NACIONALNA GROUPIE: Slatki život Novog Zagreba

Stojka se nakon ovog drugog potresa dosjetila da ljudima iz centra kojima su stanovi polurazrušeni, iznajmi sobe u svom stanu. Molila me da joj preporučim nekog pouzdanog iz centra. Povezao sam je s Filipom Šovagovićem, njemu su u stanu svi zidovi popucali. Dok sam ga vodio Stojki, zaključili smo da je više ljudi otišlo iz centra Zagreba nego nakon sloma NDH, preko 20.000

Postaje mučno gledat kako se neki pokušavaju okoristit na nevoljama, strahu ljudi iz centra. Sad sam tek vidio kakva je zapravo moja bivša curka Stojka. Njoj je u Utrinama ostao stan od pokojnog starog. Ali nije imala čime plaćati režije. Nakon što je završila književnost na Filozofskom, nigdje se nije mogla zaposliti. Nekadašnji kolega s Filozofskog, literat Sven Popović, našao joj posao u kol-centru. Ali tamo je izdržala jedva dva tjedna, pa ponovo životarenje. Sve dok se nakon ovog drugog potresa s epicentrom u Petrinji nije dosjetila da ljudima iz centra kojima su stanovi polurazrušeni, iznajmi sobe u svom stanu, odnosno da počne živjet od rente, kao što je nekad živio njezin omiljeni pisac Marsel Prust, neradnik koji skoro uopće nije ustajao iz kreveta. Mene je molila da joj preporučim nekog pouzdanog iz centra, netko tko je neće zavlačiti s plaćanjem. Povezao sam je s Filipom Šovagovićem, njemu su u stanu svi zidovi popucali. Dok sam ga vodio Stojki, zaključili smo da je više ljudi otišlo iz centra Zagreba nego nakon sloma NDH, preko 20.000.

Dan nakon što je uselio kod Stojke, Filip me nazvao sav izvan sebe, spočitavao mi u kakav sam ga to stan uvalio, neka odmah dođem riješit situaciju. Kod Stojke u Utrinama dočekao me totalni džumbus. U hodniku, u dnevnom boravku natrpane sprave za vježbanje, pokretne trake za trčanje. Stan joj je izgledao kao neka ilegalna teretana. Kao što su se u doba epidemije korone otvorili mnogi ilegalni kafići, takozvani štakorbarovi, očito su se i po stanovima otvorile ilegalne teretane. One legalne tjednima su zatvorene zbog korone, sve više ljudi dobiva škembe, pogrbljuje se, izobličava se tjelesno zbog pomanjkanja tjelovježbe, čak i mnoga televizijska lica. Jedino se HTV-ov novinar Petar Vlahov fizički dobro drži, možda on vježba u štakorteretanama po zagrebačkim predgrađima.

Stojka se baš svađala sa Šovagovićem kad sam došao. Filip ju je optuživao da ga je obmanula, nije mu rekla da će onu najveću sobu iznajmit Neveni Rendeli koja također više ne želi riskirat i živjet u nesigurnoj zgradi u centru. Nevena je Stojkin stan zakrčila pokretnim trakama za trčanje sobnog maratona. Pokušao sam smirit situaciju:

“Šta ti smeta Nevena… Nekad ste se družili, sjećaš se kad ste je Stiv i ti doveli u Jabuku, a ona je bila u visokim čizmama, pa ste se šalili kako ste šminkericu iz centra dovukli u Jabuku. E, di su ta vremena… Ni Jabuke više nema, ničeg nema u centru. Ne mogu shvatit kako Nevena uopće izdrži tu u Novom Zagrebu. Njoj je centar bio istinski zavičaj. Napuštala ga je samo kad je ljeti išla na more u Pirovac ili trčat maratone po Gospiću.”

“Ne može nas ko Kurda bit u stanu! Ne mogu živjet pod ovakvim uvjetima, stalno neko ulazi, izlazi, Nevena trči te svoje sobne maratone, kuiš, tak se bar oslobađa od stresa, trauma od potresa. A ja tu, kuiš, šizim…”, Filip se ushodao po svojoj sobi. Zapravo to i nije bila soba, nego pregrađeni balkon.

“Pa imaš i ti ventil protiv stresa, traume… Gledo sam kod Stankovića onu neku psihologicu šta je rekla da je važno da sve što nas muči napišemo na papir. To si ti odavno patentiro. Od svojih nabacanih ispovijesti složio si roman ‘Život je gluh’, iskreiro svoje najuspješnije predstave. Pa i ova zadnja predstava ti je na tu spiku, glumci iz sebe izbacuju traume od potresa”, skinem jaknu. Stojka je okači na vješalicu pa nastavi rentijersko nadjebavanje s Filipom:

“Po fejsbuku se ekipa iz centra žali da se svi naslađuju njihovom nesrećom. Kao, živjeli ste stalno na visokoj nozi, pa evo vam sad. Okej, nije to u redu. Ali nije u redu ni da su vama iz centra sad najednom tako skupi ovi naši stanovi u Novom Zagrebu. I još se bunite što niste sami u stanu.”

“Za sobu koja i nije soba nego pregrađeni balkon cepaš mi 2000 kuna plus dio režija, kaj je to ak nije ratno profiterstvo! Dve tisuće kuna za balkonsku sobu u faking Novom Zagrebu!”

“Šta faking Novi Zagreb, sto put je bolji od vašeg centra di su zgrade tolko šugave da ih dokrajčit može potres od 2 rihtera! Ko vam je kriv što ste za masnu lovu kupovali stanove u tim štakornjacima, ulupali još tolko love na uređenje! Novi Zagreb je Njujork za to tamo. Ovdje u zgradi preko puta živi Džimi Stanić, a u ovom stanu obitavala je Doris Dragović, Sanja Doležal, sa Sanjom je dolazio Dražen Petrović, čak mi je poklonio svoj donji dres iz repke, eno ga u ormaru. Jer je moj stari, kad se trebo treći put oženit, iznajmio ovaj stan nekom glazbenom menadžeru!” pokondiri se Stojka.

“Kaj fakat maš dres od Dražena!? Daj me nemoj jebat, moram to vidit, pa to je sjajno!” naglo se oraspoloži Filip, pasionirani ljubitelj košarke.

Stojka izvadi dres iz ormara – bijele, ogromne sportske gaće na kojima je ušivena plava brojka 10. Za Filipa je to bilo poput talismana koji mu je u trenu izbrisao sve duševne boli.

“Eto, možeš u tom Draženovom dresu svaki dan haklat košaricu tu na košarkaškom igralištu kod škole. Drži se ti Novog Zagreba. Imaš klupice, parkove, ima tamo kod Mamutice i nekakvo kazalište di je Šnajder dobivo plaćicu. Gavela vam je ionako razrušena, možete je u te prostorije u Travnom preselit. Ne vjerujem da će vam Bandić tako skoro obnovit kazalište u Frankopanskoj. Milanu posustaje snaga, na onoj tvojoj predstavi o potresu klonula mu je glava, zaspao je, maltene zahrkao, pa ga je Josipa Lisac šibala pogledom ko zadnjeg primitivca”, bacao sam pozitivu. A onda se i Stojka raznježila i spustila Filipu stanarinu za 39,90 kuna. Ipak nisu Hrvati baš toliko kvarni.

Komentiraj