Utakmicu sam otišao gledat u šator iza male crkve. Skupila se hrpa ljudi, hrpa mladih. Na trenutak sam zadobio osjećaj da PREMIJER PLENKOVIĆ IMA PRAVO – prenapuhane su vijesti o egzodusu Slavonaca. Pa, gle, napunili su čitava dva ogromna šatora. Možda bih se mogao vratit živjet u Đakovo

Moja nova cimerica otišla je preko vikenda s dečkom na Tabor film festival, a mene uhvatila teška čamotinja, stvarno više nisam mogao podnjet Zagreb ljeti. A sa svojom lovom jedino gdje sam se mogao maknut je moje rodno Đakovo. Tamo bar ne moram plaćat smještaj. Osim duševnih muka – morat ću trpit starinu kuknjavu kako joj nitko ne pomaže, a ona je sve starija i starija.

OPET ME UHVATILA TEŠKA TUGA kad sam vidio našu kuću, dvorište. U tih godinu dana koliko me nije bilo, sve se još dodatno ruiniralo. Krov iznad štale i čardaka počeo se urušavat. Komšinica Prepundićka molila me da nešto poduzmem, taj krov može past na moju staru dok ide po drva. Neka nagovorim staru da proda kuću i preseli u Zagreb. Ionako ovdje u Slavoniji više nitko ne ostaje osim staraca. Mene pak, kao i sve one koji nisu u stanju zasnovat vlastitu obitelj i prihvatit životne obaveze, počela prat teška nostalgija za vremenom kad sam bio dijete i kad smo u toj kući živjeli svi zajedno: stari, stara, baka, djed Bajo, sestra Slavica i ja. Onda sam još u ormariću u sobi na katu pronašao svoje stare stripove zapletene u paučinu i ubod nostalgije, osjećaj prolaznosti bio je toliko snažan da sam znao da ću se morat gadno naroljat kako bi šljivovicom saprao, dezinficirao tu otvorenu ranu na duši. Taman su u petak počeli Đakovački vezovi, a navečer je još bila utakmica Hrvatska-Rusija koja je odlučivala o ulasku Hrvatske u polufinale Svjetskog nogometnog prvenstva. Sve i da hoću ne mogu ostat trijezan.

UTAKMICU SAM OTIŠAO GLEDAT u šator iza male crkve. Skupila se hrpa ljudi, hrpa mladih. Na trenutak sam zadobio osjećaj da premijer Plenković ima pravo – prenapuhane su vijesti o egzodusu Slavonaca. Pa, gle, napunili su čitava dva ogromna šatora. Ima i zgodnih ženski, možda bih se mogao vratit živjet u Đakovo i tu iz Slavonije pisat kolumne. Obuzeo me entuzijazam, vjerojatno povezan sa šljivovicom, pio sam je prije utakmice kod komšije Ivice, branitelja koji je s mojim starim bio u brigadi ili čemu već. Pokazivao mi je puške, pištolje, bombe i svake tri minute natakao mi novi šljivu, imala je djelovanje kao ekstazi.

Totalno me diglo kad sam vidio da su u šatoru i dečki iz Hladnog piva. Nakon utakmice održat će koncert. Milu Kekina poznavao sam iz Sedmice, uvalio sam im se za stol, odnosno klupu. Bio je s njima i povisoki, košćati tip s majicom Seks Pistolsa. Kekin mu je pokazao na mene i rekao: “Došao ti je kao naručen, kao budali šamar”. Onakav sav razdragan i uživljen u utakmicu prijateljski sam potapšao tog tipa po ramenu. Pogotovo kad sam čuo da je novinar slobodnjak, svoje tekstove, snimke prodaje raznoraznim britanskim portalima, novinama, objavljuje i u Dejli Miroru. Izražavao se izravno, prostački, vidjelo da se da je to stari londonski panker koji se i dalje ponaša prema postulatima panka. Svaka druga riječ bila mu je fak. U Hrvatsku je došao snimit reportažu uoči tekme Hrvatska-Rusija. Cilj mu je bio prikazat Hrvate kao domorodačke slaboumnike koji u svojim ništavnim nogometašima vide hodajuće bogove na zemlji. Ime mu je bilo Adam, bio je siguran da će Hrvatska izgubit od Rusije i htio je snimit taj moment kad se urođenici razočaraju u svoje bogove i okrenu se protiv njih. Kekin i ekipa poveli su ga u Đakovo.

“JEBOTE, NAKON TEKMI KONCERTE u Zagrebu ima Stavros, a vi u Đakovu. Koji jebeni paradoks, urbana, zagrebačka ekipa svira po provincijama, a Dalmoši sa svojim mizoginim, terasa-bend pjesmama po Zagrebu. Ma, Đakovo za Zagreb postaje velegrad, sad fakat brijem vratit se tu živjet”, dobacio sam Kekinu.

Britanski novinar Adam stalno je sprdao sve što vidi oko sebe, cinično govorio da se u ovoj pripizdini može totalno opustit i radit šta god hoće, ionako je tu prvi i zadnji put. Toliko se opustio da se svako malo glasno isprđivao, govorio da je balkanska hrana izvrsna za prdeže, baš kao i monotona igra hrvatske reprezentacije. Sprdao se i kako svi tu žderemo čobanac dok gledao utakmicu, ali to ga nije priječilo da žlicom zahvati u moj izrazito ljuti čobanac. Pojeo mi je pola tanjura i onda opet ispustio vjetar, ali ovaj put ne onako tvrdog zvuka. U faci je lagano problijedio, utihnuo. Baš kao i kad je Hrvatska izjednačila na jedan-jedan.

Na kraju tekme, nakon poraza Rusije na penalima, Adam je bio sav snužden, iscrpljen, svi u šatoru skakali su u euforiji, palili bengalke, propala mu je reportaža. Kad god bih mu se euforično obratio, odgovarao mi je: “Fak of”. Tek se malo oraspoložio na koncertu Hladnog piva. S kamerom u ruci stajao je pored bine. Kad je Kekin zapjevao: “Kirbaj i kotlovina, dobro došla pripizdina!”, ja sam se rasplesao. Kekin je namignuo Adamu, dobacio mu sa stejđa:

“Gle te korake, poskakuje ko đakovački lipicaner, snimi Svirca, pa možeš poslat tekst da u finalu Englesku ne može pobijedit narod koji se koracima učio od konja”.

Izazvan, počeo sam tvrdo pankerski pogat, od lipicanera pretvorio sam se u divljeg konja. Pogajući, gurnuo sam Adama, skupocjena Kenon kamera ispala mu je na beton, raspala se na komade. On je viknuo nešto što bi prijevodu značilo: “Usrani, maloumni Hrvatu!”.

DOK JE, KLEČEĆI, SKUPLJAO KOMADE KAMERE, toliko se nagnuo da su mu traperice spuznule preko košćatih bokova. Van su mu napola ispali sirasto bijeli guzovi nalik rebrima radijatora i gaće u bojama engleske zastave umrljane smećkastom tekućinom. Odmah su to na mobitel snimila dva tipa koja pod nik nejmom Hardko na fejsbuku objavljuju degutantne fotke iz slavonske provincije i dobivaju za to hrpu lajkova. Adam je bio njihova nova žrtva

Komentiraj