NACIONALNA GROUPIE: Privatni detektiv za smeće

Tužno je kako sve u vezi Tita završava na smeću. Čak su na politički otpad bacili i onog Viktora Gotovca koji je Titu pokušao vratit onaj trg kod HNK što mu ga je Hasanbegović oduzeo i ploču s Titovim imenom bacio na Jakuševac

Za visokim stolom ispred Krole drmao sam rakije s pjesnikom i rušiteljem HDZ-a Stjepanom Bajićem i jednim mladim enciklopedistom iz Leksikografskog zavoda koji nas je uvjeravao da je na tragu rukopisa šeste knjige Krležinih ‘’Zastava’’. U razgovorima s Čengićem, Krleža je dao mutne naznake da se sprema napisat tu knjigu i da će u njoj obraditi čak i temu Golog otoka.

“Možda je u njoj pisao i negativno o Titu”, motao sam duhan u rizlu.

“Zašto bi o Titu pisao negativno? Pa bili su nakon rata dobri drugari. Ima onaj jedan Krležin zapis di mu se Tito, dok truse konjake u Kumrovcu, supijano sentimentalan žali da su njegovu kolijevku bacili na smetlište”, podsjetio me Bajić.

“Baš kao i Kolinda Titovu bistu s Pantovčaka. Tužno je kako sve u vezi Tita završava na smeću. Čak su na politički otpad bacili i onog Viktora Gotovca koji je Titu pokušao vratit onaj trg kod HNK šta mu ga je Hasanbegović oduzeo i ploču s Titovim imenom bacio na Jakuševac”, sjetno će mladi enciklopedist.

“I što je najgore, tu ploču nisu ni reciklirali. Čini se da se ništa ne reciklira na Jakuševcu. Od kad su uveli ove plave vrećice, čitav Novi Zagreb smrdi ogavno po smeću s Jakuševca, više nego ikad. Svaki dan se od tog smrada izbljujem kad se pijan iz grada vratim u Zapruđe”, otpuhnuo sam duhanski dim.

Nakon desete rakije, u mesinđer na Fejsbuku stigla mi je poruka. Neka ekipa zove me na parti kod njih doma. Žele pit sa Svircem, kolumnistom Nacionala. Da provjere je li zbilja mogu toliko popit ili to samo izmišljam u svojim kolumnama. Odlučio sam prihvatit izazov. Neće me nitko jebat da izmišljam u svojim tekstovima, mrzim izmišljanje, ja sam pripadnik ovog novog vala pisanja istine. Za takvo pisanje o stvarnim osobama i događajima Ani Arno je ove godine dobila Nobelovu nagradu za književnost. Nadam se da ću iduće godine i ja dobiti. Visoko kotiram na kladionici u Kroli, čak više i od Dubravke Ugrešić.

“Reci di si sad. Naručit ćemo ti i platit taksi da što brže dođeš. Nismo baš blizu”, stigla mi je nova poruka u mesinđer. “Klasika, Krolo”, otpisao sam.

Taksi me čekao na početku Petrinjske. To je ujedno zadnje čega se suvislo sjećam. Čim sam sjeo na zadnje sjedalo, opustio se, sve one rakije iz Krole zacrnile su mi mozak. Slabo se sjećam i tog partija u nekakvoj zgradi ispod Sljemena. Tamo su me viskijem nalijevali. I prolijevali. U jednom trenutku strovalio sam se na pod. Pa su mi se rugali da ne znam pit i prosipali po meni viski iz boce. Da je netko bacio šibicu na mene, zapalio bih se kao Jan Palah.

Ujutro nas je sve probudila zvonjava na vratima. Koštunjavi šminker u čijem smo se stanu nalazili morao je htio ne htio otvorit jer taj vani se nije skidao sa zvona. Kućepazitelj je to bio na vratima. Baš kao što je prije par tjedana meni moj kućepazitelj žestoko srao zbog krivo razvrstanog otpada, tako je sad njemu ovaj njegov zbog toga što smeće nije bacio u propisanoj, plavoj ZG vrećici.

“Svi stanari će sad zbog tebe morat plaćat kaznu!”

“Ali nisam ja to bacio! Zašto uvijek imate na mene pik! Samo zato što svako malo pravim partije u stanu? Pa odmah znači da i ne poštujem nove zakone o smeću. Kako malograđanski licemjerno!” branio se koštunjavi; toliko mršav vjerojatno je bio od čestog uzimanja raznih vrsta droge.

Kućepazitelj ga je samo mrko gledao.

“Dokazat ću vam da to nisam ja bacio! A onda ću od vas tražit da mi se ispričate na koljenima!” koštunjavko je zatvorio vrata.

Onda se zagledao u mene koji sam skršen od cuge ležao na kauču.

“Svirac, nudim ti da zaradiš nešto love. Poigraj se malo detektiva. Tebi se neće gadit malo uprljat ruke. Pročeprkaj vani po kanti, pokušaj saznat tko je od stanara u zgradi bacio nepropisnu vrećicu u smeće”, iz novčanika je izvadio dvije novčanice od po 200 kuna.

Odlučio sam se odmah prihvatit tog zamršenog slučaja, da, trebao mi je dodatni honorar, sve je tako jebeno poskupilo.

Nagnuo sam se nad kantu za smeće ispred zgrade i kao nekad moj dida Bajo telića iz krave izvukao bijelu, šugavu vrećicu iz Špara van. Pročeprkao sam po njoj. Pri dnu našao knjigu Franca Bevka naslovljenu ‘’Knjiga o Titu’’. Na naslovnici mladi naslikan mladi Tito. U jednoj ruci drži ručicu tokarskog stroja, u drugoj knjigu, a iznad njega leti nekakva ptica. A, pa to je ona knjiga za djecu u kojoj se opisivalo kako je mali Tito, izluđen gladi, na tavanu vlastitom ocu maznuo svinjsku glavu i podijelio gladnoj braći i sestrama. Već kao dječaku u krvi mu je bio komunizam i pravedna raspodjela dobara gladnima i prezrenima.

Vratio se do zgrade, pogledao prezimena stanara na portafonu. Ugledam prezime Broz. Opa… Istraga je brzo dala rezultate. Koštunjavog sam pitao tko je taj Broz, a ovaj mi odvratio – Titova unuka, redateljica Saša Broz. Ja brzo k njoj na vrata gore. Čim je otvorila, rešetanje:

“Ne samo da bacate knjige o svom velikom djedu, nego ih bacate u nepropisnim vrećicama.”

Ona se branila da nije to njezina vrećica, ona baca u propisanim, plavim. A takvu istu knjigu ima na polici, nije je bacila. Dok je to izgovarala vrećica u ruci mi se raspala, sve se prosulo. Razbilo se par praznih bočica konjaka. I tad mi sijevne… Pa to je moja vrećica, moje smeće koje sam nosio sa sobom da prvom prilikom bacim u tuđe kante daleko od mog nebodera. I da tako uštedim na vrećicama. Ali sinoć sam bio toliko pijan da sam zaboravio da sam uopće imao sa sobom tu vrećicu. A tu knjigu o Titu valjda je Čumandra kod kojeg stanujem bacio u smeće. Sat vremena morao sam se ispričavat Titovoj unuci baš kao mali Tito ocu nakon što mu je maznuo svinjsku glavu. Koja bi danas, ako me znanje ne vara, završila u bio otpadu.

Komentiraj