Mučenje Iračana naredili su američki generali

Objavljeno u Nacionalu br. 443, 2004-05-11

Dok se u američkoj javnosti raspravlja o tome treba li suditi američkim vojnicima koji su mučili Iračane u zatvoru Abu Ghraib, otkrivena je prava istina o torturi u Iraku: naredili su je najviši američki zapovjednici kako bi obavještajcima olakšali izvlačenje informacija od zatvorenika

Najutjecajniji američki dnevni list New York Times objavio je nepotpisani, redakcijski uvodnik u kojem se traži ostavka ministra obrane Donalda Rumsfelda zbog zlostavljanja iračkih zatvorenika u bagdadskom zatvoru Al Ghraib i drugim zatvorima i logorima, o čemu iz dana u dan u javnost dopiru sve odvratnije pojedinosti. U uvodniku “Rumsfeld mora otići” piše: “Prije godinu dana, kad je objavljeno da je rat u Iraku završen, Donald Rumsfeld doimao se kao briljantni taktičar, koji ne može pogriješiti. Američki vojnici ? taj malobrojan, ali opaki ratni stroj, koji je Rusmfeld stvorio ? upali su u Bagdad brzinom koja je iznenadila i najoptimističnije jastrebove. Bilo je očito da Pentagon, a ne ministarstvo vanjskih poslova, a svakako ne UN, preuzima kontrolu nad ponovnom izgradnjom države Irak. Tada je gospodin Rumsfeld sa svojim čeličnim osmijehom i iskrenim tiskovnim konferencijama bio najbliži onomu što bi se moglo nazvati rock-zvijezdom vlade predsjednika Busha.”

U komentaru NYT-a slijedi: “Vrijeme je da Rumsfeld ode, i to ne samo zbog njegove osobne odgovornosti za skandale u zatvoru Al Ghraib, iako bi i to bio dovoljan razlog. SAD je toliko su posramljen da se ministarstvo vanjskih poslova ne usuđuje objaviti svoj godišnji izvještaj o stanju ljudskih prava u svijetu, kako ne bi postalo predmetom prezira cijeloga svijeta. Ugled hrabrih američkih vojnika je ocrnjen, posao američkih diplomata u svijetu bitno otežan jer su pripadnici američke vojske mučili i ponižavali arapske zarobljenike na način koji će ogorčiti muslimane diljem svijeta. A to kršenje ljudskih prava nije izolirano, mi to sada znamo, kao što je Rumsfeld morao znati, s obzirom na poplavu pritužbi i izvještaja koje je lani primao njegov ured, na što on nije reagirao. Svijet stoga od američkog predsjednika Busha očekuje znak da je svjestan težine situacije.” U nastavku uvodnika iznose se i drugi Rumsfeldovi grijesi: u godinu dana evoluirao je od “čovjeka potpune samouvjerenosti u čovjeka potpunog sljepila”. Dodaje se da Rumsfelda nipošto ne bi trebao naslijediti njegov zamjenik Paul Wolfowitz, jer je on čovjek istih shvaćanja.

Samo dan prije, u četvrtak, poziv na Rumsfeldovu smjenu uputio je stalni NYT-ov komentator Thomas Friedman, iznimno upućen u arapske prilike, svojedobno velik zagovornik američke akcije u Iraku. Pod naslovom “Obnovimo svoju čast” napisao je da “nikad Amerika i njen predsjednik nisu bili toliko omrznuti kao sada”, a to se “može zaustaviti samo ako Bush pokrene opću obnovu vlade i promijeni dosadašnju iračku politiku”. Potom Friedman piše: “Ta obnova mora početi otkazom Rumsfeldu, i to već danas ? ne sutra, ne za mjesec dana, nego danas.”

