NACIONALNA GROUPIE: Plameni jazavac pred Saborom

‘Meni se čini da se i Milanović kljuka poezijom. Kako bi drugačije smislio sintagmu plameni jazavac?’ uplete se Katarina Peović

Zastao sam na barikadama pred Trgom svetog Marka. Doviknem policajcu da moram na porti Sabora ostavit nešto za zastupnicu Mariju Selak.

“Ne možete bez propusnice.”

“Kakve propusnice?” otresito ću; kiša i sjebani tlak nisu mi činili dobro.

“Šta kakve propusnice… Drzak si?”

“Nisam… Nego zašto propusnica? Mislim, znam da je onaj mladić tu s kalašnjikovom banuo, pucao…

“Znaš, ma nemoj?”

“Al Markov trg je Markov trg. Pa neću sad valjda čitav život morat vadit propusnice da bih tu došao. Uostalom, šta ako hoću u crkvu. Za tu crkvu se moj otac borio. Ono u doba Milanovićeve vlade. Kad su ljevičari vas policajce nahuškali na branitelje.”

Policajac kao da se lecnuo.

“Policija i branitelji su jedno te isto, policajci su prvi išli u rat, šta ne?” nastavim.

“Ajde se ti lijepo okreni, pa se vrati dolje na Trg!” naglo će policajac.

“Neću dok za Mariju ne ostavim to što trebam.”

“Šta to?”

“Ma, to nešto što sam uzeo od svog starog.”

“Ruke u vis!” policajac podigne dugu cijev.

Sledim se skroz.

“Gdje ti je to što si uzeo od svog oca branitelja!? Nemoj rukama nego glavom pokaži!

Pokažem na desni džep kaputa. Policajac zaobiđe barikadu, držeći me na nišanu. Dlanom me pljesne po džepu.

“Jesi možda to nešto aktivirao da na dodir eksplodira?”

“Aktivirao sam jedino moždane stanice dok sam se s tim baktao.”

Policajac mi oprezno izvadi vrećicu iz džepa. Iz vrećice izvuče Araličinu knjigu Mentalni komunist. Objasnim da sam to donio za Mariju Selak, njoj ta knjiga treba za sastavljanje nekakvog govora u Saboru, trebaju joj citati iz te knjige. A nigdje je nije mogla nabavit. Pa sam joj ja rekao donjet jer je meni od starog ostala.

“Imam li pravo barem na jedan poziv?” upitam.

“Zvat ćete odvjetnika?”

Ništa mu nisam odgovorio. Nazvao sam je na mobitel Mariju Selak, upravo je ručala u saborskom restoranu. Objasnio sam joj situaciju. Promumljala je da pričekam.

Ukipljeno sam stajao pored policajca. Nakon desetak minuta Marija se pojavi na ulazu u zgradu Sabora. Užurbano dokorača do nas.

“Zašto ga niste pustili? Je li vam pokazao osobnu?” nervozno će policajcu.

“Tražio me neku posebnu propusnicu. I onda uperio cijev prema meni kad je čuo da sam sin branitelja”, pojadam se.

“Spominjao je da ima nešto u džepu za vas… Nešto od oca branitelja”, zausti policajac

“Pa ste odmah pomislili da je bomba ili pištolj. Samo to se veže uz branitelje” odmah mu u riječ upadne Marija.

Iz Sabora je izašla i zastupnica Katarina Peović. Zastala je kad je vidjela koju knjigu držim u ruci. Upita policajca što se događa? On joj izbrifira.

“Unosit to u Sabor opasnije je nego oružje. Pamflete u kojima piše da i danas Hrvatskom vladaju komunisti i Srbi. Jedna takva knjiga svojim govorom netrpeljivosti može zatrovat hrpu mladih”, mrštila je Katarina Peović.

“Opa, bojiš se riječi, knjiga, kao što ih se i Staljin bojao pa je pisce ubijao. Dobro kaže predsjednik Milanović, ko se boji riječi nek ide doma mami!” uzviknem.

“Gle ti Milanovićeva paža, usoptio se ko plameni jazavac”, naškubi usne Peović.

“Da sam barem jazavac. Prije bi danas jazavca pustili na Markov trg nego ljudsko biće”, pogledam prema Mariji Selak, tražeći u njezinim očima odobravanje.

“I što sad, hoćete li ga izvest pred prijeki sud jer je na Markov trg pokušao ući s Araličinom knjigom pod jaknom?’’ postavi Marija ovo provokativno pitanje i policajcu i Katarini Peović.

“S nama djecom branitelja nikad na zelenu granu. Čak ni kad čitamo, obrazujemo se, nije dobro”, priklopim.

“Zašto primatima nikad ne isključuju elektriku oni u principu ionako rijetko čitaju, a i to što čitaju krive stvari čitaju”, prekine me Peović citatom iz pjesme Džonija Štulića, za kojeg beogradski rok kritičar Dušan Vesić tvrdi da je bio deklarirani marksist.

“Po čemu su ljudi koji vole Hrvatsku primati? Ja na primjer obožavam svoju domovinu skoro isto koliko i dobru književnost. Opsesivno čitam poeziju, ne mogu zaspati prije nego pročitam neku dobru pjesmu. Moj muž Nino mi se zbog tog ruga da sam previše romantična. On pak samo stalno čita jednog te istog autora, Makijavelija. Pomoću tog lukavca i njegovih doktrina uvijek me nekako nasanjka, ispadne da uvijek ja perem suđe nakon ručka. Zato i najviše volim ručat tu u Saboru, samo pojedeš i odeš dalje debatirat u sabornicu, san snova”, raspričala se Marija kao nekad u emisiji Peti dan.

“Meni se čini da se i Milanović kljuka poezijom. Kako bi drugačije smislio sintagmu plameni jazavac?” uplete se Katarina Peović. Vidjelo se da su i ona i Marija donedavno predavale na Filozofskom, strast za tumačenjem pjesništva nadvladavala je njihove svjetonazorske sukobe. Policajac ih široko zaobiđe i vrati se u stražarsku kućicu.

“Obožavam samoj sebi tumačiti što znače teško odgonetljivi stihovi. Shvatila sam da je Milanović skriveni pjesnik kao i ja. Plameni jazavac. Zvuči još bolje nego naslov zbirke pjesama pokojnog Josipa Severa, Borealni konj. Kako li je samo došao do te vizije plamenog jazavca?” uzbuđeno će Marija.

“Šmrkavcem… Plenković ga je nazvao šmrkavcem jer valjda stalno udiše prašinu sa starih knjiga koje nabavlja u antikvarijatima po Hrvatskoj i Srbiji i čita ih u svojoj predsjedničkoj rezidenciji. Valjda je na stolu imao prvo izdanje Kočićeva Jazavca, a pored također prastaro izdanje Zagorkina Plamenog inkvizitora. Spojio je ta dva naslova i dobio plamenog jazavca”, odvratio sam i pokupio se natrag prema Radićevoj. Na Markovu trgu nema mjesta za sinove branitelja.

Komentiraj