NACIONALNA GROUPIE: Pismo Greti Thunberg

Krenuo sam pisat pismo Greti Tinberg: odvažna, ljutita Greta, dugo sam čekao da se pojavi snažna osobnost poput tvoje. Pišem ti na papiru reciklažnom. Naliv-perom. Mislio sam guščjim perom, ali bi se to moglo protumačiti kao nasilje nad životinjama

Gledao sam na TV-u kako aktivistica Greta Tinberg u grču bijesa, tuge i enormne zabrinutosti, političarima na samitu o zagađenju planeta viče:

“Kako se usuđujete!”

Pio sam pivo iz plastične boce. Popio sam do kraja. Nije mi se dalo ustajat s kauča. Zafitiljio sam praznu bocu kroz prozor.

Uskoro mi netko nalegne na zvono na vratima. Nevoljko ustanem. Otvorim. Na pragu mi stoje susjeda s drugog kata i njezin sin pubertetlija, blijed, upalih očiju, astenične građe. Susjeda drži u ruci onu moju praznu kjupek bocu kao neandertalac batinu.

“Ti si ovu plastiku bacio kroz prozor, govno jedno neodgovorno! Zbog takvih kao ti ovaj će planet uskoro nestat, raspast se kao prepuni kontejner smeća! Ti mome sinu oduzimaš budućnost!

“Pa živi u Hrvatskoj, tu ionako i bez zagađenja neće imat nikakvu budućnost… Uostalom, sami ste spomenuli prepune kontejnere ispred zgrade. Čak i da sortiram otpad, ovi iz gradske uprave negdje će to samo zbukasat i zapalit… Ko što je preko ljeta gorilo smetlište na Jakuševcu… Ko zna šta je sve u dimu odletilo u nebo i oglodalo to malo što je ostalo od zemljinog omotača…”

“Ne svaljuj na druge krivnju za svoje svinjsko ponašanje! To što si od svog stana napravio zarazno smetlište, ne znači da možeš i od planeta… Gledaj na šta ti stan sliči! A tu je nekad živjela ugledna pjesnikinja… ”

“Daj me ne jebite. Parunica je isto zatrpavala stan smećem..”

“Kako se usuđuješ! Tako govorit mojoj mami!” blijedi pubertetlija mi se unese u facu.

“Mali, ne jebi ni ti po tamburi.”

Nisam se ni snašao, a klinac mi zalijepi takvu trisku da mi je sve odzvonilo. Zadnji put takvu sam šamarčinu dobio od profe iz tjelesnog kad sam se s vrha konopa samo bacio na strunjaču. Kao i onda, i sad sam jedva suzdržavao suze.

Susjeda i sin bez riječi se pokupe.

Prije neki dan bio mi je tridestčetvri rođendan. Da, svi mi nakon tridesete postajemo samo zagađivači, otpad na ovom planetu. Pogotovo smo mi hrvatski pisci nikom potreban otpad koji čak ne možeš ni reciklirat, prekvalificirat u konobare, taksiste, sobare… I još takvi šugavi bez love nemamo za pivo u boci nego kupujemo najjeftinije kjupekove, svaki dan ostavljamo iza sebe hrpu plastike.

U glavi mi se još uvijek sve podrhtavalo od maloprijašnjeg šamara. U takvom razdrmanom stanju, sjeo sam za kuhinjski stol posut stvrdnutim mrvicama. Krenuo sam pisat pismo Greti Tinberg:

Draga, odvažna, ljutita Greta, pišem ti iz Hrvatske, poznate po otoku Zlarinu na kojem su mjesni entuzijasti zabranili plastičnu ambalažu. Dugo sam čekao da se pojavi neka snažna osobnost poput tvoje. Pišem ti na papiru reciklažnom. Naliv-perom. Mislio sam ti pisat guščjim perom, ali onda sam se sjetio da bi se to moglo protumačiti kao nasilje nad životinjama.

Dakle, kao što vidiš staro dobro naliv- pero i tvrdi, hrapavi papir. Ovo pismo ću ti poslat preko goluba, imam hrpu golubova na balkonu, pa neka jedan od njih bude ljubazan i donese ti ovo pismo, ne želim da putem pošte putuje prekooceanskim avionom koji ispušta otrovne plinove u atmosferu.

Moj golub će te sigurno naći. Uskoro ću ga pustiti, kod nas u Hrvatskoj pustiti goluba ima i vulgarno značenje. Općenito smo mi je jedan vulgaran narod, uz iznimku časnih Zlarinjana. Odmah su se svi obrušili u Hrvatskoj na tebe Greta, nazivaju te poremećenom hitlerovkom… Desno orijentirani kolumnist Nino Raspudić vidi u tebi maocetungovku spremnu na lomači zapalit vlastite roditelje ukoliko ne slijede tvoj ideal. Tog istog Raspudića jedno sam na dječjem rođendanu na Bundeku vidio kako mrtav-hladan, poput serijskog ubojice baca hrpu plastičnih tanjura u običan koš za smeće, nije mu palo na pamet sortirati.

Ja te, Greta, potpuno razumijem, ova naša kugla zemaljska ide doslovno k vragu. Ljeta su vrela kao u paklu, onda kiše nagle, poplave, nema više proljeća kao u mom djetinjstvu, ni dugih, snježnih zima. Današnji život nalikuje na isprekidani, šizofreni fragmentarni roman. Svi smo postali fragmentarni, bez ikakve vizije. Takvi nikakvi bez otpora ćemo bit izručeni jahačima apokalipse. Ali ti se odlučila pobunit, reći dosta! Ako maknemo te jebene avione, vlakove, aute na benzin možemo ponovo prozračit temeljito ovu našu kuću zvanu Zemlja! Ali svi se moramo pridržavat pravila, ne smijemo to prepustit više usranoj demokraciji! To je kao da u zgradi imaš narkomana i piromana i puštaš ih da rade šta hoće, sve dok ne zapale čitavu zgradu. Ne može to tako! Pa i meni samom treba stega! Mene netko treba dovesti u red, prisiliti me da sortiram otpad, šamar ako treba mi opalit da se privedem pameti. Imam već 34 godine ali u duši sam na tvojoj razini, i još se mogu mladenački mijenjat, oblikovat, i star čovjek može bit mlad ako se pokori mladima, a ja to želim, bolje biti pijan i pokoren nego star. Isto kao i ti zapustio sam školovanje da bih ljudima glasno preko pisanja pljuvao istinu u njihova indolentna lica. Isto kao tebe nitko me prije nije slušao, smatrali su me čudakom. A onda se odjednom moj glas preko društvenih mreža i tiskanog medija pronio širom države, mladi me odjednom slušaju, zanimljiv sam im kao i ti. I zato se želim udružiti s tobom, biti tvoj intelektualni vojnik kao što je filozof Žan-Pol Sartr pred kraj života kroz svoje angažirano pisanje pronosio ideje Mao Ce Tunga. Spasimo ovaj planet i nanovo sve izgradimo, bez ikakvih ispušnih plinova i parfema, budimo jednostavni u prohtjevima i odjeći kao ti i ja, Greta… Oblačimo se svi isto, da ne trošimo bezveze energiju na odjeću koja često zna biti razdor među ljudima. Nosimo svi, kao ti i ja, karirane košulje i traperice. A sad… evo puštam ti goluba…

Komentiraj