To mišljenje dijele i mnogi drugi mediji. Rumsfeldovu ostavku već traže i političari, zasad samo iz Demokratske stranke. Tom Harkin, demokratski senator iz Iowe, to je obrazložio: “Zbog dobrobiti ove zemlje, zbog sigurnosti naših vojnika, zbog našeg imidža u svijetu Rumsfeld mora podnijeti ostavku. Ako on to ne učini, predsjednik ga treba smijeniti.” Takav su zahtjev uputili i vođa demokrata u Predstavničkom domu Nancy Pelosi i demokratski predsjednički kandidat John Kerry. No neki senatori iz obiju stranaka smatraju da najprije treba ispitati sve okolnosti i konkretnu Rumsfeldovu odgovornost. Ako je kriv, treba otići, rekao je senator Evan Bayh, ali ne bez ispitivanja njegove odgovornosti, jer ovo ga “podsjeća na Divlji zapad, gdje bi sumnjivcu omogućili da se brani pred sudom, a potom bi ga objesili”.

Rumsfeld se u petak pojavio pred senatskim Odborom za oružane snage, a potom i pred takvim odborom Predstavničkog doma, i svjedočio šest sati. Senatski Odbor za oružane snage vjerojatno je jedan od odbora Senata, sastavljen od najutjecajnijih senatora, tako da ni samouvjerenom Rumsfeldu nije bilo lako. Predsjednik tog odbora je republikanac John Warner, koji događaje u vojsci kao političar prati već 30-ak godina, a bio je i ministar mornarice. Članovi su tog mnogočlanog odbora i najugledniji američki liberalni političar Edward Kennedy, senatski veteran Robert Byrd, vijetnamski veteran i republikanski senator John McCain, bivša predsjednica Crvenog križa SAD-a Elizabeth Dole, senatorica i bivša “prva dama SAD-a” Hillary Clinton.

Rumsfeld je pred Odbor sjeo u pratnji šefa Združenog stožera američke vojske generala Richarda Myaresa, doministra za kopnenu vojsku i još dvojice generala, dok je iza njega sjedilo još desetak najbližih suradnika. Senatori su ga ispitivali vrlo oštro, čak i republikanci. Iz pitanja se vidi da Rumsfelda sumnjiče za zataškavanje mučenja zatvorenika nakon što je doznao što se događa u zatvoru, ili barem da je presporo reagirao.

Senatori su Rumsfeldu govorili da je morao reagirati brže, jer je mogao pretpostaviti da će taj slučaj naškoditi ugledu SAD-a, dramatično utjecati na situaciju na Bliskom Istoku, ugroziti američke namjere u Iraku. Predbacili su mu i što ih nije obavijestio problem niti prijavio predsjedniku Bushu, iako je posljednji put bio u Senatu na sličnom svjedočenju samo dan prije nego što je afera doprla u javnost kad je CBS u emisiji “60 Minutes” objavio prve fotografije mučenja zatvorenika.

Rumsfeld se na početku svjedočenja ispričao zlostavljanima, obećao im materijalnu kompenzaciju, priznao da je možda presporo reagirao, ali je energično nijekao da je zataškavao aferu. Senatore je pokušao uvjeriti da je vojska prva izvijestila javnost o mučenju zatvorenika i podsjetio da je o tome prvi govorio vojni predstavnik za tisak u Bagdadu još u veljači. No taj vojni predstavnik o tome je govorio usput, nije objasnio težinu događaja ni predočio novinarima grozne fotografije. Tek kad su te fotografije objavljene na televiziji, javnost se zgrozila što se dogodilo.

Znatan dio senatorskih pitanja odnosio se na službenu vojnu politiku po kojoj je trebalo jačati pritisak na iračke zatvorenike kako bi se što prije slomili i počeli priznavati. Po općem mišljenju, to i jest dovelo do mučenja zatvorenika, jer su zatvorski čuvari očito dobili uputu da ih grubim metodama “smekšavaju”. Rumsfeld je odbijao tvrdnje da je ta politika, koju je očito odobrio i on sam, kriva za ono što se dogodilo, a jedan ga je senator optužio da vojska cijelu aferu svaljuje na neposredne izvršitelje nedjela pa će stradati “samo oni koji imaju nekoliko redaka na rukavu, ali ne i oni sa zvjezdicama na ramenu”. Rumsfeld je odgovorio da će biti kažnjeni svi odgovorni, neovisno o činu.

