bandić Juričanu uletio na premijeru ‘’Kumeka’’.

Jučer sam se opet napio u Radićevoj i dok sam tamo pijan kao nešto divljao, iz Sabora su se baš spuštali zastupnik Grmoja i zastupnica Marija Selak Raspudić. Mariju dugo nisam vidio. Odmah sam joj uletio:

“Di si, Marija, daj sjedni na piće…”

Grmoja je pod rukom nosio neke fascikle i crnu knjigu.

“Sjedni i ti, Nikola…”, pozovem ga

“Ne hvala, drugi put”, Marija me otpili.

“Što, bojiš se da ti ne prenesem koronu? Tvoj muž me optužio da je od mene ovdje u Kroli popušio koronu…”

“Ne bojim se ja ničega.”

“Daj onda sjedni, samo kratko piće jedno… Tebe, Nikola, nikad nisam upoznao… Ajde sjednite, jedno piće i to je to.”

“Hoćemo?” Marija pogleda Grmoju.

On kimne. Možda mu je kao provincijalcu iz Metkovića godilo da se malo poveže s nama urbanom, umjetničkom ekipom u Kroli. Čim su sjeli za stol, ja se odmah napenalim na knjigu koju je Grmoja držao pod rukom.

“Šta to čitaš?”

Umjesto odgovora, Grmoja pokaže naslovnicu: “Džordan Piterson, Izvan reda.”

Raskalašeno se nasmijem.

“Eto na šta si spala otkad si u politiku ušla… Nekad si na Filozofskom bila okružena ekipom koja je čitala Kanta, Hegela, Šopenhauera, a sad kad si prešla u politiku ovi oko tebe čitaju jedino tog petparačkog filozofa za Trampove glasače…”

“Naš vrli premijer ne čita ni to. Dobro mu je naša pametnica Marija odbrusila da mora počet malo više čitati”, neopterećeno i nekako seosko podjebavalački uzvrati Grmoja.

“To joj je premijer itekako zamjerio. Zbog njezinih podjebavanja na crnu je listu stavio rektora Borasa, uopće mu više ne odgovara na pozive. Tebe, Marija, on povezuje s Borasom i Antom Čovićem, zna da ste prijatelji. A tvoji prijatelji postali su njegovi neprijatelji. Jebi ga.”

“Gdje si taj trač pokupio?” Marija zakoluta očima.

“Boris Rašeta mi je neki dan ispričao”, odvratim

Svrnem pogled na Grmoju. Listao je Pitersonovu knjigu kao da nam želi pročitat neki citat.

“Tebi je dobar taj Piterson?” upitam ga.

Grmoja kimne.

“Da, odličan mi je. Pročitao sam s guštom i onu njegovu prvu knjigu. Shvaćam zašto ga ljevičari ne podnose… Ubija ih neoborivim argumentima, činjenicama.”

“Misliš na onu njegovu neoborivu činjenicu da žena koja našminkana i u visokim potpeticama dolazi na posao svjesno izaziva seksualno uznemiravanje. Evo, Marija našminkana i u potpeticama visokim dolazi u Sabor. Znači li to da ona svjesno izaziva da je svi vi zastupnici seksualno uznemiravate?” potkurim.

Grmoja zažmirka. Podozrivo pogleda prema Mariji. Njoj se lice naglo narogušilo.

“Hajde, Nikola, odgovori mu. Stojiš li iza te Pitersonove takozvane činjenice?”

Grmoja opet zažmirka.

“Recimo da se u načelu slažem s time…” izgovori razgovijetno.

“Ne možeš se slagati s takvom odvratnom, seksističkom izjavom!” drekne Marija.

Grmoja se slavodobitno osmjehne.

“Aha, tu sam te čekao… Znači, ti meni u ime feminizma oduzimaš pravo na vlastito mišljenje. Po čemu se onda razlikuješ od onih ljevičara u Čikagu koji Meštroviću oduzimaju pravo na njegovo viđenje Indijanaca… Pa će ukloniti spomenik Indijancima kojeg je Meštrović tako umjetnički lijepo isklesao, svaki mišić se vidi na Indijancu…” Čitanjem Pitersona Grmoja se očito prekalio u vještog polemičara.

“Kako možeš brkat to dvoje! To nema veze jedno s drugim!” Marija je bila izvan sebe.

“Aha, dvostruki kriteriji! Kao i kod Marksa… Predugo si bila na Filozofskom fakultetu među mladim komunistima, ostavi to traga na svakome, kao i gulag.”

“Kad smo kod Marksa, je l’ znate da je SDP-ov zastupnik u zagrebačkoj gradskoj skupštini Aleksandar Gavrilović podnio zahtjev da se na Gornjem gradu, na Ilirskom trgu, postavi bista Karlu Marksu, tom osvjedočenom mrzitelju Hrvata. Ti si to, Marija, morala znati, a nijednom se u Saboru nisi usprotivila toj inicijativi”, ubacim se u raspravu.

“Jer joj Marks očito ne smrdi kao američkim ljevičarima Meštrovićevi Indijanci. Ja ću tu temu svakako potegnut u Saboru, zapisat ću si da ne zaboravim”, Grmoja izvadi kemijsku i na fasciklu revno zapiše podatke.

“Ja ovo nisam dužna slušati! Ti mene trpaš u marksiste samo zato što sam ti spočitala da našminkana žena svjesno ne izaziva seksualno zlostavljanje!” Marija je naglo ustala od stola, krenula prema Trgu. Grmoja je uznemireno pokupio svog Pitersona sa stola i požurio za njom. “Valjda ćete se pomirit. Inače bi se moglo dogodit da Marija postane Mostova Joko Ono. Odvući će vam Raspudića i raspast ćete se ko Bitlsi!” dobacio sam supijano za Nikolom.

Komentiraj