U hodu svako malo potežem viski iz boce. Ostalo ga je od te Madine predstave u kojoj se PUBLICI NUDI ALKOHOL. Što sam pijaniji, to me više obuzima osjećaj da mi je Mada iskreno izjavljivala ljubav. Nije onakvu strast mogla samo odglumiti

Hodam Preradovićevom ulicom, ali ne onom u Zagrebu po kojoj ni ne možeš prolazit od adventske gužve, nego u Đakovu. Ispred mene grabi glumica Mada Peršić. Navukla tenisice, izula je štikle, ja ih nosim, prebacio sam ih preko ramena kao moj djed Bajo vojničke cokule. Miris štikli u najsitnije detalje vraća mi sjećanje na maloprijašnje događaje, kao što je Prustu vraćao miris čaja u koji je namakao onaj svoj madlen kolačić. Bio sam sa starom na predstavi, monodrami “Jelinek vs Jelinek” u Hrvatskom domu u centru Đakova. Usred predstave priđe mi Mada Peršić. Oči joj sjale kao mački.

„Kako vam je ime?“ upitala me medeno promuklim glasom.

Kad sam odgovorio, dotaknula mi je vrh nagelirane kokotice, protisnula:

“Uz frizuru, krasi te tako divno ime, kao sveti Pavle, baš paše uz ovo adventsko vrijeme. Onda još umiljatije izusti:

„Pavle… Izgledate mi kao imućan zemljoposjednik… Vi sigurno imate trokatnu kuću i puno zemlje ovdje u Đakovu, je li tako, Pavle?“

„Ne… Ja sam kolumnist… Nacionala… Ovdje u Đakovo sam došao samo na Advent… Posjetit… mamu“, pokazao sam na svoju staru koja je sjedila do mene i koja je kao navijena počela glumici sipat komplimente:

“Čitala sam u Nacionalu što mi ga Pavle donio, intervju s vama. Da ste uz glumu završili i medicinu. Blago vašoj mami, vašoj baki. Jer znamo svi kako je bavit se umjetnošću u Hrvatskoj. Vi se uvijek možete zaposlit kao doktorica. Evo, u našem Domu zdravlja već skoro godinu dana traže novu doktoricu.“

„Daj, mama“, oblio me znoj.

„Šta daj, mama! Pogledaj kako te ova prekrasna i pametna cura gleda a ti sjediš ko tutle“, upropastila se stara. Da bi onda Mada, gledajući me prodorno u oči, izgovorila nešto što će mi zauvijek ostat u mozgu, kao posljednje rečenice koje istraživač izgubljen na Sjevernom polu noktom urezuje u santu leda:

„Osjećaš li, Pavle iz Nacionala kako me preplavljuje ljubav prema tebi? Jesi li se ikada zaljubio na prvi pogled? Ja jesam, upravo sada. U tebe, Pavle iz Nacionala. Ja te ljubim.“

I MOJA STARA JE BILA U ŠOKU. Al ipak se brzo pribrala, trkala me laktom, skoro pa se izderala na mene:

„Šta si blenuo, blesane! Ajde, reci i ti njoj da je voliš, ovakvu priliku više nećeš imat!“

Dva reda ispred nas smijuljio mi se Hrvoje Ćurić. S njim sam išao u osnovnu, trenirao je nogomet i karate, skoro sve cure u razredu bile su zaljubljene u njega. A sad je pored sebe imao samo usahlu ženu seljanku. I vjerojatno u rezervi neku očajnicu koju na poslu u Silosu torba na vrećama neprodanog žita.

„Ajde, Svirac, šta si se usro. Valjda se curi zamantalo od viskija, pa te zamijenila s nekim! Iskoristi priliku dok možeš!“ još mi odzvanjaju u ušima njegove ogavne, podrugljive riječi.

A Mada ga je odmjerila pogledom.

„Jel bi ti još viskija?“ upitala ga.

„Oću, naravno! Samo dođi i natoči, ljepojko… Da su sve predstave ovakve, išo bi ja u kazalište svaki dan po dva puta!“ sav se ozario.

Mada siđe do njega. I, sipajući mu viski, saspe mu i ovo u facu:

“Ti si besperspektivni luzer čije je vrijeme davno prošlo. Za tebe bi bilo bolje da se ne navikavaš na viski. Ali, ajde, Advent je, vrijeme praštanja, treba prema očajnicima biti darežljiv.”

ĆURIĆ SE ZACRVENIO kao da ga je osvijetlila disko kugla pod kojom je plesao onih slavnih dana kada je bio kralj školskih plesnjaka. Njegova žena tupo je zurila u Madu. Valjda nije mogla dokučiti je li to vrijeđanje dio predstave ili stvarnost.

Nakon predstave, stara mi je tutnula u ruke svežanj starih časopisa Glorija koje je ponjela sa sobom. Neka odnesem Madi da se potpiše uz Žužine kolumne. Stara je ostala u foajeu okružena babama, među kojima je bila i moja bivša razrednica. Laskale su joj da je prava sretnica, buduća snaha joj je dva u jednom – doktorica i glumica.

I ja sad s tim Glorijama kaskam za Madom. Zadužila me da je odvedem na narodnjake. U strahu da ne potrošim svu lovu koju imam, slagao sam joj da u Đakovu nema taksija nakon osam navečer.

„Ma da?“ nepovjerljivo me gledala Mada.

U hodu svako malo potežem viski iz boce. Ostalo ga je od te Madine predstave u kojoj se publici nudi alkohol da bi se ljude dodatno odobrovoljilo. Uzeo sam i dvije boce vina nepopijene u predstavi. Što sam pijaniji, to me više obuzima osjećaj da mi je Mada iskreno izjavljivala ljubav. Nije onakvu strast mogla samo odglumiti. Kao što ni ja ne mogu pisat o nečem što nisam proživio, osjetio. Na tu temu odnosa umjetnosti i zbilje je i, purgerski rečeno, zašprehavam dok hodamo i pijemo.

NAKON VALJDA 40 MINUTA HODA pred nama više nema kuća. Samo oranice, nalik oceanu u tami. U daljini svijetle Piškorevci. Još koji kilometer poslije njih su Stari Perkovci, tamo je narodnjački klub nazvan isto kao kultni zagrebački narodnjački klub „Ludnica.“ Od samih Piškorevaca nas dijeli ne više od tri kilometra. Dakle, samo još ovoliko koliko smo već prehodali. Mada zakorači na oranicu. Tu di je krenula je baš blato, pa joj ja pred noge pobacam sve brojeve Glorije, napravim joj od njih kao malu stazu da dođe do tvrđeg blata. Pored nas se zaustavi neki bijesni, crni auto iz kojeg se ori pjesma Ace Lukasa “Voliš li me”. Tip crne zalizane kose otvori vrata. Pita Madu treba li prijevoz. Ona u hipu uđe u auto i ne pozdravivši me. Auto krene.

Dopire do mene pjev Ace Lukasa: „Voliš, voliš ti mene kad sam dobar kad ti dam ruku, dodam i kaput ti pridržim…” Skidam s ramena Madine štikle, odmjeravam ih, možda su baš moj broj. Izuvam cipele i navlačim štikle. Mrvicu su mi premale. Kao na štulama krećem u tim šljokičastim štiklama preko oranica, nabadam prema svjetlima obližnjih Piškorevaca.

Komentiraj