Sudeći po novinskim napisima, interna vojna istraga kreće se prema general bojniku Geoffreyju Milleru, jer je on možda najodgovorniji za ono što se dogodilo, nedvojbeno mnogo odgovorniji od sedam zatvorskih čuvara. On je najveći američki vojni stručnjak za ispitivanje zarobljenika. Bio je šef logora za zatvorene talibane i pripadnike Al Qaede u američkoj bazi Guantanamo na Kubi. Ondje je uspostavio sistem i metode ispitivanja kako bi zatočenicii što prije američkim vojnim istražiteljima odali pouzdane informacije o tajnom djelovanju svojih organizacija.

Miller je u logoru u Guantanamu mogao sa zarobljenicima raditi što je htio, jer kontrole nije bilo. Logor je bio izoliran, u njega nisu imali pristup predstavnici humanitarnih organizacija, a zatvorenici nisu imali nikakvih kontakata s obiteljima i neovisnim odvjetnicima. A Bush je odlučio da se prema tim zatvorenicima ne primjenjuju Ženevske konvencije pa nisu dobili status ratnih zarobljenika nego “uhićenih neprijateljskih boraca”. U Pentagonu je, na Millerovu preporuku, sastavljena lista posebnih psiholoških i fizičkih metoda pritisaka na zatvorenike, kao što su potpuna izolacija, ponižavanje, zadiranje u kulturna i vjerska uvjerenja, ometanja navika, posebno kad su spavanje i prehrana u pitanju. U rijetkim intervjuima Miller se hvalio da su njegovi istražitelji u Guantanamu postigli izvrsne rezultate jer su dvije trećine zatvorenika odale važne informacije.

Kad je početkom ljeta prošle godine u Iraku počela snažna pobuna, Amerikanci su hvatali sve više pobunjenika i trpali ih u stare i nove zatvore. Najvažniji su među njima u američkom logoru Vamp Copper nedaleko od bagdadskog aerodroma i Al Ghraib. Amerikanci nisu zali tko su organizatori jer nisu imali vlastitu obavještajnu službu na terenu, pa su se američki istražitelji i pripadnici obavještajne službe CIA usredotočili na uhićene pobunjenike, ali su imali slabe rezultate. Zato je u Irak na čelu posebne vojne studijske grupe došao Miller sa svojim pomoćnicima. On je u Bagdadu u kolovozu i rujnu bio dvadesetak dana, proučio je posebno situaciju u zatvoru Al Ghraib i preporučio da se prema zatvorenicima primijene energičnije metode, kao u Guantanamu, i da se u “omekšavanje” zatvorenika uključe i zatvorski čuvari, jer su u svakodnevnom kontaktu sa zatvorenicima pa znaju kakav je tko.

Miller je ponudio listu od dvadesetak metoda iz Guantanama, gdje su se pokazale djelotvornima. One su se temeljile na razbijanju dostojanstva zatvorenika, pa je bilo predviđeno da pri ispitivanju budu goli, da ih takve ispituju žene, da budu prisiljeni obavljati nuždu u ćelijama, da ih plaše mučenjem i pogubljenjima kako bi panično reagirali, da im se onemogući spavanje, da stalno imaju kapuljače na glavama kako bi se dezorijentirali, ali Miller je tvrdio da izravno mučenje nije dopušteno.

Iako Miller tvrdi da su te metode bile pažljivo razrađene i da su ih trebali primjenjivati samo vojni istražitelji u iznimnim slučajevima, u prisutnosti liječnika i odvjetnika, te da zatvorski čuvari u tome nisu smjeli sudjelovati, iz objavljenih je fotografija očito da su i oni bili uključeni. Poznato je da je Miller bio preporučio da se i zatvorski čuvari, rezervni pripadnici vojne policije, izdvoje iz subordinacije u vojnoj policiji i podvrgnu zapovijedima istražitelja. Sporne fotografije mučenja snimljene su u tjednima nakon što je Miller dao svoje preporuke kako postupati prema zatvorenicima od listopada do prosinca. Prema tome, nije riječ o obijesti i divljaštvu čuvara, nego o izvršenju naredbi časnika po Millerovoj preporuci, koji su im dali kapuljače, uzice i pse.

