NACIONALNA GROUPIE: Ekskurzija u Titovu Rijeku

 

Dok sam čitao USKOK-ovu snimku prisluškivanja političarke Josipe Rimac, shvatio sam da imam kvalitete za bavljenje politikom. Pita je majstor kakva vrata bi željela da joj napravi. Kninska kraljica svemira odgovori isto što bih i ja – besplatna

Dreždao sam na rotoru, držao palac u zraku samo da bih se dočepao besplatnog prijevoza. Prošlo mi je glavom da bih i ja poput Raspudića trebao od kolumnista postat političar. Sinoć dok sam čitao USKOK-ovu snimku prisluškivanja političarke Josipe Rimac, shvatio sam da imam kvalitete potrebne za bavljenje politikom. Pita je majstor kakva vrata bi željela da joj napravi. Kninska kraljica svemira kao iz topa na kninskoj tvrđavi odgovori isto što bih i ja – besplatna.

Išao sam u Rijeku koja bi zbog istrage DORH-a, baš kao Rimac s prijestolja kninske kraljice, mogla biti srušena s prijestolja europskog grada kulture. A meni su još prije pandemije korone obećali da ću čitati svoje tekstove na Titovom Galebu.

Auti su jurili pored mene kao pored groba neznanog junaka. Nakon sat vremena stane autobus. Na prednjem je staklu na zalijepljenom A4 papiru pisalo: učenički izlet. Otvore se vrata. Žena na suvozačkom sjedalu pozove me unutra.

Popnem se. Autobus pun đaka. Ženska koja me uvela, ispostavilo se, profesorica je povijesti u jednoj od eminentnijih škola u centru Zagreba. Đake vodi na mjesta najvećih ratnih stradanja.

Želim svojim učenicima pokazat da žrtve Drugog svjetskog rata nisu jedino ustaše i domobrani. I da nije Bleiburg jedino stratište…”, objasnila mi je, odvodeći me do zadnjeg sjedišta.

Posjela me pored učenika s okruglim cvikama. On na tečnom srpskom izgovori:

“Pa nećemo valjda s ciganima da se vozimo…”

Profesorica ga ukori – jako je ružno i nekorektno izrugivati se manjinama, pogrdno ih nazivati. Malom se oči napune suzama

“To je bila reminiscencija na film ‘Ko to tamo peva’. Moji roditelji su progresivni intelektualci i često mi puštaju srpske filmove. Niti najmanje nisam htio uvrijediti pripadnike romske manjine. Samo sam vam htio pokazati da bez ikakvih nacionalnih predrasuda gledam srpske filmove i u potpunoj slobodi i ravnopravnosti se u raznim životnim situacijama referiram na njih”, taj starmali, izvještačeni način izražavanja očito je pokupio od svojih roditelja.

“Bravo, Noa… I molim te da mi oprostiš što te u prvi mah nisam dobro shvatila. Ponekad mi stariji možemo o slobodi puno naučit od vas mlađih.”

Profa se vrati na suvozačko mjesto. Preko mikrofona nas obavijesti: upravo ćemo posjetit jedno od najvećih stratišta naših naroda, Petrovu goru.

Na platou gdje se nalazi spomenik antifašističkoj borbi, učenike je dočekao čuveni istarski književnik i novinar Milan Rakovac. Srdačni pozdravi, upoznavanje. Onda je Rakovac učenicima pričao o bitkama i stradanjima na Petrovoj gori. Posebno krvava bila je takozvana roguljaška bitka. Slabo naoružanim partizanima u borbi protiv ustaša priključili su se seljaci. Nisu imali nikakvo oružje osim svojih vila rogulja. S tim roguljama, kao da su u vojsci Matije Gupca, jurišali su na ustaše. Ovi ih gore s brda kosili strojnicama.

“Narednih dana ustaše krstare Petrovom gorom. Hvataju narod, ubijaju, kolju. Ostavljaju iza sebe čitave gomile iznakaženih leševa: muškaraca, žena, djece.”

Učenica Milena brizne u plač. Grcala je da će zbog ove ekskurzije imati noćne more. Sanjat će mrtvog djeda s roguljama u ruci. Onaj mali koji je u autobusu sjedio pored mene zagrli je i krene tješit:

“Budi jaka… Budi ponosna na svog djeda. Kao što sam ja na svoga. Moj djed Rade dojahao je s ostalim partizanima u oslobođeni Zagreb na bijelom konju. Moji roditelji i ja danas živimo u prostranom stanu u Vlaškoj koji je djed zaslužio u krvavim borbama s okupatorima. Ostavio nam je i kuću na Krku.”

“Noa, nije se lijepo hvalisati materijalnim dobrima, to rade kapitalisti”, prekori ga učiteljica.

“U nekim stvarima ne treba biti lažno skroman. Slobodno možemo reći da su nas partizanski pokret, samoupravljanje i nesvrstanost bili postavili u sam vrh svjetskih poslova. A onda su to ove državice, osobito Hrvatska i Srbija, sve bacile u pepeo”, Rakovac dlanom zagladi unatrag začešljanu podužu kosu. S plavom maramom oko vrata fakat je izgledao kao pjesnik. Uspio je i na mene prenjeti pjesnički žar.

“Pogledajte, danas se na ovom spomeniku antifašizma nalazi zvjezdarnica. Partizani i seljaci ovdje su morali proliti krv da bi buduće generacije s ovog istog mjesta mogle promatrati zvijezde… Vi biste, Milane, trebali na ovom upečatljivom motivu spjevati poemu.”

Zanos kojim sam to izgovorio držao me i kad smo se vratili u autobus. Poveo sam pjesmu: ‘’Na Kordunu grob do groba traži majka sina svoga’’. Učenice oko mene plakale su. I fotkale selfije. Jedna je za Instagram snimala insta-stori i snimku popratila komentarom: “Nakon potresa i korone sad još i ovo. Ima li kraja traumama nas učenika.”

Profa je govorila kako ćemo se uskoro naći u Rijeci koja bi, da nije bilo Tita i partizana, danas pripadala Italiji.

“Možda bi učenicima ipak trebali reći da su partizani nakon rata pobili i protjerali hrpu nevinih Talijana iz Istre. Pisao je o tome opsesivno Fulvio Tomica. Gospodin Rakovac preveo je njegov roman ‘Bolji život’”, dobacim.

“Ne postoji nijedna borba bez nevinih žrtava. Čak i najpravednija ostavlja za sobom nevine žrtve”, nervozno odvrati profa.

U Rijeci nas je dočekao gradonačelnik Obersnel. Snimale su nas i kamere dok smo silazili. Rijeka je toliko odisala slobodom da sam ispred busa u kamere poviknuo:

“Smrt fašizmu, sloboda narodu!”

Nekoliko minuta kasnije, zavibrirao mi je mob. Stari.

“Govno izdajničko! Vidio sam te na televiziji! Urlaš tamo po Titovoj Rijeci parole onih koji su ti dida na Bleiburg odveli! Ne pojavljuj mi se više nikad pred očima!”

Komentiraj