Očito je da je u Pentagonu bilo ocijenjeno da treba nastaviti putem koji je Miller odredio, jer je on potkraj jeseni premješten iz Guantanama i postao zapovjednik ispitivanja zatvorenika u Iraku, gdje je i sada. Prošlog je tjedna čak održao tiskovnu konferenciju i vodio novinare kroz zatvor, braneći svoje preporuke: za zlostavljanje su krivi nedisciplinirani čuvari.

No sedmoro pripadnika 372. bojne vojne policije, koji očekuju suđenje zbog mučenja iračkih zatvorenika u Al Ghraibu, neće dopustiti da se sva krivnja svali na njih, iako će dokazi protiv njih biti uvjerljivi, jer su oni ti nasmijani američki vojnici pokraj mučenih i ponižavanih iračkih zatvorenika na fotografijama koje su obišle svijet. Neki su u zvjerstvima očito uživali. Posebno je na udaru 21-godišnja Lynndie England koja na nekoliko fotografija očito uživa u zlostavljanju zatvorenika. Na jednoj vuče golog zatvorenika koji leži na podu za pseću uzicu, na drugoj pokazuje genitalije golih Iračana, sa smiješkom i s cigaretom u ustima, na trećoj se smije pokraj golih zatvorenika i diže palac u znak odobravanja. I njen ljubavnik, 35-godišnji Charles Graner, na jednoj fotografiji pozira kraj gomile golih Iračana, a vide se i drugi čuvari u takvom raspoloženju.

Njihova obrana imat će dva temelja. S jedne strane, oni su već najavili da će optužiti više zapovjednike koji su im oni naredili da “omekšaju” zatvorenike grubošću i ponižavanjem te da to fotografiraju kako bi istražitelji snimkama zastrašivali druge zatvorenike. Osim toga, dokazivat će da im pretpostavljeni nisu dali nikakve instrukcije da se prema zatvorenicima trebaju ponašati u skladu sa Ženevskim konvencijama, za koje većina nikada nije čula. Pripadnici 372. bojne vojne policije neobrazovani su mladi ljudi iz siromašnih obitelji u ruralnoj zabiti na zapadnu SAD-a, koji su ušli u vojsku ili među rezerviste da zarade novac za školovanje na koledžu. Većinom su “white trash”, primitivni bijelci, rasisti i ksenofobi kakvi nastupaju u showu Jerryja Springera. Osim dvojice, nisu ništa znali o čuvanju zatočenika.

Dokazivat će da su upravo neki od njih najzaslužniji da je cijela stvar dospjela u javnost pa se s tim prekinulo. Američke novine pišu da su za otkrivanje afere najzaslužniji sami vojnici, koji su u to bili umiješani. Tvrdi se da je vojna istraga pokrenuta nakon pritužbi nekih pripadnika vojne policije koji su mučenju prisustvovali, a danas se zna da je sramota došla na vidjelo zahvaljujući jednom optuženiku i njegovoj obitelji.

Narednik Ivan Frederick, jedan od sedmorice optuženih vojnika, u civilnom je životu zatvorski čuvar pa je znao da se u Al Ghraibu događa nešto što nije primjereno ispravnom postupanju prema zatvorenicima. Roditeljima i rođacima elektroničkom je poštom iskazivao svoju nelagodu i davao do znanja da se to čini po uputama pretpostavljenih, a poslao im je i snimke zlostavljanja i ponižavanja zatočenika. Njegov otac je bio zgrožen i zabrinut za sina pa se posavjetovao sa šurjakom Williamom Lawsonom, koji je napisao pisma sedamnaestorici senatora i kongresmena, pisao je i vojnim strukturama, Crvenom križu, desničarskom komentatoru televizije “Fox” Billu O’Reillyju, ali ni od koga nije dobio odgovor. Tada se 23. ožujka obratio web-siteu pukovnika Davida Hackwortha, bivšeg časnika, koji kritizira Pentagon.

Hackworth je savjetovao Lawsonu da mu je najpametnije kontaktirati s medijima i spojio ga s producentima gledane CBS-ove političke emisije “60 Minutes”. Oni su se zainteresirali za njegove informacije i počeli istraživati. Zasad nije poznato kako su došli do fotografija, jer Lawson niječe da im ih je on dao. No prema nekim informacijama one su posljednjih tjedana bile naširoko distribuirane Internetom među vojnicima, a mnogi su ih slali obiteljima. Na kraju je emisija “60 Minutes” u srijedu, 28. travnja, izazvala golem skandal.

U vezi s tom emisijom pred senatskim Odborom za oružane snage bila su postavljena neugodna pitanja ne samo Rumsfeldu, nego i Myersu, posebno zbog njegova telefonskog poziva šefovima CBS-a dan prije emitiranja emisije, kad je pokušao nagovoriti CBS da ne objavi snimke. Jedan senator napao je Myersa da je riječ o pokušaju vojne cenzure, što je napad na srž američke demokracije, pa se Myers nespretno branio kako je pokušao “samo odgoditi, a ne i onemogućiti objavljivanje fotografija”. Nespretnog Myersa, koji je mucao dok je odgovarao, pokušao je zaštititi Rumsfeld, rekavši da je SAD u ratu, a nameće joj se da ratuje s mirnodopskim ograničenjima, što nije u redu.

I Rumsfeld je povremeno mucao. Jedan ga je senator pitao ne smatra li da bi trebao podnijeti ostavku, barem stoga što će mu zbog afere djelovanje sigurno biti manje efikasno. Rumsfeld je odgovorio da on o toj opasnosti stalno razmišlja te da bi on “istog dana podnio ostavku kad bi osjetio da mu je smanjena efikasnost djelovanja”. Potom je zastao, uzbuđeno tražeći riječi. Nakon desetak sekundi neugodne tišine dodao je: “Ali ja neću podnijeti ostavku dok se od ovog stvara politički slučaj.”

Svi su zamijetili da to nije “onaj stari Rumsfeld”, poznat po prkosu, humoru i samouvjerenosti, nego da je tmuran, mračan, ozbiljan, gotovo rezigniran. To se najbolje vidjelo po njegovu upozorenju senatorima da ovo nije kraj afere, jer “mi znamo da postoje i druge, još groznije fotografije, čak i videosnimke”. Tvrdi se da se na snimkama vide čak i ubijanja i silovanja iračkih zatvorenika. Ako se one pojave, sigurno će se umnožiti zahtjevi za njegovom smjenom, zasad iz medija i Demokratske stranke, ali Rumsfelda i dalje brani cijela administracija i Republikanska stranka pa zato još ostaje na položaju.

Brani ga i Bush, koji se prije nekoliko dana u Bijeloj kući sastao s jordanskim kraljem Abdullahom i taj razgovor s arapskim monarhom iskoristio da iskaže svoj stav o skandalu. Nakon razgovora je izjavio: “Rekao sam kralju Abdullahu da mi je žao zbog poniženja iračkih zatvorenika i njihovih obitelji. Rekao sam mu da mi je jednako žao što ljudi koji su vidjeli te fotografije ne razumiju stvarnu prirodu i srce Amerike. Uvjerio sam ga da se Amerikancima poput mene ne sviđa što su vidjeli.” No nije izravno osudio odgovorne, sve te sustavne pritiske na iračke zarobljenike što su ih organizirali američki vojni istražitelji da bi oni što prije progovorili, pa nisu odgovorni samo zatvorski stražari, nego u prvom redu viša zapovjedništva. Navodno je Bush pozvao Rumsfelda na razgovor i blago ga prekorio, no glavni prigovor odnosio se na to što mu je ovaj to tajio, pa je Bush sve doznao kad je na televiziji vidio fotografije mučenja u zatvoru Al Ghraib. No, unatoč tom prijekoru, Bush je javno obznanio da Rumsfeld ostaje u njegovoj vladi.

Komentiraj